ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1900 - 1949.
Autor: Domaći
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Tematika: Religija i duhovnost
Jezik: Srpski

Jezuiti–Evropa–1534-1921:Povjest Isusovačkog reda II.deo *1673*2021
Jezuiti – Evropa – 1534-1921.g-Povijest isusovačkoga reda II.
Autor Toma J. Campbell, preveo Dr. Petar Čule
Izdavač: Život, Zagreb 1942.g tiraž: 500.
Povez broš.latinica,528.strana,Format 20x13 cm,težina 420.grama
stanje: vrlo očuvana,nema ispisivanja
***** sadržaj knjige na slikama********
Autor Kembel, Toma
Naslov Povijest Isusovačkoga reda. Dio 2, 1534-1921 / Toma J. Campbell ; [preveo Petar Čule]
Jezik hrvatski
Predmetne odrednice Jezuiti – Evropa – 1534-1921
Doprinos isusovaca teološkim i filozofskim znanostima
Uvod
Premda je ova tema veoma široka i iziskuje vremena i truda, istraživanja po arhivima i
literaturi, nastojat ću ipak dati kratak pregled onoga što su isusovci od samog osnutka Družbe
pa do danas pridonijeli studiju i razvitku filozofske i teološke misli. Taj ću prikaz podijeliti na
dva dijela: rad od osnutka do ukinuća te od ponovne uspostave Reda do Drugog vatikanskog
sabora. Razumije se da to može biti samo sažeti pregled i zaustavljanje na glavnim postajama
i ličnostima kroz to vrijeme1
I. Isusovci od osnutka do ukinuća reda
1. Osnutak Družbe Isusove i studiji
Sveučilište, naime ono u Parizu, bilo je mjesto gdje je Ignacije pronašao svoje prve
sljedbenike, većinom studente laike. Ipak, kad su oni odlučili svoj način života urediti tako da
od njihove skupine nastane novi crkveni red, nisu smatrali sveučilište mjestom svoga
apostolskog rada. Ignacije i ostali svoj su životni zadatak vidjeli u «pomaganju dušama», što
nije značilo poučavanje u školama. Aktivno uključivanje Družbe u odgoj, posebno više
obrazovanje i obrazovanje izvanjskih, tj. neisusovaca, došlo je tek kasnije. No ipak, to se
ostvarilo još za Ignacijeva života. Današnji o. General, p. Peter Hans Kolvenbach, govoreći o
isusovačkoj karizmi i sveučilištima
2, kaže da bismo u osobi samoga Ignacija uzalud tražili tu
karizmu jer se njegovo početno obrazovanje odvijalo izvan sveučilišta. Ignacije najprije želi
poći u Palestinu da tamo svjedoči i navještava Isusa Krista. Tek kad mu je i taj plan propao,
on – ne znajući što da radi – osjeti poticaj da «neko vrijeme studira», te krene na sveučilišta: u
Alcalu, Salamancu i Pariz, znajući da će se, postignuvši sveučilišnu diplomu, lakše zaštititi od
sumnjičenja sa strane inkvizicije. Može se stoga reći, nastavlja p. Kolvenbach, da je Družba
rođena u sveučilišnom okolišu, ali bez nakane da sama ustanovljuje sveučilišta i kolegije.
Tako se Družba na svom početku samo takoreći pasivno koristila postojećim sveučilišnim
strukturama u Coimbri i Padovi, Louvainu i Kölnu.
Najvažniji biografski i bibliografski podaci mogu se naći u sljedećim izvorima: Diccionario Histórico de la
Compañía de Jesús. Biográfica-temático, Charles E. O`Neill, S.J., Joaquín M. Mominguez, S.J., Roma – Madrid
2001; Bibliothèque de la Compagnie de Jésus, Bruxelles, Paris, I-XII; Toma J. Campbell, Povijest isusovačkog
reda, I-II, Zagreb, 1941-1942.
