pregleda

Đetići van parlamenta - Nikac od Rovina, Retko !!!


Cena:
1.890 din
Želi ovaj predmet: 3
Stanje: Polovan bez oštećenja
Garancija: Ne
Isporuka: Pošta
Post Express
Lično preuzimanje
Plaćanje: Tekući račun (pre slanja)
Ostalo (pre slanja)
Pouzećem
Lično
Grad: Novi Sad,
Novi Sad
Prodavac

Askeza (7788)

PREMIUM član
Član je postao Premium jer:
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.

100% pozitivnih ocena

Pozitivne: 14510

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

Godina izdanja: 1900 - 1949.
Autor: Domaći
ISBN: K227 / 2
Tematika: Književnost
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Predratno izdanje Sveslovenske knjizare Beograd, obim 80 strana. Zbivanja oko parlamenta Kraljevine Crne Gore. U formi pripovjetke.


Nikac od Rovina ili Nikola Tomanović (između 1720. i 1726[1] – 1776) je čuveni crnogorski junak rođen u selu Rovine u plemenu Cuce. Predak porodice Tomanovići Sredan, koji je bio Drekalović[traži se izvor] (to tvrdi i stari etnolog Erdeljanović u studiji Pleme Kuči) doselilo se iz Kuča u Cuce u 16. vijeku. Nema tačnog podatka o datumu rođenja i smrti ovog junaka.[2] Njegoš u pjesmi Smrt Nikca od Rovina u Ogledalu srbskom navodi da je on poginuo oko 1755. godine, dok većina istoričara navode 1776. godinu kao datum smrti. Za vrijeme bitke na Predišu u Bjelicama 1756. godine, Nikac je imao nešto više od trideset godina, a poginuo sa pedeset godina, po tome se zaključuje da je 1776. godine poginuo.[3]

Živio za vrijeme vladike Danila, vladike Save i vladike Vasilija. Po opisu, Nikac je bio čovjek nevisokog rasta, širok u ramenima tanaka struka nakostrješenih obrvica, dugih brkova, velikih crnih očiju sa izrazitim krvavim biljegom na desnom oku.[4] Lazar Tomanović ga navodi kao Nikca od Rovinja.

Želeći da potčini Crnu Goru sultanovoj vlasti i da natjera Srbe na plaćanje harača, Osman-paša, čehaja bosanskog vezira u jesen 1756. godine napada Crnu Goru sa tri strane iz pravca Nikšića, Grahova i Podgorice. Sa glavninom svoje vojske prodire na Čevo, gdje se sastaje sa vojskama koje su krenule iz Grahova i Podgorice. Crnogorci su vodili žestoku bitku sve dok nije palo Čevo, tada je vladika Vasilije pao u očajanje. Predao je komandu njeguškom vojvodi, te se uz pomoć kaluđera Teodosija Markovića, prebacio se u Primorje a odatle u Senjsku Rijeku.

Kada je izgledalo da nema više spasa, Nikac je okupio četrdeset ljudi, i sa njima upao u centar neprijateljskog logora. Prethodno se dogovorio sa serdarom Đikanom, da kada upadnu u logor, on privuče vojsku Stažerskome dolu. Pozvao je Arslan-agu Zvizdića da javi paši da mu dolaze 40 ljudi koji žele da se poklone. Turska vojska je pustila Nikca sa ljudima u logor, prateći ih do pašinog šatora. Kada su se približili šatoru povadili su kubure i napali Turke. Nikac je tom prilikom lično ubio Osman-pašu. Kada je Nikac usmrtio pašu pokušali su da se probiju iz logora, tada je Turke napala i crnogorska vojska. Iz Turskog logora uspjela su se izvući šestorica junaka, meću kojima je bio i Nikac od Rovina, koji je zadobio osam rana. Nadahnuti podvigom slavnoga Nikca, crnogorci su tada izvojevali veliku pobjedu i odbranili se. Ranjenoga Nikca posle boja odniijeli su u selo Dobrotu, gdje su mu vidali rane. Kada se oporavio vratio se u Cuce.[6]

Najveći Nikčev podvig opjevan je u pjesmi `Sinovi Obilića`, i kome je Njegoš posvetio petu pjesmu svoje `Svobodijade`.

