pregleda

Uspomeni A.G. Matoša - Matoš Antun Gustav 1938. god


Cena:
1.990 din
Stanje: Polovan bez oštećenja
Garancija: Ne
Isporuka: Pošta
Post Express
Lično preuzimanje
Plaćanje: Tekući račun (pre slanja)
Ostalo (pre slanja)
Pouzećem
Lično
Grad: Novi Sad,
Novi Sad
Prodavac

Askeza (6113)

PREMIUM član
Član je postao Premium jer:
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.

100% pozitivnih ocena

Pozitivne: 11128

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

Godina izdanja: 1900 - 1949.
Autor: Domaći
ISBN: K86
Tematika: Književnost
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski

U dobrom stanju!

Redje u ponudi!

U posvetu Matošu eseje, poeziju i uspomene pišu Milan Ogrizović, Antnun Brac, Vladimir Lunaček, K.Š. Gjalski, Ljubo Wiesner, Vjekoslav Majer, Radovan Žilić, Boža S. Nikolajević, Dobrica Cesarić, Ivan Esih


Matoš, Antun Gustav, hrvatski književnik (Tovarnik, 13. VI. 1873 – Zagreb, 17. III. 1914). U Zagrebu, gdje mu se obitelj naselila ubrzo nakon njegova rođenja, pohađao osnovnu školu i gimnaziju. Nakon nedovršene gimnazije propao mu je i pokušaj studija na Vojnome veterinarskom fakultetu u Beču. Odustao je od građanskog poziva i potpuno se posvetio pisanju i glazbi. Prvu pripovijetku Moć savjesti objavio je 1892. u Viencu. Sljedeće je godine bio pozvan u vojsku, ali je 1894. dezertirao te morao napustiti Hrvatsku. Otišao je u Beograd, gdje je svirao violončelo u tamošnjim orkestrima i radio kao novinar. Početkom 1898. nakratko je boravio u Münchenu, Beču i Ženevi, a zatim otišao u Pariz, gdje je ostao pet godina. Pariško je razdoblje bilo odlučujuće u formiranju njegovih estetičkih načela. Temeljito se upoznao s najnovijim umjetničkim kretanjima, a osobito su bila značajna iskustva s pjesništvom Ch. Baudelairea, francuskih parnasovaca i simbolista te s proznim djelom E. A. Poea, P. Mériméea i G. de Maupassanta. U tih pet godina napisao je i velik dio svoje fikcijske proze (Iverje, 1899; Novo iverje, 1900).

God. 1904. vratio se u Beograd, gdje je ostao do konačnoga povratka u Zagreb 1908., kada je bio pomilovan. Za drugoga boravka u Beogradu, u Hrvatskoj su mu objavljene još dvije knjige (Ogledi, 1905; Vidici i putovi, 1907). U tom je razdoblju počeo pisati i pjesme, koje je objavljivao u različitim listovima i časopisima, ali mu je taj dio opusa objavljen tek posmrtno (Pjesme, 1923), i to u nepotpunu obliku. U Zagrebu se uključio u književni i politički život. Neprestano je ulazio u sukobe i polemike stvarajući književne i političke protivnike, ali i istomišljenike. Oko sebe je okupio skupinu mladih pjesnika »Gričana« (Lj. Wiesner, F. Galović, A. Ujević i dr.). Njegovao je bohemski životni stil, preživljavajući kao profesionalni pisac i novinar, neprestano u oskudici. Za života su mu izišle još tri knjige: Umorne priče (1909), Naši ljudi i krajevi (1910) i Pečalba (1913). Velik broj Matoševih neobjavljenih tekstova prikupljen je tek za sabrana djela koja su izišla u razdoblju 1935–40.

Sam je Matoš pripovijetke smatrao najvrjednijim dijelom svojega opusa, a njegovi suvremenici i kritičari iz desetljeća izravno nakon njegove smrti visoko su cijenili pojedine putopise. Najznačajnija putopisno-feljtonistička proza Oko Lobora (1907) osebujan je Matošev spoj lirizma nadahnuta ljepotom krajolika i, s druge strane, reportažnih, historiografskih i društveno-kritičkih opservacija pripovjedača. S vremenom je njegovo djelo uravnoteženije procijenjeno, pri čem je posebno dobilo na vrijednosti pjesništvo. Danas se pojedine pjesme (Mora, Notturno, Jesenje veče, Maćuhica, 1909., Srodnost, Utjeha kose) smatraju zaštitnim znakom Matoševa opusa i ponajboljim pjesmama iz razdoblja hrvatske moderne. I kao pjesnik Matoš je u hrvatskoj književnosti bio promotorom modernističkih strujanja koja su dolazila iz europskih književnih središta. Poput E. A. Poea, Ch. Baudelairea i pjesnika simbolističkoga pokreta inzistirao je na dotjeranoj formi pa je sonet u njegovu pjesničkom opusu postao kanonskim oblikom. Poetski artizam ogleda se i u strogom poštivanju pravila akcenatsko-silabičke versifikacije. U okviru Matoševe škole velika se pozornost pridavala sinesteziji i zvukovnim (»glazbenim«) kvalitetama izraza, a osobito se njegovala čista i bogata rima. Tematski se Matoševa lirika kreće od simbolizacije krajolika (Notturno, Jesenje veče, Srodnost, Maćuhica, U travi) preko estetizacije smrti, starosti ili drugih pojava koje inače pobuđuju odbojnost i nelagodu (Utjeha kose, Prababa). Pjevanje o pojavama koje tradicionalno ne pripadaju području lijepoga tumači se prihvaćanjem »estetike ružnoga« kao novog impulsa u europskom modernom pjesništvu, premda Matoševi pjesnički tekstovi ne dosežu onaj stupanj provokativnosti do kojega su išli tekstovi Ch. Baudelairea i A. Rimbauda. Drugi dio pjesničkoga opusa blizak je Matoševu kritičkom i polemičkomu temperamentu. Te Matoševe pjesme satirični su ili humoristični pogledi na moralne kvalitete suvremenika (Stara pjesma, Mora, Savremeni simbol) ili političke okolnosti (Grički dijalog, Basna), a u najpoznatijim domoljubnim pjesmama (1909., Pri svetom kralju, Gospa Marija, Iseljenik) satira uzmiče pred domoljubnom tužaljkom ili alegorijskim prikazima tragičnoga položaja domovine.

