Tematika: Ostalo
ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1900 - 1949.
Autor: Domaći
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski

OGNJESLAV ARANICKI

OGNJESLAV UTJEŠENOVIĆ OSTROŽONSKI

Izdavač - O. Aranicki, Zagreb

Godina - 1933

81 strana

24 cm

Povez - Broširan

Stanje - Kao na slici, tekst bez podvlačenja



`Rasprava o Ognjeslavu Utješenoviću Ostrožinskom objavljena je najpre u Prilozima za književnost, jezik, istoriju i folklor, knjiga VIII, Beograd, 1928 god. Sada je ova rasprava otštampana bez promene; jedino su ispravljene neke štamparske greške i unete na dva do tri mesta neke sitne dopune. Kao dodatak štampana je ovde i prepiska Utješenovićeva.

Pisma koja se u ovoj knjizi objavljuju nađena su u Utješenovićevoj književnoj ostavštini. Sva pisma objavljuju se sada prvi put. Jedini izuzetak čini pismo Strossmayerovo; politički deo toga pisma objavljen je 1925 god. Utješenović stajao je u velikoj prepisci sa istaknutim ljudima našeg javnog života i postojala je čitava zbirka važnih i značajnih pisama. Međutim, najveći deo te prepiske je 1909 g. upropašten, tako da su sada objavljena pisma samo neznatan ostatak od toga. Uza sve to, preostala pisma, koja se sada objavljuju, imaju svoj značaj i zaslužuju da se s njima upozna naša javnost. Gotovo sva pisma objavljena su u celini i štampana su većinom pravopisom kako su pisana od samih autora. U izvesnim pismima objavljena su samo značajnija mesta dok su ostali delovi, čisto privatnog karaktera, izostavljeni. Objavljujući ovu raspravu u posebnoj knjizi, imao sam nameru da na taj način pružim jedan prilog za spomen stote obletnice Ilirskog pokreta čiji je Utješenović bio jedan od najvidnijih protagonista.`


`Ovaj znameniti sin naroda srpskoga rodio se u malenom selu Ostrožinu, po kome je docnije i zadržao sebi nadimak, 9. avgusta 1817. od roditelja Matije i Simice. Tumačeći docnije neke reči i izraze u svojim književnim radovima, Ognjeslav se s puno zahvalnosti seća svoje drage majke koja ga je narodnom jeziku učila. On se nije školovao redovno, pa ipak je izučio sve nauke tako, da je u zagrepskoj pravnoj akademiji položio najposle i sve ispite iz pravničkih nauka i državnih studija. Učeći, mahom sam i privatno, Ognjeslav je odavno pre dovršenih studija bio stupio u upravnu službu u kojoj je pokazao i dara i podobnosti. Mesta stanovanja menjao je, prema potrebi, često, dok 1851. ne posta prvim podžupanom u Varaždinu, odakle je 1856. premešten u Beč, gde je, napredujući u službi pri ministarstvu unutrašnjih dela, ostao do 1867, kada je penzionovan, da se posle kratkoga vremena opet vrati u službu. Godine 1875. postavljen je za velikoga župana u Varaždinu. U tom je poslovanju ostao jedanaest godina, a tada je ponovo penzionovan. Posle togaje živeo u Beču i Zagrebu gde je i preminuo u dubokoj starosti godine 1890. maja 27.

Kao upravni činovnik Utješenović je razvio veliku radljivost i pokazao svuda primernu istrajnost. Njegova pravičnost, vrednoća i njegov organizatorski dar ostavili su najlepše uspomene.

Ali je njegov književni rad znatno natkrilio značaj i zaslugu upravničkih i činovničkih poslovanja njegovih.