Ponosi se, Goro Crna,
sveti hrame srpske slave!
Dok svobode tvoje gnjezdo
izležuje sokolove
kako Nikca od Rovinah
i njegovo društvo hrabro,
svagda će ti pred oružjem
protivnika sila padat,
i vjenčeve bojem pletne
tvoja hitra brati ruka.[7]
Smrt Nikca od Rovina
Poznato je da je Nikac naplaćivao harač od nikšićkih Turaka tj. od Hamze kapetana. Pošto je Nikac bio strah i trepet za Turke, Hamza je to prihvatio, ali tome se jednom prilikom usprotivio Jašar Babić, koji je zajedno sa svojom četom krenuo da zaplijeni stoku od Nikca. Rano u zoru susreli su se i obojica su u isto vrijeme ispalili džeferdar pa su zajedno u istom trenutku poginuli. Nikčeva smrt je opjevana u narodnoj epskoj pjesmi Smrt Nikca od Rovinah.

Evo Nikca, turska buljubašo,
đe je bio, on se nije krio!`
Trče oni jedan put drugoga.
sretoše se u bijele ovce -
jedanak im pukli džeferdari,
oba mrtvi pali među ovce"[8]
Orden
Petar II Petrović Njegoš je htio da ustanovi orden za junaštvo po Nikcu od Rovina, kao najvećem crnogorskom junaku. Međutim, senatori Filip Đurašković i Stevan Perkov Vukotić su predložili da se medalja ne zove po Nikcu već po Milošu Obiliću, jer kako su rekli Miloš je ubio cara a Nikac pašu, i tako je i ostalo pa je od tada uvedena čuvena Obilića medalja za junaštvo.

To prilikom Filip Đurašković je kazao:

` Nemoj, gospodare, na taj orden metati Nikca od Rovina, ne zato što to on ne zaslužuje, već zato što ne bi valjalo da lik jednog svog podanika bude nosiš ti, vladiko, na prsima.` [9]

Dok je Stevan Perkov Vukotić rekao:

` Pravo zbori Filip, gospodare. Kad bi stavio na taj orden Nikca Tomanovića, ne bi se moglo živo ostati od hvale Tomanovića. Svaka bi njihova baba rekla: Eto, i vladika nosi na prsima našeg Nikca, no, kad si rješio da uspostaviš veliki junački orden, ti stavi lik Obilića. Nikac je ubio pašu, a obilić cara, i neka se taj orden zove `Obilića medalja`. `

◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼

☑ Zamolio bih clanove koji zele licno preuzimanje, da ne postavljaju uslove kako, sta, gde... licno preuzimanje je na mojoj adresi na Telepu, ako Vam to ne odgovara kupujte od nekog drugog.


☑ Svi predmeti su fotografisani na prirodnom svetlu, nema nikakvih filtera, efekata ili neceg slicnog !

❗❗❗ NE SALJEM U INOSTRANSTVO ❗❗❗

☑ Dobro pogledajte fotografije, da ne dodje do nekog nesporazuma!

☑ Tu sam za sva pitanja!

☑ Knjige saljem nakon uplate!

☑ POUZECEM SALJEM SAMO CLANOVIMA BEZ NEGATIVNIH OCENA!!!! Takodje ne saljem clanovima koji su novi tj. bez ocena!!!


☑ Filmski plakati:

☑ Molim Vas da ne ocekujete od plakata da izgledaju kao da su sada izasli iz stamparije, ipak neki od plakata imaju godina... i mi se nakon 50 godina zguzvamo :) Trudim se da ih sto bolje fotografisem kako bi ste imali uvid u stanje.

☑ Sto se tice cena plakata, uzmite samo u obzir da su ovo originalni plakati iz perioda filma, i da kada bi ste hteli da napravite (odstampate) bilo kakav filmski plakat sa intereneta kostalo bi Vas verovatno vise od hiljadu dinara...

☑ Antikvarne knjige:

☑ Sto se tice antikvarnih knjiga, molim Vas da ne ocekujete da knjige koje su stare neke i po 150 godina budu u savrsenom stanju, budite srecni sto su uopste pozivele toliko vremena i sto je informacija jos uvek u njima, a stanje kakvo je takvo je, uvek mogu da se odnesu da se prekorice i malo sreda, pa da opet dobiju malo svezine, naravno ko to zeli.