Matoš je napisao šezdesetak novela, od čega je za života u trima zbirkama objavio samo oko polovice. Fikcijska proza prilično je raznovrsna i postoje različiti pokušaji njezine klasifikacije. Tradicionalnije podjele drže se tematskih skupina, pri čem se izdvajaju pripovijesti u kojima se opisuju ljudi i događaji iz domaće sredine te skupina priča u kojoj prevladavaju bizarni likovi, nevjerojatni događaji, redovito smješteni u koji od europskih gradova. Postoji i manja skupina kratkih tekstova (Samotna noć, O Tebi i o meni, Sjena) u kojima priča gotovo nestaje, iskaz se lirizira i oprema simboličkim značenjima, pa se ti tekstovi žanrovski mogu obilježiti i kao pjesme u prozi. U većoj ili manjoj mjeri, međutim, lirizacija se iskaza uočava u gotovo svim Matoševim pripovijetkama.

Novije podjele pripovjedačkog opusa temelje se na dominantnim stilskim obilježjima. Prvu skupinu čine impresionističke novele koje obrađuju kakav istinit događaj (Kip domovine leta 188*) ili se u njima literarno oblikuju autorovi privatni doživljaji (Nekad bilo – sad se spominjalo, Za novim bogom). Katkad je pak riječ o pričama koje su utemeljene na stvarnim slučajevima za koje je Matoš čuo u privatnome životu, ali nemaju autobiografskih elemenata (On, Duševni čovjek, Pereci, friški pereci). Specifičnost toga tipa priča sastoji se u njihovu anegdotskom, reportažnom značaju, u fragmentarnosti i odmaku od realističke poetike. Na štetu realističke psihologije u tim novelama prevladavaju karikatura i humoristični ton, pri čem likovi nose tipske osobine svoje sredine ili nacionalnosti. Drugoj skupini pripadaju pripovijesti kao što su Camao, Cvijet sa raskršća, Lijepa Jelena, Put u Ništa ili Balkon, koje se po vrijednosti ubrajaju u najbolji dio Matoševe fikcijske proze. Suvremena ih kritika označava kao simbolističke novele budući da njihova radnja ima simbolično značenje i naglašava razmak između realne, svakodnevne zbilje i idealnog svijeta u kojem se naslućuju ljubav, ljepota i harmonija. Protagonisti i pripovjedači Matoševih simbolističkih priča društveni su autsajderi, bohemi, lutalice, umjetnici i sanjari, često bolesni i krajnje neurotični. Raskorak između materijalnoga svijeta i idealnoga prostora mašte dio je njihova svojevoljno odabranog identiteta, jer ih više formira umjetnički milje kojemu pripadaju nego zbiljski društveni odnosi i uhodana svakodnevica, koju preziru. Izdvojena društvena pozicija glavnih likova (i prostori koji su daleki hrvatskomu čitatelju) omogućuje da se napusti realistička razina priče i uvedu bizarni, bajkoviti ili fantastični motivi (Camao, Put u Ništa, Miš).

Matoš je i jedan od najznačajnijih hrvatskih kritičara s početka XX. st. Pisao je o hrvatskim (S. S. Kranjčević, V. Vidrić, D. Domjanić, J. Polić Kamov) i o srpskim autorima (S. Sremac, J. Veselinović, S. Pandurović). Njegovao je impresionističku kritiku, vodeći se artističkim, ali i nacionalnim kriterijima. I u književnoj kritici i u žurnalističkim tekstovima nerijetko je ulazio i u političke teme. Matoševi politički nazori, s obzirom na protuaustrijska stajališta i skepsu prema jugoslavenskom unitarizmu, bili su bliski Starčevićevu pravaštvu, ali mu je u kulturnom smislu bio stran svaki izolacionizam. Dio njegove esejistike posvećen je istaknutim inozemnim piscima, o kojima je pisao s visokim stupnjem kompetencije pa je hrvatsku sredinu sustavno upoznavao s glavnim kretanjima suvremene europske i svjetske literature. Matoš je znatno modernizirao hrvatsku književnost, nametnuo se kao uzor mnogim mlađim piscima i uspostavio umjetničke kriterije kao glavni element literarnoga djela te se danas općenito smatra jednim od najboljih hrvatskih književnika.


Antun Gustav Matoš (Tovarnik, 13. jun 1873 — Zagreb, 17. mart 1914) je bio hrvatski pjesnik, novelista, feljtonista, esejista i putopisac.