U književnosti se javio prvi put 1842. godine znamenitom pesmom `Jeka od Balkana` koja je bila naštampana u dodatak u jednoga nemačkoga lista, a posle je više puta preštampavana u pojedinim listovima i zbornicima. O uticaju koji je ta pesma učinila kazuje nam sam pesnik. `Gdje je narod, koji se kao srpski u Crnoj Gori, pak` u Srbiji za Karađorđa i Miloša Obrenovića, onako slavno i pobjedonosno borio za svoju slobodu...? Takav narod dostojan je svakoga poštovanja. Ovakove misli obuzimahu i moju dušu i srce moje već za mlađanijeh godina i tako postade povodom konkretnih slučaja progonstva sa strane turske u Bugarskoj i Hercegovini zime 1842. - moja najprva pjesma, `Jeka od Balkana` - koja dade povoda velikoj skupštini županije varaždinske u Hrvatskoj da se prestavkom obratila na cesara Ferdinanda, neka bi se njegova vlada zauzela za hrišćane u Turskoj`.

Proslavljeni Jan Kolar poslao je pesniku za tu pesmu na dar primerak svoga speva `Kći Slave` uz jedan naročito ispevani sonet.

Posle te Utješenović je u različitim listovima s vremena na vreme štampao druge svoje pesme, a 1845. prikupio ih je u zbirku, poznatu pod imenom `Vila Ostrožinska`. Godine 1871. pesnik je izdao drugo, znatno popunjeno, izdanje te zbirke, koja je najlepši predstavnik njegova pevanja. Karakteristično je ono što nam tom prilikom sam kazuje. Pominjući prvo izdanje on veli: `To bijaše prvi polet moj pjesnički, a ljudi očekivahu još više zrelijega ploda duhovnoga rada moga. I ja sam držao, da onaj tko osjeća u sebi kakova dara božijega ima ozbiljno da ga upotrebi na korist i diku naroda svoga. Ali, žali Bože, to nije zavisilo samo od moje dobre volje, ele ja nijesam spadao u broj onijeh ljudi, kojijem bijahu udijeljena i sredstva k obrazovanju i slobodnom radu na polju omiljelom. Od mlada bijaše mi boriti se s nevoljom života, pa bez ičije potpore na svijetu teškom mukom pribavljati blagodat nauke putem, kakovijem njih malo dosele postiže svrhu svoju. Bijaše mi ići ponajprije za poslom zvaničnijem, pa već godine 1846. i sve do 1856. baci me sudbina u neposredne vrlo tegotne odnošaje s pučanstvom u Vojnoj Krajini, a poslije u građanskoj Hrvatskoj, do te mjere, da sam, preopterećen poslovima zvaničnijem, prisiljen bio okaniti se svakoga rada kljiževnoga. Tijeh desetak godina ostade — osim godine 1848. i 1849. — malo ne po sve izgubljeno za književni rad moj... samo što bih tada u časovima odmora uzeo u ruke kakav zbornik narodnijeh pjesama da ih ne zaboravim... Nego od kako sam poslije moga nenadnoga pozivau Beč t. 1856. smirio se... upotrebio bih svaki časak dokolice svoje na radnju književnu... Pokraj toga segnuo bih opet samo pripadom u omiljene predjele pjesničke`.

Tu pesničku zbirku sam pesnik ovako karakteriše: `Tko pomljivo uščita ovu knjigu, naći će u njoj uz razne pjesme zabavne i šaljive, takođe i drugijeh ozbiljna sadržaja, i lahko će opaziti daje najosjetljivija žica u srcu pjesnikovu ona, koja romori o sudbini nesrećnoga naroda našega u oblasti zmaja istočnoga i na koju se žicu on povraća; čestokrat iz različnoga zagođa`. I odista, za mnoge pesme, kao što su `Bogatomu Gavanu`, `Srpski genij`, `Pozdrav Srbiji`, `Ratna pjesma Kosovska`, `Roblje` i t. d. — pesnik ima prava što veli da ih je pevao i pisao `krvlju srca i sokom živaca`.

