Godina izdanja: 1900 - 1949.
Autor: Domaći
ISBN: K227 / 2
Tematika: Književnost
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Predratno izdanje Sveslovenske knjizare Beograd, obim 80 strana. Zbivanja oko parlamenta Kraljevine Crne Gore. U formi pripovjetke.


Nikac od Rovina ili Nikola Tomanović (između 1720. i 1726[1] – 1776) je čuveni crnogorski junak rođen u selu Rovine u plemenu Cuce. Predak porodice Tomanovići Sredan, koji je bio Drekalović[traži se izvor] (to tvrdi i stari etnolog Erdeljanović u studiji Pleme Kuči) doselilo se iz Kuča u Cuce u 16. vijeku. Nema tačnog podatka o datumu rođenja i smrti ovog junaka.[2] Njegoš u pjesmi Smrt Nikca od Rovina u Ogledalu srbskom navodi da je on poginuo oko 1755. godine, dok većina istoričara navode 1776. godinu kao datum smrti. Za vrijeme bitke na Predišu u Bjelicama 1756. godine, Nikac je imao nešto više od trideset godina, a poginuo sa pedeset godina, po tome se zaključuje da je 1776. godine poginuo.[3]

Živio za vrijeme vladike Danila, vladike Save i vladike Vasilija. Po opisu, Nikac je bio čovjek nevisokog rasta, širok u ramenima tanaka struka nakostrješenih obrvica, dugih brkova, velikih crnih očiju sa izrazitim krvavim biljegom na desnom oku.[4] Lazar Tomanović ga navodi kao Nikca od Rovinja.

Želeći da potčini Crnu Goru sultanovoj vlasti i da natjera Srbe na plaćanje harača, Osman-paša, čehaja bosanskog vezira u jesen 1756. godine napada Crnu Goru sa tri strane iz pravca Nikšića, Grahova i Podgorice. Sa glavninom svoje vojske prodire na Čevo, gdje se sastaje sa vojskama koje su krenule iz Grahova i Podgorice. Crnogorci su vodili žestoku bitku sve dok nije palo Čevo, tada je vladika Vasilije pao u očajanje. Predao je komandu njeguškom vojvodi, te se uz pomoć kaluđera Teodosija Markovića, prebacio se u Primorje a odatle u Senjsku Rijeku.

Kada je izgledalo da nema više spasa, Nikac je okupio četrdeset ljudi, i sa njima upao u centar neprijateljskog logora. Prethodno se dogovorio sa serdarom Đikanom, da kada upadnu u logor, on privuče vojsku Stažerskome dolu. Pozvao je Arslan-agu Zvizdića da javi paši da mu dolaze 40 ljudi koji žele da se poklone. Turska vojska je pustila Nikca sa ljudima u logor, prateći ih do pašinog šatora. Kada su se približili šatoru povadili su kubure i napali Turke. Nikac je tom prilikom lično ubio Osman-pašu. Kada je Nikac usmrtio pašu pokušali su da se probiju iz logora, tada je Turke napala i crnogorska vojska. Iz Turskog logora uspjela su se izvući šestorica junaka, meću kojima je bio i Nikac od Rovina, koji je zadobio osam rana. Nadahnuti podvigom slavnoga Nikca, crnogorci su tada izvojevali veliku pobjedu i odbranili se. Ranjenoga Nikca posle boja odniijeli su u selo Dobrotu, gdje su mu vidali rane. Kada se oporavio vratio se u Cuce.[6]

Najveći Nikčev podvig opjevan je u pjesmi `Sinovi Obilića`, i kome je Njegoš posvetio petu pjesmu svoje `Svobodijade`.

Ponosi se, Goro Crna,
sveti hrame srpske slave!
Dok svobode tvoje gnjezdo
izležuje sokolove
kako Nikca od Rovinah
i njegovo društvo hrabro,
svagda će ti pred oružjem
protivnika sila padat,
i vjenčeve bojem pletne
tvoja hitra brati ruka.[7]
Smrt Nikca od Rovina
Poznato je da je Nikac naplaćivao harač od nikšićkih Turaka tj. od Hamze kapetana. Pošto je Nikac bio strah i trepet za Turke, Hamza je to prihvatio, ali tome se jednom prilikom usprotivio Jašar Babić, koji je zajedno sa svojom četom krenuo da zaplijeni stoku od Nikca. Rano u zoru susreli su se i obojica su u isto vrijeme ispalili džeferdar pa su zajedno u istom trenutku poginuli. Nikčeva smrt je opjevana u narodnoj epskoj pjesmi Smrt Nikca od Rovinah.

Evo Nikca, turska buljubašo,
đe je bio, on se nije krio!`
Trče oni jedan put drugoga.
sretoše se u bijele ovce -
jedanak im pukli džeferdari,
oba mrtvi pali među ovce"[8]
Orden
Petar II Petrović Njegoš je htio da ustanovi orden za junaštvo po Nikcu od Rovina, kao najvećem crnogorskom junaku. Međutim, senatori Filip Đurašković i Stevan Perkov Vukotić su predložili da se medalja ne zove po Nikcu već po Milošu Obiliću, jer kako su rekli Miloš je ubio cara a Nikac pašu, i tako je i ostalo pa je od tada uvedena čuvena Obilića medalja za junaštvo.

To prilikom Filip Đurašković je kazao:

` Nemoj, gospodare, na taj orden metati Nikca od Rovina, ne zato što to on ne zaslužuje, već zato što ne bi valjalo da lik jednog svog podanika bude nosiš ti, vladiko, na prsima.` [9]

Dok je Stevan Perkov Vukotić rekao:

` Pravo zbori Filip, gospodare. Kad bi stavio na taj orden Nikca Tomanovića, ne bi se moglo živo ostati od hvale Tomanovića. Svaka bi njihova baba rekla: Eto, i vladika nosi na prsima našeg Nikca, no, kad si rješio da uspostaviš veliki junački orden, ti stavi lik Obilića. Nikac je ubio pašu, a obilić cara, i neka se taj orden zove `Obilića medalja`. `