Matoš je rođen u Sremu, a preselio se sa roditeljima u Zagreb u drugoj godini života, pa je imao običaj da kaže da je „Bunjevac porijeklom, Sremac rodom, a Zagrepčanin odgojem“.[1] Majka mu je bila Marija čiji je deda Franc Šams (1779—1839) bio farmaceut u Petrovaradinu.[2] Do šestog razreda gimnazije bio je učenik gornjogradske gimnazije, a u sedmom razredu je imao slabe ocjene, osim iz fizike, propedeutike i hrvatskog jezika. Pokušaj studiranja na Vojnom veterinarskom fakultetu u Beču svršio se neuspjehom. Godine 1893. je otišao u vojsku, ali je sljedeće 1894. dezertirao iz Hrvatske, najprije u Šabac, a zatim u Beograd. Kako sam navodi, u Beogradu je tokom sljedeće tri godine i nekoliko mjeseci bio „čelist, pa novinar, literat“. U januaru 1898. godine je preko Beča i Minhena otišao u Ženevu, a odatle 1899. u Pariz, gdje je ostao punih pet godina. Za to vrijeme je napisao najznačajniji dio svoje proze. Godine 1904. opet je stigao u Beograd, da bi — još uvijek kao vojni bjegunac — u tri navrata potajno dolazio u Zagreb tokom 1905, 1906. i 1907. godine. Konačno, 1908, poslije trinaest godina, pomilovan je i definitivno se vratio u Zagreb. Umro je od raka grla, ostavivši iza sebe dvadesetak što štampanih, što neobjavljenih knjiga: od pripovjedaka, feljtona i putopisa, do pjesama, kritika i polemika.

Matoš je središnja ličnost hrvatske moderne. Esteticizam i umjetničke norme su postali primarni kriterijum vrjednovanja, dok je nacionalni i društveni angažman, dotle praktično jedini kredo, ostao uklopljen u cjelovitiju vizuru zadatka hrvatskih pisaca, koji od Matoša nadalje nisu (osim u komunističkom razdoblju) mogli da gaje pretežno utilitaristički odnos prema umjetničkom stvaralaštvu.

Književnost
U književnost je ušao 1892. pripovijetkom „Moć savjesti“, koja naznačava početak perioda moderne. U nekoliko navrata pisao je o svojem poimanju poetike proznog stvaralaštva i o svojim literarnim uzorima. „... od novelista najviše volim genij Poov, zatim superiornu, konciznu tačnost Merimeovu i prirodnost Mopasanove satire... “ izjavio je u jednom pismu prijatelju Milanu Ogrizoviću. Težnju da se nigdje ne ponavlja, da ne zapadne u manirizam, uspio je ostvariti u većem dijelu svojih pripovjedaka sakupljenih u tri zbirke i izdatih redom: „Iverje“, 1899, „Novo iverje“, 1900, „Umorne priče“, 1909. S obzirom na Matoševu stvaralačku tehniku, metode i stilske postupke u ostvarivanju fabula pripovjedaka, a prije svega s obzirom na tematske interese, poznata je već standardna podjela njegovog pripovjedačkog opusa na dva temeljna tematska kruga: jedan s tematikom iz domaće zagrebačko-zagorske sredine i stvarnim junacima koje je sretao u životu, i drugi s novelama bizarnog sadržaja s dominacijom čudaka, tipova posve individualnog karaktera. Jedan i drugi krug povezuje naglašena lirska nota i prisustvo ljubavnih motiva. Novele jednog i drugog kruga nastajale su paralelno, istovremeno, što govori da nije riječ o nekom posebnom evoluiranju Matoša pripovjedača, nego o njegovim pokušajima da na različitim temama ostvaruje i iskušava različite, kako je on to znao reći, „stilske studije“.

Dobar dio elemenata od kojih je satkana pripovjedačka proza s tematikom „naših ljudi i krajeva“, dodirivanje nekih aktuelnih društvenih problema i u groteskno-fantazijskom ciklusu je našlo odjeka, ali motivi misterije ljubavi i smrti, uopšte nokturalnih stanja i atmosfera, u ovom drugom krugu su došla do punog izražaja, dublje i intenzivnije doživljeni. Posebnost tih motiva ogledala se u prvom redu sužavanjem fabulativnih zahvata, analizom pojedinačnih individualnih sudbina literarnih junaka, nestajanjem površnih anegdotskih elemenata i unošenjem nevjerovatnih događaja i bizarnih likova, što će usloviti pojačanu psihološku motivaciju, a potiskivanje sociološke u drugi plan. Sve je to rezultovalo činjenicom da je proza ovoga kruga, umjesto regionalnog ili nacionalnog, poprimila širi kosmopolitski karakter.

Putopisi
U putopisnoj prozi Matoš je jedan od najvećih hrvatskih inovatora. Motiv pejzaža, ne samo kao dio pripovjedačke cjeline, nego i kao samostalna tema, novost je koju Matoš, povodeći se za Baresom, uvodi u hrvatsko prozno stvaralaštvo. Njegov pejzaž ne zaustavlja se samo na spoljnjoj slici, nego aktivno uključuje svog autora: ne samo po lirskoj intonaciji, po izrazu koji nosi ličnu notu i posebnom fokusu kroz koji autor sagledava taj pejzaž, nego naročito po tome što svaki pejzaž obilno razvija asocijacije za promišljanja posve različitih problema. Ta izrazito impresionistička crta, gdje pejzaž dobija određenu funkciju da kao povod emocionalnom uzbuđenju razvije do maksimuma sposobnost iskričavih asocijacija - tipična je za Matoševe pejzaže u gotovo svim njegovim tekstovima. Posebno se to ogleda u njegovim brojnim putopisima u kojima je pejzaž isključiva tema (npr. u izvanrednom lirskom putopisu „Oko Lobora“).