2 Govor održan 27. svibnja 2001. na Međunarodnom susretu o isusovačkom visokom obrazovanju u Rimu
(Monte Cucco). Tekst je dostupan na internetskoj adresi
No već osam godina prije Ignacijeve smrti Družba od toga pasivnog stava prelazi u
aktivno, štoviše, u ultra-aktivno (kaže p. Kolvenbach). Počinju se otvarati kolegiji i to od
četiri do pet novih godišnje, a često i bez dovoljno akademske, profesionalne i osobito
financijske podloge. Sama Družba počinje osnivati institucije za formaciju isusovačkih
studenata (skolastika) i, što je značajno, i za formaciju «izvanjskih» («externi» - kako se je to
nazivalo). Družba sada uviđa, premda izravno ide za tim «da pomaže dušama svojih članova i
bližnjih da postignu konačnu svrhu za koju su stvorene», da je zato «uz primjer života,
potrebno i znanje i prikladan način kojim se ono izlaže» (Ust. 307). Sam je Ignacije uvidio
velik potencijal koji se skriva i može se naći u obrazovanju pa je bez oklijevanja taj način
služenja dušama («ministerij») smjetio iznad ostalih «uobičajenih ministerija». Tako
posljednjih godina Ignacijeva života Družba Isusova prolazi kroz radikalne promjene,
zacrtava novi put apostolata. U času Ignacijeve smrti Družbinih je kolegija bilo više od 30,
dok su takozvane kuće profesa, shvaćene kao klasične Družbine rezidencije, bile samo dvije.
Opcija za tzv. «učeni ministerij» («learned ministry»), tj. ulaženje na područje obrazovanja
zapravo je promijenilo lice prve Družbe.
Pod utjecajem poučavanja mijenjala su se dakako i shvaćanja siromaštva, besplatnost
ministerija, apostolska pokretljivost, imenovanja osoblja na institucijama, pa i samo
upravljanje Družbom. Da s time nisu bili svi suglasni i oduševljeni tim novim smjerom
Družbina rada i apostolata, pokazuje o. Kolvenbach navodeći riječi Gioseffa Cortesona,
rektora Njemačkoga kolegija u Rimu od 1564 do 1569., koji je otvoreno napisao: «Družba
Isusova je bila ruinirana uzimajući toliko škola».
isusovci su u svojoj Akademiji na Griču, unatoč trajnim ponajviše
financijskim teškoćama, razvili živu filozofsku i teološku znanstvenu djelatnost, ponajviše
poučavajući, ali i pišući.
Isusovci u 19. i 20 stoljeću
Družba Isusova, koja nakon g. 1773. i službenog dokinuća od pape Klementa XIV. zapravo
nikada nije potpuno nestala, zadržala se je u nekim zemljama, kao u Bjelorusiji i Pruskoj te na
Siciliji. Papa Pio VII. opet je službeno obnovio red g. 1814. Javlja se u burnom vremenu
opadanja i potpunog raspada sistema skolastičke filozofije i teologije. Isusovci se opet
uklapaju u crkveni orkestar filozofskih i teoloških nauka koji se počeo obnavljati pod nazivom
neoskolastika. No isusovački orkestar u vrijeme druge polovice 19. i prve polovice 20.
stoljeća funkcionira u disonantnom obliku. Dok se skupina katoličkih filozofa i teologa, među
njima i isusovaca, trudi oko toga da katolički (skolastički) nauk uskladi i pomiri s novim
(modernim) duhom, nastalim poslije Kantove i Hegelove filozofije u Europi, ponajviše na
njezinu sjeveru, druga se skupina, ponajviše u mediteranskim zemljama Italiji i Španjolskoj
nastoji njima što upornije i oštrije suprotstaviti. Ovi posljednji dobivali su vjetar u leđa iz
Vatikanske palače. Pogledajmo kratko kakvu su tu ulogu imali istaknuti isusovci.
Zaključak
Pisac je u prilog želio sažeto, bez pretenzija povijesne akribije, dati sliku onoga što su
isusovci od osnutka reda do danas pridonijeli na polju filozofije i teologije. Razumije se da bi
se o tom moglo napisati mnogo pozamašnih knjiga, ipak autor smatra da je dao pregled koji
čitatelju omogućuje da se dalje informira u bibliotečnim i ostalim sredstvima koja danas
uvelike stoje na raspolaganju.