Toni Morison (engl. Toni Morrison, rođ. 18. februara 1931, rođena Kloi Ardelija Voford,[2] — 5. avgust 2019[3]), bila je književnica i profesorka. Dobila je Nobelovu nagradu 1993. za sabrana dela. Laureat je Pulicerove nagrade. Dela joj odišu epskim temama, živim dijalozima, izuzetno detaljnim crtama afroameričkih likova. Objavila je seriju dečjih knjiga sa sinom Slejd Morisonom.

Mladost
Rođena je kao Kloi Entoni Voford (engl. Chloe Anthony Wofford) u Lorejnu, Ohajo.[4] Drugo je od četvoro dece, iz radničke porodice. Kao dete stalno je čitala (među omiljenim piscima su joj bili Džejn Ostin i Lav Tolstoj). Njen otac, Džordž Voford, varilac po zanimanju, često bi joj govorio afroameričke narodne priče (metod pripovedanja koji će kasnije prožeti njena dela). Kada je imala oko 15 godina, bilci su linčovali dva crna biznismena koji su živeli u njenoj ulici. Morison je rekla: „On nam nikada nije rekao da je video tela. Ali on ih je vidio. I to je bilo previše traumatično, mislim, za njega.”[5] Uskoro nakon linča, Džordž Voford se preselio u rasno integrirani grad Lorejn (Ohajo), u nadi da će pobeći od rasizma i osigurati profitabilno zaposlenje u rastućoj industrijskoj ekonomiji u Ohaju. On je radio razne poslove i kao zavarivač za US Stil. Ramah Voford je bila domaćica i posvećeni pripadnik Afričke metodističke episkopalne crkve.[6]

Morisonova je 1949. upisala Univerzitet Hauard i studirala društvene nauke. Pod izgovorom da se Kloi teško izgovara, menja ime u Toni. Zvanje magistra engleske književnosti stekla je na univerzitetu Kornel 1955, a Univerzitet u Oksfordu dodelio joj je titulu počasnog doktora 2005.

Karijera
Odraslo doba i uređivačka karijera: 1949–1975
Godine 1949, ona se upisala na Univerzitet Hauard u Vašingtonu, tražeći društvo crnih intelektualaca.[7] Dok je bila u Hauardu, prvi put se susrela sa rasno odvojenim restoranima i autobusima.[5] Diplomirala je 1953. godine sa dipl. na engleskom i nastavila školovanje da stekne magisturu umetnosti na Univerzitetu Kornel 1955. godine.[8] Njena magistarska teza nosila je naslov „Tretman otuđenih Virdžinije Vulf i Vilijama Foknera.“[9] Predavala je engleski, prvo na Teksaškom južnom univerzitetu u Hjustonu od 1955. do 1957. godine, a zatim na Univerzitetu Hauard u narednih sedam godina. Dok je predavala na Hauardu, upoznala je Harolda Morisona, jamajskog arhitektu, za koga se udala 1958. Njihov prvi sin rođen je 1961. godine, a ona je bila trudna sa svojim drugim sinom kada se razvela od Harolda 1964.[10][11][12]

Nakon razvoda i rođenja njenog sina Slejda 1965, Morisonova je počela da radi kao urednica za L. V. Singer, odeljenje za udžbenike izdavača Random Hause,[6] u Sirakuzi, Njujork. Dve godine kasnije, prešla je u Random Hause u Njujorku, gde je postala njihova prva crna žena viši urednik u odeljenju za beletristiku.[13][14]

U tom svojstvu, Morison je igrala vitalnu ulogu u dovođenju crnačke književnosti u mejnstrim. Jedna od prvih knjiga na kojima je radila bila je prelomna Savremena afrička književnost (1972), zbirka koja je uključivala radove nigerijskih pisaca Vola Sojinke, Činua Ačeba i južnoafričkog dramaturga Atola Fugarda.[6] Ona je podstakla novu generaciju afroameričkih pisaca,[6] uključujući pesnika i romanopisca Tonija Kejda Bambaru, radikalnu aktivistkinju Anđelu Dejvis, Crnog pantera Hjuija Njutna[15] i noveliskinju Gejl Džons, čije je pisanje Morisonova otkrila. Takođe je objavila autobiografiju otvorenog poznatog šampiona Muhameda Alija iz 1975. godine, pod nazivom The Greatest: My Own Story. Pored toga, objavila je i promovisala rad Henrija Dume,[16] malo poznatog romanopisca i pesnika kojeg je 1968. godine ubio tranzitni službenik u njujorškoj podzemnoj železnici.[5][17]