Poezija
Dok je novele, putopise, kritičke članke i feljtone pisao i objavljivao uporedo od samog početka svojeg pisanja, poezijom se kontinuirano počeo javljati u časopisima dosta kasno, tek oko 1906. godine, i do kraja života napisao je osamdesetak pjesama. Neosporno je da je Bodler bio veliki Matošev učitelj, od kojega je preuzeo niz formalnih elemenata, i o kome je, ne jednom, oduševljeno i pisao. Osjećaj i potreba za strogo određenim oblikom — konkretno za formu soneta, smisao za muzikalnost stiha, povezivanje u opšti sklad muzike riječi, boje i mirisa, dakle osjećaj za sinesteziju, vrlo prefinjen ritam, te izmjena govorne i pjevne intonacije — su spoljnje, vidljive odlike Matoševe poezije. Ljubav i cvijet, možda dvije ključne riječi i njihovo variranje, međusobno pretapanje i pretvaranje čiste apstrakcije poimanja ljubavi u konkretan pjesnički simbol cvijeta, javljaju se kao dominantni motivi u početku Matoševog pjesničkog govora. Česta pojava motiva smrti u toj lirici, elegičnost, sumornost i baladičnost mnogih njegovih stihova, intenzivno osjećanje prolaznosti i nestajanja, sivilo boja i zvukova, sumnje i doživljaji ljubavi kao velike boli, posljedica su sukoba sna i stvarnosti, najjače izraženih u ponajboljim ljubavnim pjesmama „Samotna ljubav“, „Djevojčici mjesto igračke“ i „Utjeha kose“. Ali, i onda kad je bio najviše obuzet intimnim dilemama i formiranjem vlastitih koncepcija života i svijeta, traženjem puta do ljepote i harmonije, kad je svoja emocionalna stanja izražavao u poetskim pejzažima „Jesenje veče“, „Notturno“, on je istovremeno izražavao i svoja patriotska osjećanja koja su bila neraskidiv, sastavni dio njegove ličnosti. U svojim ponajboljim rodoljubivim stihovima „Stara pjesma“ iz 1909. i „Iseljenik“, razočaran po povratku u domovinu (1908) malodušnošću Hrvata u kuenovskoj i postkuenovskoj eri, Matoš piše elegične stihove obojene sumornim doživljajem domovine. Upravo osjećaju za jezik i njegovu melodioznost, u povezivanju subjektivnog, intimnog s objektivnim i opštim, i u posebno naglašenoj težnji za modernim izrazom i leži Matoševa poetska veličina.

Kritika
Uz iskričav polemički duh kojim se tokom svog spisateljskog puta nerijetko služio u obračunavanju sa mnogim svojim savremenicima, Matoš je ostavio dubok trag i u žanru kritike i esejistike, i feljtonistike. U njima, uz naglašeno impresionistički pristup djelima pojedinih hrvatskih (Kranjčević, Vidrić, Domjanić, Kamov) ili srpskih pisaca (Sremac, Veselinović, Pandurović), Matoš je nerijetko iznosio i svoje umjetničke postulate. Shvatajući umjetnost kao sinonim za lijepo, on intenzitet pjesnikove superiornosti riječi i izraza, dakle individualnog piščevog stila, uzima kao osnovni kriterijum za estetsko vrjednovanje djela. To je i razlog što ne pravi razlike između pojedinih književnih vrsta: pripovjedačka proza, lirika i kritika za njega su samo umjetnost iz koje na prvom mjestu treba zračiti individualna ličnost stvaraoca i njegova umješnost plastičnog i nebanalnog izražavanja. Međutim, iako je polazio od izrazito estetskih mjerila, dakle određenog univerzalnog pristupa i ocjenjivanja, nikad nije zanemarivao ni specifični nacionalni kriterijum u analizi pisaca hrvatske književnosti.

Matoševo djelo je prelomno u istoriji hrvatske književnosti: slobodno se može reći da bez njegovog zaokreta i ostvarenja, posebno na polju kritike, eseja i poezije, ne bi bilo hrvatske književnosti kakvu poznajemo. Ni Krleža, ni Ujević ne bi bili mogući da Matoš nije trgnuo hrvatsku književnost iz letargije provincijalizma i uveo je u maticu svjetske književnosti.

◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼

☑ Zamolio bih clanove koji zele licno preuzimanje, da ne postavljaju uslove kako, sta, gde... licno preuzimanje je na mojoj adresi na Telepu, ako Vam to ne odgovara kupujte od nekog drugog.


☑ Svi predmeti su fotografisani na prirodnom svetlu, nema nikakvih filtera, efekata ili neceg slicnog !

❗❗❗ NE SALJEM U INOSTRANSTVO ❗❗❗

☑ Dobro pogledajte fotografije, da ne dodje do nekog nesporazuma!

☑ Tu sam za sva pitanja!

☑ Knjige saljem nakon uplate!

