Jezik: Ostalo
Tematika: Ostalo
ISBN: Ostalo
Autor: Domaći
Godina izdanja: Posle 1950.
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine

Ivo Škrabalo: Između publike i države – povijest hrvatske kinematografije 1896-1980
Izdavač i godina: Znanje- Zagreb, 1984.
Broj stranica: 369 sa brojnim fotografijama
Povez: tvrdi
Format: 25 x 16 cm
Stanje: odlično

`Hrvatska filmska povijest ukratko (1896 – 2006) treća je knjiga najsustavnijega povjesničara naše kinematografije Ive Škrabala koja dijelom preuzima i tekst objavljen u prve dvije, no ipak toliko prerađen i s toliko novog materijala svakako nadilazi okvire trećega, proširenog izdanja.

Najviše kontroverzi izazvala je 1984. njegova prva knjiga Između publike i države s podnaslovom Povijest hrvatske kinematografije 1896 – 1980. Danas je postalo opće mjesto da je ona izazvala političke pritiske (ali ne i zabranu) zbog toga što je u vremenu u kojem se priznavala samo jedinstvena jugoslavenska kinematografija drznula naglasiti nacionalni karakter republičke kinematografije, ali to ipak nije posve točno. O pojedinim nacionalnim kinematografijama pisalo se i prije, pa je tako primjerice sarajevski časopis »Sineast« (urednik Nikola Stojanović) 1974. bio posvećen 25. obljetnici bosansko-hercegovačke kinematografije, France Brenk objavio je 1979. Kratku povijest filma u Sloveniji, u Srbiji je takvih izdanja bilo znatno više, dok je ideološki podobna kritičarka »Vjesnika« Mira Boglić još 1971. uredila Almanah hrvatskog filma 1966 – 1970. Početkom osamdesetih godina nijedno ozbiljnije pisanje o filmu u tadašnjoj Jugoslaviji nije dovodilo u pitanje postojanje posebnih nacionalnih kinematografija, a o tome svjedoči i činjenica da je beogradski časopis »Filmograf« u posebnom broju (koji je preveden i na engleski da bi poslužio kao informativni materijal prigodom nastupa filmova iz SFRJ u inozemstvu) predstavio jugoslavensku kinematografiju kao zbroj nacionalnih, kojih je povijest bila obrađena posebnim tekstovima. Konačno i u Filmskoj enciklopediji, koje se prvi svezak pojavio 1986. (ali je zamišljen i započet znatno ranije) u golemoj natuknici Jugoslavija uvod Rudolfa Sremeca bavi se najvažnijim filmskim pojavama (od kojih su manje brojne one zajedničke) na području tadašnje države, da bi povijest kinematografije bila prikazana po republikama (o Hrvatskoj je pisao glavni urednik Ante Peterlić).

Niz vrijednosti

Unatoč tome Škrabalo i njegova knjiga zaista su imali ozbiljnih problema s vlastima. Autor je bio sudionik Hrvatskog proljeća i svako njegovo pisanje o bilo čemu što je hrvatsko bilo je temeljito sumnjivo partijskim dušebrižnicima. Osim toga u to se vrijeme moglo govoriti o specifičnostima proizvodnje, stilskih obilježja, pa možda i mentaliteta nacionalnih kinematografija, ali bez naglašavanja nacionalnih razlika. Uz to dovoditi film u korelaciju s politikom mogli su samo oni koji su podupirali službena stajališta. A upravo jedna od najvećih vrijednosti Škrabalove knjige, koja se bavila ne samo gotovim filmovima nego i načinima proizvodnje, gospodarskim, društvenim i političkim okruženjem u kojim ti filmovi nastaju, ukazujući često na način na koji je država usmjeravala kinematografiju, bila je ideološki izrazito nepoćudna. Još u prethodnom desetljeću to bi vjerojatno bilo pogubno i za autora i za knjigu, ali u vremenu u kojem se osjećalo da je jugoslavenski model socijalizma pri kraju, ali se još nije naslućivalo što će se potom dogoditi, očito vlast nije uspjela zauzeti jedinstven negativan odnos prema knjizi koja je nudila i niz drugih vrijednosti – od pregledna prezentiranja brojnih, često i nepoznatih podataka (mnogi od njih bili su plod autorova istraživanja) do zanimljiva izlaganja u stilu romansirane povijesti, oživljene s nizom anegdota, što je sve moglo privući i čitatelje kojima povijest hrvatske kinematografije i nije bila glavna tema.

Sljedeća knjiga, 101 godina filma u Hrvatskoj 1896 – 1997, izašla je 1998. u potpuno promijenjenoj društvenoj klimi, pa iako je najvećim dijelom bez prevelikih izmjena preuzela tekst prve i proširila ga onim što se događalo u hrvatskoj kinematografiji za posljednjega desetljeća SFR Jugoslavije i u prvim godinama neovisne države, čini mi se da je uz unošenje novih događaja bitan pomak bio i u generalnom usmjerenju Škrabalova djela. Ono nije bilo povlađivanje hadezeovskoj interpretaciji nacionalne povijesti (pa ni povijesti nacionalne kinematografije), ne samo zato jer je u to doba autor bio oporbeni političar, nego i zato što je u vremenu koje se sve manje brinulo za kulturu i umjetnost, pa i kinematografiju (osim kada su značile glorifikaciju vladajućih ideja) podsjećalo da su upravo ta područja (bez obzira na različitost ideja i svjetonazora njihovih protagonista) imala iznimno važnu ulogu u očuvanju nacionalne samobitnosti u vremenima u kojima to drugima, a posebice politici, nije uspijevalo.`
deo teksta iz časopisa za kulturu `Vijenac`