Među drugim knjigama koje je Morisonova razvila i uredila je Crna knjiga (1974), antologija fotografija, ilustracija, eseja i dokumenata o životu crnaca u Sjedinjenim Državama od vremena ropstva do 1920-ih.[5] Izdavačka kuća Random Hause nije bila sigurna u pogledu ovog projekta, ali je njegovo objavljivanje naišlo na dobar prijem. Alvin Bim je recenzirao antologiju za klivlendskog Plejn Dilera, pišući: „Urednici, poput romanopisaca, imaju decu mozga – knjige koje smišljaju i oživljavaju bez stavljanja sopstvenih imena na naslovnu stranu. Gospođa Morison ima jedno od ovih u prodavnicama sada, a časopisi i bilteni u izdavačkoj delatnosti su oduševljeni, govoreći da će proći kao vrući kolači.`[6]

Promovisanje afroameričke književnosti
Godine 1958. udaje se za Harolda Morisona, rađa dvoje dece ali se i razvodi 1964. Posle razvoda seli se u Njujork, gde radi kao urednik. 18 meseci kasnije postaje jedan od urednika njujorškog sedišta poznate izdavačke kuće Random House.

Kao urednik, igrala je važnu ulogu u približavanju afroameričke književnosti ka mejnstrimu. Uređivala je između ostalih i knjige Toni Kejd Bambara i Gejl Džonsa. Morison je bila profesor društvenih nauka na Univerzitetu u Prinstonu, od 1989. Taj radni odnos je prekinula 2006.

Trenutno radi za američki periodični magazin „Nacija“ (The Nation)

Politika
Izazvala je bezmalo skandal nazvavši Bil Klintona „prvim predsednikom crncem“ dodavši kako „Klinton ispoljava gotovo svaku crtu „afroamerikanstva“: odrastao uz samohranog roditelja, rođen siromašan, radničke klase, svira saksofon, dečko iz Arkanzasa koji obožava Mekdonalds i brzu hranu.`

Predmet: 67885133
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Predratno izdanje Sveslovenske knjizare Beograd, obim 80 strana. Zbivanja oko parlamenta Kraljevine Crne Gore. U formi pripovjetke.


Nikac od Rovina ili Nikola Tomanović (između 1720. i 1726[1] – 1776) je čuveni crnogorski junak rođen u selu Rovine u plemenu Cuce. Predak porodice Tomanovići Sredan, koji je bio Drekalović[traži se izvor] (to tvrdi i stari etnolog Erdeljanović u studiji Pleme Kuči) doselilo se iz Kuča u Cuce u 16. vijeku. Nema tačnog podatka o datumu rođenja i smrti ovog junaka.[2] Njegoš u pjesmi Smrt Nikca od Rovina u Ogledalu srbskom navodi da je on poginuo oko 1755. godine, dok većina istoričara navode 1776. godinu kao datum smrti. Za vrijeme bitke na Predišu u Bjelicama 1756. godine, Nikac je imao nešto više od trideset godina, a poginuo sa pedeset godina, po tome se zaključuje da je 1776. godine poginuo.[3]

Živio za vrijeme vladike Danila, vladike Save i vladike Vasilija. Po opisu, Nikac je bio čovjek nevisokog rasta, širok u ramenima tanaka struka nakostrješenih obrvica, dugih brkova, velikih crnih očiju sa izrazitim krvavim biljegom na desnom oku.[4] Lazar Tomanović ga navodi kao Nikca od Rovinja.