☑ POUZECEM SALJEM SAMO CLANOVIMA BEZ NEGATIVNIH OCENA!!!! Takodje ne saljem clanovima koji su novi tj. bez ocena!!!


☑ Filmski plakati:

☑ Molim Vas da ne ocekujete od plakata da izgledaju kao da su sada izasli iz stamparije, ipak neki od plakata imaju godina... i mi se nakon 50 godina zguzvamo :) Trudim se da ih sto bolje fotografisem kako bi ste imali uvid u stanje.

☑ Sto se tice cena plakata, uzmite samo u obzir da su ovo originalni plakati iz perioda filma, i da kada bi ste hteli da napravite (odstampate) bilo kakav filmski plakat sa intereneta kostalo bi Vas verovatno vise od hiljadu dinara...

☑ Antikvarne knjige:

☑ Sto se tice antikvarnih knjiga, molim Vas da ne ocekujete da knjige koje su stare neke i po 150 godina budu u savrsenom stanju, budite srecni sto su uopste pozivele toliko vremena i sto je informacija jos uvek u njima, a stanje kakvo je takvo je, uvek mogu da se odnesu da se prekorice i malo sreda, pa da opet dobiju malo svezine, naravno ko to zeli.




Predmet: 62055149
U dobrom stanju!

Redje u ponudi!

U posvetu Matošu eseje, poeziju i uspomene pišu Milan Ogrizović, Antnun Brac, Vladimir Lunaček, K.Š. Gjalski, Ljubo Wiesner, Vjekoslav Majer, Radovan Žilić, Boža S. Nikolajević, Dobrica Cesarić, Ivan Esih


Matoš, Antun Gustav, hrvatski književnik (Tovarnik, 13. VI. 1873 – Zagreb, 17. III. 1914). U Zagrebu, gdje mu se obitelj naselila ubrzo nakon njegova rođenja, pohađao osnovnu školu i gimnaziju. Nakon nedovršene gimnazije propao mu je i pokušaj studija na Vojnome veterinarskom fakultetu u Beču. Odustao je od građanskog poziva i potpuno se posvetio pisanju i glazbi. Prvu pripovijetku Moć savjesti objavio je 1892. u Viencu. Sljedeće je godine bio pozvan u vojsku, ali je 1894. dezertirao te morao napustiti Hrvatsku. Otišao je u Beograd, gdje je svirao violončelo u tamošnjim orkestrima i radio kao novinar. Početkom 1898. nakratko je boravio u Münchenu, Beču i Ženevi, a zatim otišao u Pariz, gdje je ostao pet godina. Pariško je razdoblje bilo odlučujuće u formiranju njegovih estetičkih načela. Temeljito se upoznao s najnovijim umjetničkim kretanjima, a osobito su bila značajna iskustva s pjesništvom Ch. Baudelairea, francuskih parnasovaca i simbolista te s proznim djelom E. A. Poea, P. Mériméea i G. de Maupassanta. U tih pet godina napisao je i velik dio svoje fikcijske proze (Iverje, 1899; Novo iverje, 1900).

God. 1904. vratio se u Beograd, gdje je ostao do konačnoga povratka u Zagreb 1908., kada je bio pomilovan. Za drugoga boravka u Beogradu, u Hrvatskoj su mu objavljene još dvije knjige (Ogledi, 1905; Vidici i putovi, 1907). U tom je razdoblju počeo pisati i pjesme, koje je objavljivao u različitim listovima i časopisima, ali mu je taj dio opusa objavljen tek posmrtno (Pjesme, 1923), i to u nepotpunu obliku. U Zagrebu se uključio u književni i politički život. Neprestano je ulazio u sukobe i polemike stvarajući književne i političke protivnike, ali i istomišljenike. Oko sebe je okupio skupinu mladih pjesnika »Gričana« (Lj. Wiesner, F. Galović, A. Ujević i dr.). Njegovao je bohemski životni stil, preživljavajući kao profesionalni pisac i novinar, neprestano u oskudici. Za života su mu izišle još tri knjige: Umorne priče (1909), Naši ljudi i krajevi (1910) i Pečalba (1913). Velik broj Matoševih neobjavljenih tekstova prikupljen je tek za sabrana djela koja su izišla u razdoblju 1935–40.

