Godina izdanja: 1900 - 1949.
Autor: Domaći
ISBN: K86
Tematika: Književnost
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski

U dobrom stanju!

Prvo izdanje!
1914. god

Dinko Šimunović (Knin, 1. rujna 1873. - Zagreb, 3. kolovoza 1933.), hrvatski književnik.

Završio je učiteljsku školu i radio kao učitelj u Hrvacama i na Dicmu, te do umirovljenja na Obrtničkoj školi u Splitu. Pozornost kritike privukao je nedovršenom pripoviješću `Mrkodol` u zadarskom Lovoru, a ubrzo se uvrstio u vodeće kale dzedaj imam silu ua pederi noveliste hrvatske moderne.

Pisao je pripovjetke, romane, crtice i feljtone. Njegova proza iz Dalmatinske zagore impresivna je i slikovita s jakim epskim i tananim lirskim portretima. Pojedine Šimunovićeve novele vrhunska su ostvarenja u hrvatskoj književnosti. Idealnim spojem narodnoga i umjetnoga, za čim je gotovo uzalud težila starija hrvatska pripovjetka, ostvario je posve osebujan tip novele koji u najboljim primjercima čuva trajnu svježinu.

Poznata djela
`Mrkodol`,
`Đerdan`,
`Mladost`,
`Alkar`,
`Tuđinac`,
`Porodica Vinčić`,
`Duga`,
`Sa Krke i Cetine`
`Muljika`
`Marica ili Mary Jane`


Šimunović, Dinko, hrvatski književnik (Knin, 1. IX. 1873 – Zagreb, 3. VIII. 1933). Učiteljsku školu završio u Arbanasima 1892. Bio je učitelj u Hrvacama (1892–1900) i Dicmu (1901–09), a zatim do umirovljenja 1927. nastavnik u umjetničko-obrtnoj školi u Splitu. God. 1929. preselio se u Zagreb. Nakon nekoliko pedagoških rasprava i jednoga beletrističkoga pokušaja (Mjesec dana na vojničkim vježbama, 1903), privukao je pozornost kritike nedovršenom pripovijetkom Mrkodol (1905). U svojim pripovijestima zadržao se na tradicionalnim suprotnostima između sela i grada, stranog i domaćega, starog i novoga doba te idealizirao patrijarhalne životne oblike. Takvu je tematiku pronašao u morlačkom svijetu i prostoru Dalmatinske zagore (Cetinska krajina, Vrlika, Knin i Sinj), često se oslanjajući na narodnu predaju i folklornu građu, a priču je često gradio s pomoću vješta spoja zbiljne građe s magijskim i mitskim. Novelističke radove sabrao je u zbirkama Mrkodol (1909), Đerdan (1914), Sa Krke i sa Cetine (1930). Posmrtno mu je objavljena zbirka Posmrtne novele (1936). Bez obzira na različite fabule, sve Šimunovićeve novele imaju slične glavne junake, pasivne, nedovoljno snažne u odnosu prema životu, što obično rezultira tragičnom poentom: pobjedom surove prirode ili života nad tim povučenim, slabim, neotpornim jedinkama. Zato gotovo simbolički djeluje činjenica da su glavni junaci u Šimunovićevim pripovijestima većinom ženski likovi (Duga, Rudica, Muljika, Đerdan i dr.). Sve pripovijetke sadrže nenametljiv sustav socijalnih motivacija, u epskim slikama masovnih prizora podjednako kao i u prikazu »unutarnjeg tuđinstva«, poraza neotporna i preosjetljiva pojedinca. Šimunović traži rješenja upravo na problemu odnosa prirode i »lacmana«. Iz osjećanja vlastite otuđenosti i osamljenosti Šimunović dolazi do spoznaje, djelomično i pod utjecajem F. M. Dostojevskoga, o razlomljenosti i podvojenosti vlastite osobe, fizičke i psihičke. U drugoj fazi jače naglašava socijalnu motivaciju i neprijepornost patrijarhalnoga načina života. Kao najlirskija pripovijetka ističe se Muljika (1906), modernistička pripovijetka lika i ugođaja, zatim Duga (1907), u kojoj je obradio predaju o simbolici duge iz narodnog vjerovanja, i Alkar (1908), ljubavna pripovijest prožeta motivom junačke tradicije cetinskoga kraja. Napisao je i dva romana: Tuđinac (1911) i Porodica Vinčić (1923), protkana lajtmotivičkim sponama te impresionističkim opisima. Odlomke nedovršenoga romana Beskućnici tiskao je u Književnom jugu (1918), a neke je preradio u samostalne novele (Topuzina i »peripatetici«, Spiritizam u selu Čemernici). Autor je autobiografskih proza Mladi dani (1919) i Mladost (1921), koje nastavljaju tradiciju odgojno-obrazovne književnosti, a u njima također naglašava poetiziranu prirodu i ističe sklad krajolika s unutarnjim proživljavanjima lika. Šimunović je bio jedan od prvaka psihološke pripovijesti sa seoskom tematikom koja je oblikovana na razini lika i koja prednost daje afektivnom doživljaju zbilje. Među hrvatskim modernistima isticao se sposobnošću stvaranja lirskih ugođaja i atmosfere te izrazito subjektivnim odnosom prema temi. Originalnog izraza, na osebujan je način povezao realistički i impresionistički stil s načinom pripovijedanja bliskim narodnom stvaralaštvu.