Želeći da potčini Crnu Goru sultanovoj vlasti i da natjera Srbe na plaćanje harača, Osman-paša, čehaja bosanskog vezira u jesen 1756. godine napada Crnu Goru sa tri strane iz pravca Nikšića, Grahova i Podgorice. Sa glavninom svoje vojske prodire na Čevo, gdje se sastaje sa vojskama koje su krenule iz Grahova i Podgorice. Crnogorci su vodili žestoku bitku sve dok nije palo Čevo, tada je vladika Vasilije pao u očajanje. Predao je komandu njeguškom vojvodi, te se uz pomoć kaluđera Teodosija Markovića, prebacio se u Primorje a odatle u Senjsku Rijeku.

Kada je izgledalo da nema više spasa, Nikac je okupio četrdeset ljudi, i sa njima upao u centar neprijateljskog logora. Prethodno se dogovorio sa serdarom Đikanom, da kada upadnu u logor, on privuče vojsku Stažerskome dolu. Pozvao je Arslan-agu Zvizdića da javi paši da mu dolaze 40 ljudi koji žele da se poklone. Turska vojska je pustila Nikca sa ljudima u logor, prateći ih do pašinog šatora. Kada su se približili šatoru povadili su kubure i napali Turke. Nikac je tom prilikom lično ubio Osman-pašu. Kada je Nikac usmrtio pašu pokušali su da se probiju iz logora, tada je Turke napala i crnogorska vojska. Iz Turskog logora uspjela su se izvući šestorica junaka, meću kojima je bio i Nikac od Rovina, koji je zadobio osam rana. Nadahnuti podvigom slavnoga Nikca, crnogorci su tada izvojevali veliku pobjedu i odbranili se. Ranjenoga Nikca posle boja odniijeli su u selo Dobrotu, gdje su mu vidali rane. Kada se oporavio vratio se u Cuce.[6]

Najveći Nikčev podvig opjevan je u pjesmi `Sinovi Obilića`, i kome je Njegoš posvetio petu pjesmu svoje `Svobodijade`.

Ponosi se, Goro Crna,
sveti hrame srpske slave!
Dok svobode tvoje gnjezdo
izležuje sokolove
kako Nikca od Rovinah
i njegovo društvo hrabro,
svagda će ti pred oružjem
protivnika sila padat,
i vjenčeve bojem pletne
tvoja hitra brati ruka.[7]
Smrt Nikca od Rovina
Poznato je da je Nikac naplaćivao harač od nikšićkih Turaka tj. od Hamze kapetana. Pošto je Nikac bio strah i trepet za Turke, Hamza je to prihvatio, ali tome se jednom prilikom usprotivio Jašar Babić, koji je zajedno sa svojom četom krenuo da zaplijeni stoku od Nikca. Rano u zoru susreli su se i obojica su u isto vrijeme ispalili džeferdar pa su zajedno u istom trenutku poginuli. Nikčeva smrt je opjevana u narodnoj epskoj pjesmi Smrt Nikca od Rovinah.

Evo Nikca, turska buljubašo,
đe je bio, on se nije krio!`
Trče oni jedan put drugoga.
sretoše se u bijele ovce -
jedanak im pukli džeferdari,
oba mrtvi pali među ovce"[8]
Orden
Petar II Petrović Njegoš je htio da ustanovi orden za junaštvo po Nikcu od Rovina, kao najvećem crnogorskom junaku. Međutim, senatori Filip Đurašković i Stevan Perkov Vukotić su predložili da se medalja ne zove po Nikcu već po Milošu Obiliću, jer kako su rekli Miloš je ubio cara a Nikac pašu, i tako je i ostalo pa je od tada uvedena čuvena Obilića medalja za junaštvo.

To prilikom Filip Đurašković je kazao:

` Nemoj, gospodare, na taj orden metati Nikca od Rovina, ne zato što to on ne zaslužuje, već zato što ne bi valjalo da lik jednog svog podanika bude nosiš ti, vladiko, na prsima.` [9]

Dok je Stevan Perkov Vukotić rekao:

` Pravo zbori Filip, gospodare. Kad bi stavio na taj orden Nikca Tomanovića, ne bi se moglo živo ostati od hvale Tomanovića. Svaka bi njihova baba rekla: Eto, i vladika nosi na prsima našeg Nikca, no, kad si rješio da uspostaviš veliki junački orden, ti stavi lik Obilića. Nikac je ubio pašu, a obilić cara, i neka se taj orden zove `Obilića medalja`. `
67885133 Đetići van parlamenta - Nikac od Rovina, Retko !!!

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.