Sam je Matoš pripovijetke smatrao najvrjednijim dijelom svojega opusa, a njegovi suvremenici i kritičari iz desetljeća izravno nakon njegove smrti visoko su cijenili pojedine putopise. Najznačajnija putopisno-feljtonistička proza Oko Lobora (1907) osebujan je Matošev spoj lirizma nadahnuta ljepotom krajolika i, s druge strane, reportažnih, historiografskih i društveno-kritičkih opservacija pripovjedača. S vremenom je njegovo djelo uravnoteženije procijenjeno, pri čem je posebno dobilo na vrijednosti pjesništvo. Danas se pojedine pjesme (Mora, Notturno, Jesenje veče, Maćuhica, 1909., Srodnost, Utjeha kose) smatraju zaštitnim znakom Matoševa opusa i ponajboljim pjesmama iz razdoblja hrvatske moderne. I kao pjesnik Matoš je u hrvatskoj književnosti bio promotorom modernističkih strujanja koja su dolazila iz europskih književnih središta. Poput E. A. Poea, Ch. Baudelairea i pjesnika simbolističkoga pokreta inzistirao je na dotjeranoj formi pa je sonet u njegovu pjesničkom opusu postao kanonskim oblikom. Poetski artizam ogleda se i u strogom poštivanju pravila akcenatsko-silabičke versifikacije. U okviru Matoševe škole velika se pozornost pridavala sinesteziji i zvukovnim (»glazbenim«) kvalitetama izraza, a osobito se njegovala čista i bogata rima. Tematski se Matoševa lirika kreće od simbolizacije krajolika (Notturno, Jesenje veče, Srodnost, Maćuhica, U travi) preko estetizacije smrti, starosti ili drugih pojava koje inače pobuđuju odbojnost i nelagodu (Utjeha kose, Prababa). Pjevanje o pojavama koje tradicionalno ne pripadaju području lijepoga tumači se prihvaćanjem »estetike ružnoga« kao novog impulsa u europskom modernom pjesništvu, premda Matoševi pjesnički tekstovi ne dosežu onaj stupanj provokativnosti do kojega su išli tekstovi Ch. Baudelairea i A. Rimbauda. Drugi dio pjesničkoga opusa blizak je Matoševu kritičkom i polemičkomu temperamentu. Te Matoševe pjesme satirični su ili humoristični pogledi na moralne kvalitete suvremenika (Stara pjesma, Mora, Savremeni simbol) ili političke okolnosti (Grički dijalog, Basna), a u najpoznatijim domoljubnim pjesmama (1909., Pri svetom kralju, Gospa Marija, Iseljenik) satira uzmiče pred domoljubnom tužaljkom ili alegorijskim prikazima tragičnoga položaja domovine.

Matoš je napisao šezdesetak novela, od čega je za života u trima zbirkama objavio samo oko polovice. Fikcijska proza prilično je raznovrsna i postoje različiti pokušaji njezine klasifikacije. Tradicionalnije podjele drže se tematskih skupina, pri čem se izdvajaju pripovijesti u kojima se opisuju ljudi i događaji iz domaće sredine te skupina priča u kojoj prevladavaju bizarni likovi, nevjerojatni događaji, redovito smješteni u koji od europskih gradova. Postoji i manja skupina kratkih tekstova (Samotna noć, O Tebi i o meni, Sjena) u kojima priča gotovo nestaje, iskaz se lirizira i oprema simboličkim značenjima, pa se ti tekstovi žanrovski mogu obilježiti i kao pjesme u prozi. U većoj ili manjoj mjeri, međutim, lirizacija se iskaza uočava u gotovo svim Matoševim pripovijetkama.

Novije podjele pripovjedačkog opusa temelje se na dominantnim stilskim obilježjima. Prvu skupinu čine impresionističke novele koje obrađuju kakav istinit događaj (Kip domovine leta 188*) ili se u njima literarno oblikuju autorovi privatni doživljaji (Nekad bilo – sad se spominjalo, Za novim bogom). Katkad je pak riječ o pričama koje su utemeljene na stvarnim slučajevima za koje je Matoš čuo u privatnome životu, ali nemaju autobiografskih elemenata (On, Duševni čovjek, Pereci, friški pereci). Specifičnost toga tipa priča sastoji se u njihovu anegdotskom, reportažnom značaju, u fragmentarnosti i odmaku od realističke poetike. Na štetu realističke psihologije u tim novelama prevladavaju karikatura i humoristični ton, pri čem likovi nose tipske osobine svoje sredine ili nacionalnosti. Drugoj skupini pripadaju pripovijesti kao što su Camao, Cvijet sa raskršća, Lijepa Jelena, Put u Ništa ili Balkon, koje se po vrijednosti ubrajaju u najbolji dio Matoševe fikcijske proze. Suvremena ih kritika označava kao simbolističke novele budući da njihova radnja ima simbolično značenje i naglašava razmak između realne, svakodnevne zbilje i idealnog svijeta u kojem se naslućuju ljubav, ljepota i harmonija. Protagonisti i pripovjedači Matoševih simbolističkih priča društveni su autsajderi, bohemi, lutalice, umjetnici i sanjari, često bolesni i krajnje neurotični. Raskorak između materijalnoga svijeta i idealnoga prostora mašte dio je njihova svojevoljno odabranog identiteta, jer ih više formira umjetnički milje kojemu pripadaju nego zbiljski društveni odnosi i uhodana svakodnevica, koju preziru. Izdvojena društvena pozicija glavnih likova (i prostori koji su daleki hrvatskomu čitatelju) omogućuje da se napusti realistička razina priče i uvedu bizarni, bajkoviti ili fantastični motivi (Camao, Put u Ništa, Miš).

Matoš je i jedan od najznačajnijih hrvatskih kritičara s početka XX. st. Pisao je o hrvatskim (S. S. Kranjčević, V. Vidrić, D. Domjanić, J. Polić Kamov) i o srpskim autorima (S. Sremac, J. Veselinović, S. Pandurović). Njegovao je impresionističku kritiku, vodeći se artističkim, ali i nacionalnim kriterijima. I u književnoj kritici i u žurnalističkim tekstovima nerijetko je ulazio i u političke teme. Matoševi politički nazori, s obzirom na protuaustrijska stajališta i skepsu prema jugoslavenskom unitarizmu, bili su bliski Starčevićevu pravaštvu, ali mu je u kulturnom smislu bio stran svaki izolacionizam. Dio njegove esejistike posvećen je istaknutim inozemnim piscima, o kojima je pisao s visokim stupnjem kompetencije pa je hrvatsku sredinu sustavno upoznavao s glavnim kretanjima suvremene europske i svjetske literature. Matoš je znatno modernizirao hrvatsku književnost, nametnuo se kao uzor mnogim mlađim piscima i uspostavio umjetničke kriterije kao glavni element literarnoga djela te se danas općenito smatra jednim od najboljih hrvatskih književnika.