O narodnom tonu koji je u umetničkom pevanju Utješinovićevu, najbolje je rekao St. Vraz još 1844: `I književnik, osobito pjesnik, treba da je posrednik između vremena i naroda svoga. Nu naši dosadašnji mladi pjesnici ponajvećma ili su sa svijem zlo shvatili vrijeme, nametnuvši na glavu vlasulju srednjega vijeka... ili su zlo razumjeli narod... Zato se ja sada vrlo radujem, kad vas vidim na stazi, po kojoj vi možete uvesti narodnu našu pojeziju u hram prosvećenoga evropejizma...` Stoga je Utješenović imao prava kad je za sebe kazao: `Gledao sam da jezikom našijeh narodnijeh pjesama govorim i u kolu prosvete evropejske, i obratno da s prosvjetljenijem evropejizmom stupim u kolo našega narodnoga pjesništva`. —

Drugo znatno pesničko delo Utješenešićevo jeste epsko-alegoriski spev `Nedjeljko`. On je ispevan u vremenu 1858.—1860. godine. I to je delo doživelo dva izdanja — 1860. i 1888. U drugom izdanju veli pesnik: `Ovo moje pjesničko djelo bijaše s oduševljenjem primljeno u narodu srpskom, koji je tu nazirao izraz narodne duše i ogledalo pravoslavne crkve svoje; ele je ovo djelo pravoga srpsko-narodnoga zamišljaja, u kome se živim bojama ukazuje najuže spojen s narodnosti i, crkve srpske, kako ta spona zaista postoji u životu naroda srpskoga... ele me je već za mlađanih godina i čitavoga života zanimala tužna sudbina njegova, i morila me tuga i bol kad bi slušao ili čitao šta o zulumu i nasilju osmanlijskom u Turskoj. Vavjek mi je lebdila pred očima ta nevolja naroda, čije gore sam i ja listak. Srpski narod je onamo zaista veliki mučenik bio od pet vjekova; a davori, kakav narod! Njegova slavna istorija nije basna nego živa istina, kojoj je naći traga i spomenika po čitavoj zemlji srpskoj na i po čitavoj Evropi...`

`Nedjeljko`, u prerađenom popunjenom izdanju, ima dvanaest pesama u koje je upletena religiozna tuga i moralna pouka koja snaži narodnu misao srpsku. U njemu je pesnik uspeo da u umetničko-estetički sklop ulije životvornu snagu svoje poetske duše zadahnute milinom, tonovima i motivima narodne srpske poezije i težnje. —

Godina 1868. dala je i treći poetski rad Utješenovićev. To su `Psalmi Davldovi`, koje je on `poput srpskijeh narodnijeh pjesama spjevao po sv. `Pismu`. —

Od osobitoga je značaja što je Utješenović bio kao retko ko oduševljen narodnom idejom srpskom i pravoslavljem. Njegovo izrazito pesničko srbovanje čini čast spomenu njegovu. On je želeo to naročito da naglasi u novim izdanjima svojih poetskih dela, i kazao je, na toliko mesta, jasno i razgovetno.

Proučena dela njegova ostavljaju neizgladljiv utisak: on je na doba i ideje narodnoga pokreta hrvatskoga gledao trezveno kao retko ko iz njegove sredine, shvaćao je da književno jedinstvo Srba i Hrvata ima da oplemeni jedan — manji — deo bratske zajednice duhovnom tekovinom jačega, srpskoga, brata, te je zato i nastojavao da i sam svojim duhom uveća to srpsko blago. —

Pomenuti književni radovi njegovi i ako su glavni nisu mu jedini. Iz njegova je pera izišlo još desetak i više rasprava i knjiga i još više članaka. U svima njima - sadržine političke, istoriske, književne, prosvetne - govori onaj uzvišeni duh pesnika `Jeke`, `Nedjeljka` i drugih istinskih pesama, pisanih `suzama oka, krvlju srca moga`.

Uspomena takoga velikana svetleće kroz vekove! (riznicasrpskanet)`



Ako Vas nešto zanima, slobodno pošaljite poruku.