Antun Gustav Matoš (Tovarnik, 13. jun 1873 — Zagreb, 17. mart 1914) je bio hrvatski pjesnik, novelista, feljtonista, esejista i putopisac.


Matoš je rođen u Sremu, a preselio se sa roditeljima u Zagreb u drugoj godini života, pa je imao običaj da kaže da je „Bunjevac porijeklom, Sremac rodom, a Zagrepčanin odgojem“.[1] Majka mu je bila Marija čiji je deda Franc Šams (1779—1839) bio farmaceut u Petrovaradinu.[2] Do šestog razreda gimnazije bio je učenik gornjogradske gimnazije, a u sedmom razredu je imao slabe ocjene, osim iz fizike, propedeutike i hrvatskog jezika. Pokušaj studiranja na Vojnom veterinarskom fakultetu u Beču svršio se neuspjehom. Godine 1893. je otišao u vojsku, ali je sljedeće 1894. dezertirao iz Hrvatske, najprije u Šabac, a zatim u Beograd. Kako sam navodi, u Beogradu je tokom sljedeće tri godine i nekoliko mjeseci bio „čelist, pa novinar, literat“. U januaru 1898. godine je preko Beča i Minhena otišao u Ženevu, a odatle 1899. u Pariz, gdje je ostao punih pet godina. Za to vrijeme je napisao najznačajniji dio svoje proze. Godine 1904. opet je stigao u Beograd, da bi — još uvijek kao vojni bjegunac — u tri navrata potajno dolazio u Zagreb tokom 1905, 1906. i 1907. godine. Konačno, 1908, poslije trinaest godina, pomilovan je i definitivno se vratio u Zagreb. Umro je od raka grla, ostavivši iza sebe dvadesetak što štampanih, što neobjavljenih knjiga: od pripovjedaka, feljtona i putopisa, do pjesama, kritika i polemika.

Matoš je središnja ličnost hrvatske moderne. Esteticizam i umjetničke norme su postali primarni kriterijum vrjednovanja, dok je nacionalni i društveni angažman, dotle praktično jedini kredo, ostao uklopljen u cjelovitiju vizuru zadatka hrvatskih pisaca, koji od Matoša nadalje nisu (osim u komunističkom razdoblju) mogli da gaje pretežno utilitaristički odnos prema umjetničkom stvaralaštvu.

Književnost
U književnost je ušao 1892. pripovijetkom „Moć savjesti“, koja naznačava početak perioda moderne. U nekoliko navrata pisao je o svojem poimanju poetike proznog stvaralaštva i o svojim literarnim uzorima. „... od novelista najviše volim genij Poov, zatim superiornu, konciznu tačnost Merimeovu i prirodnost Mopasanove satire... “ izjavio je u jednom pismu prijatelju Milanu Ogrizoviću. Težnju da se nigdje ne ponavlja, da ne zapadne u manirizam, uspio je ostvariti u većem dijelu svojih pripovjedaka sakupljenih u tri zbirke i izdatih redom: „Iverje“, 1899, „Novo iverje“, 1900, „Umorne priče“, 1909. S obzirom na Matoševu stvaralačku tehniku, metode i stilske postupke u ostvarivanju fabula pripovjedaka, a prije svega s obzirom na tematske interese, poznata je već standardna podjela njegovog pripovjedačkog opusa na dva temeljna tematska kruga: jedan s tematikom iz domaće zagrebačko-zagorske sredine i stvarnim junacima koje je sretao u životu, i drugi s novelama bizarnog sadržaja s dominacijom čudaka, tipova posve individualnog karaktera. Jedan i drugi krug povezuje naglašena lirska nota i prisustvo ljubavnih motiva. Novele jednog i drugog kruga nastajale su paralelno, istovremeno, što govori da nije riječ o nekom posebnom evoluiranju Matoša pripovjedača, nego o njegovim pokušajima da na različitim temama ostvaruje i iskušava različite, kako je on to znao reći, „stilske studije“.

Dobar dio elemenata od kojih je satkana pripovjedačka proza s tematikom „naših ljudi i krajeva“, dodirivanje nekih aktuelnih društvenih problema i u groteskno-fantazijskom ciklusu je našlo odjeka, ali motivi misterije ljubavi i smrti, uopšte nokturalnih stanja i atmosfera, u ovom drugom krugu su došla do punog izražaja, dublje i intenzivnije doživljeni. Posebnost tih motiva ogledala se u prvom redu sužavanjem fabulativnih zahvata, analizom pojedinačnih individualnih sudbina literarnih junaka, nestajanjem površnih anegdotskih elemenata i unošenjem nevjerovatnih događaja i bizarnih likova, što će usloviti pojačanu psihološku motivaciju, a potiskivanje sociološke u drugi plan. Sve je to rezultovalo činjenicom da je proza ovoga kruga, umjesto regionalnog ili nacionalnog, poprimila širi kosmopolitski karakter.

Putopisi
U putopisnoj prozi Matoš je jedan od najvećih hrvatskih inovatora. Motiv pejzaža, ne samo kao dio pripovjedačke cjeline, nego i kao samostalna tema, novost je koju Matoš, povodeći se za Baresom, uvodi u hrvatsko prozno stvaralaštvo. Njegov pejzaž ne zaustavlja se samo na spoljnjoj slici, nego aktivno uključuje svog autora: ne samo po lirskoj intonaciji, po izrazu koji nosi ličnu notu i posebnom fokusu kroz koji autor sagledava taj pejzaž, nego naročito po tome što svaki pejzaž obilno razvija asocijacije za promišljanja posve različitih problema. Ta izrazito impresionistička crta, gdje pejzaž dobija određenu funkciju da kao povod emocionalnom uzbuđenju razvije do maksimuma sposobnost iskričavih asocijacija - tipična je za Matoševe pejzaže u gotovo svim njegovim tekstovima. Posebno se to ogleda u njegovim brojnim putopisima u kojima je pejzaž isključiva tema (npr. u izvanrednom lirskom putopisu „Oko Lobora“).

Poezija
Dok je novele, putopise, kritičke članke i feljtone pisao i objavljivao uporedo od samog početka svojeg pisanja, poezijom se kontinuirano počeo javljati u časopisima dosta kasno, tek oko 1906. godine, i do kraja života napisao je osamdesetak pjesama. Neosporno je da je Bodler bio veliki Matošev učitelj, od kojega je preuzeo niz formalnih elemenata, i o kome je, ne jednom, oduševljeno i pisao. Osjećaj i potreba za strogo određenim oblikom — konkretno za formu soneta, smisao za muzikalnost stiha, povezivanje u opšti sklad muzike riječi, boje i mirisa, dakle osjećaj za sinesteziju, vrlo prefinjen ritam, te izmjena govorne i pjevne intonacije — su spoljnje, vidljive odlike Matoševe poezije. Ljubav i cvijet, možda dvije ključne riječi i njihovo variranje, međusobno pretapanje i pretvaranje čiste apstrakcije poimanja ljubavi u konkretan pjesnički simbol cvijeta, javljaju se kao dominantni motivi u početku Matoševog pjesničkog govora. Česta pojava motiva smrti u toj lirici, elegičnost, sumornost i baladičnost mnogih njegovih stihova, intenzivno osjećanje prolaznosti i nestajanja, sivilo boja i zvukova, sumnje i doživljaji ljubavi kao velike boli, posljedica su sukoba sna i stvarnosti, najjače izraženih u ponajboljim ljubavnim pjesmama „Samotna ljubav“, „Djevojčici mjesto igračke“ i „Utjeha kose“. Ali, i onda kad je bio najviše obuzet intimnim dilemama i formiranjem vlastitih koncepcija života i svijeta, traženjem puta do ljepote i harmonije, kad je svoja emocionalna stanja izražavao u poetskim pejzažima „Jesenje veče“, „Notturno“, on je istovremeno izražavao i svoja patriotska osjećanja koja su bila neraskidiv, sastavni dio njegove ličnosti. U svojim ponajboljim rodoljubivim stihovima „Stara pjesma“ iz 1909. i „Iseljenik“, razočaran po povratku u domovinu (1908) malodušnošću Hrvata u kuenovskoj i postkuenovskoj eri, Matoš piše elegične stihove obojene sumornim doživljajem domovine. Upravo osjećaju za jezik i njegovu melodioznost, u povezivanju subjektivnog, intimnog s objektivnim i opštim, i u posebno naglašenoj težnji za modernim izrazom i leži Matoševa poetska veličina.

Kritika
Uz iskričav polemički duh kojim se tokom svog spisateljskog puta nerijetko služio u obračunavanju sa mnogim svojim savremenicima, Matoš je ostavio dubok trag i u žanru kritike i esejistike, i feljtonistike. U njima, uz naglašeno impresionistički pristup djelima pojedinih hrvatskih (Kranjčević, Vidrić, Domjanić, Kamov) ili srpskih pisaca (Sremac, Veselinović, Pandurović), Matoš je nerijetko iznosio i svoje umjetničke postulate. Shvatajući umjetnost kao sinonim za lijepo, on intenzitet pjesnikove superiornosti riječi i izraza, dakle individualnog piščevog stila, uzima kao osnovni kriterijum za estetsko vrjednovanje djela. To je i razlog što ne pravi razlike između pojedinih književnih vrsta: pripovjedačka proza, lirika i kritika za njega su samo umjetnost iz koje na prvom mjestu treba zračiti individualna ličnost stvaraoca i njegova umješnost plastičnog i nebanalnog izražavanja. Međutim, iako je polazio od izrazito estetskih mjerila, dakle određenog univerzalnog pristupa i ocjenjivanja, nikad nije zanemarivao ni specifični nacionalni kriterijum u analizi pisaca hrvatske književnosti.

Matoševo djelo je prelomno u istoriji hrvatske književnosti: slobodno se može reći da bez njegovog zaokreta i ostvarenja, posebno na polju kritike, eseja i poezije, ne bi bilo hrvatske književnosti kakvu poznajemo. Ni Krleža, ni Ujević ne bi bili mogući da Matoš nije trgnuo hrvatsku književnost iz letargije provincijalizma i uveo je u maticu svjetske književnosti.
62055149 Uspomeni A.G. Matoša - Matoš Antun Gustav 1938. god

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.