pregleda

Poslednja grofica Brankovicka - I. K. Sopron 1889 god.


Cena:
7.990 din
Želi ovaj predmet: 3
Stanje: Polovan bez oštećenja
Garancija: Ne
Isporuka: Pošta
Post Express
Lično preuzimanje
Plaćanje: Tekući račun (pre slanja)
Ostalo (pre slanja)
Pouzećem
Lično
Grad: Novi Sad,
Novi Sad
Prodavac

Askeza (7788)

PREMIUM član
Član je postao Premium jer:
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.

100% pozitivnih ocena

Pozitivne: 14509

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

Tematika: Ostalo
Godina izdanja: 1850 - 1899.
Autor: Domaći
ISBN: K106
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski

U dobrom stanju! Korice treba da se srede, tj knjiga treba opet da se poveze (prekorici).

Poslednja Grofica Brankovicka
Krivicna pripovetka
Po rukopisnim izvornicima
Napisao: Ignjat K. Sopron s Nemackog prevep i na svet uzdao
Prof. Mojo Medic
U Zemunu Stamparija Sopronova 1889 god


Na bosanskohercegovačkom tlu prvi srpski listovi pojavili su se tek pri kraju turskog perioda, kada je reformisana vilajetska uprava, omogućila otvaranje prve moderne štamparije u Sarajevu 1866. godine. Na poziv bosanskog vezira Šerifa Osman-paše, nju je otvorio zemunski štampar Ignjat K. Sopron. Bio je prijatelj Srba i imao je zasluga za srpsku knjigu i književnost , pa to unekoliko objašnjava neobičnu pojavu da je upravo Nemac bio osnivač prve moderne štamparije i pokretač i urednik prvog srpskog lista u Sarajevu.

Nije ni potrebno reći da je relativno kasni početak bosanske periodike uopšte, bio uslovljen društveno-političkim prilikama u kojima je zemlja živjela, stagnirajući duže vrijeme u svom razvitku. Odocnela, štampa se ipak postepeno razvijala, pa su već u poslednjem turskom periodu za kratko vreme pokrenuta i izdavana četiri sedmična lista, tri u Sarajevu i jedan u Mostaru.


Čim je osposobio svoju sarajevsku štampariju, Ignjat Sopron je pokrenuo Bosanski vjestnik , prve novine u ovim krajevima , koje je sam izdavao i uređivao. U interesantnim uspomenama Sopron je opisao uslove pod kojima je izdavao taj list, naročito svoj odnos prema Osman-paši i , uopšte , turskim vlastima , kao i puteve kojima je prikupljao aktuelne novinske vesti , koristeći pre svega usluge mnogobrojnih saradnika. Pored dopisnika iz više mesta (Sarajeva , Beograda, Zemuna, Tešnja, Bihaća, Mostara, Dubrovnika i dr.) jedan od glavnih saradnika bio je Miloš Mandić, učitelj srpske škole u Prijepolju, zvani „Miloš novinar“ , koji je pored znanja nekoliko stranih jezika, znao i prevodio s turskog. Drugi saradnik bio je Teofil Petrović, upravitelj Srpske realke i vođa Srpskog omladiskog pokreta u Sarajevu.

Prvi broj Bosanskog vjestnika pojavio se 7, odnosno 19. aprila 1866, a poslednji viđeni broj je 25, izašao 24. oktobra 1867. godine. Izlazio je na srpskom jeziku, ćirilicom i štampan novim Vukovim pravopisom, jedanput nedeljno, na osam stranica, s kontinuiranom paginacijom. U pretplati list je stajao 60 turskih groša godišnje, a za Austriju i Srbiju osam forinti. U uvodniku prvog broja iznesen je program lista, u obazrivoj formi, uvažavajući vreme i prilike u kojima je pokrenut.

U nacionalnom pogledu program ovog lista je zastupao misao o posebnom bosanskom narodu i to obrazlagao istorijsko-geografskim osobenostima koje su se kroz vekove u Bosni, kao i drugim zemljama otomanske države, nesmetano od vlasti formirale. A na kraju programskog članka iskazana je zanimljiva misao. Odbacujući sanjarije idealista o bratimstvu naroda samo na osnovu moralnih sredstava, ukazano je na zajednicu materijalnih interesa kao važnost pokretača ljudskog progresa.

Soprona su savremenici iz raznih razloga napadali. Hrvati zbog ćirilice i srpske orijentacije lista, a Srbi zbog zamenjivanja srpskog imena bosanskim. I jedni i drugi zajedno su osuđivali njegovo stavljanje štamparije i lista u službu turskih političkih ciljeva. Sam Sopron je o tome zapisao u svojoj autobiografiji: „Zbog ovog bosansko-turskog preduzeća bio sam vrlo žestoko napadan od nacionalnih šovinista i kao turkofil ozloglašen, ja se ipak ponosim zadatkom koji sam sebi postavio;pojavio sam se kao krčilac napretku, jer sam u Bosni osnovao prvu štampariju i prve novine, a po to cenu nije nečasno biti nazvan i turkofilom“.

Bosanskom vjestniku pripada naročiti značaj ne samo zbog prvenstva, već što svojim mnogobrojnim tekstovima pruža svedočanstvo o jednom veoma burnom vremenu koje inače ne obiluje pisanim domaćim izvorima.

Bosna – poluzvanični list

Prvi broj Bosne pojavio se 16(28) maja 1866. (13. muharema 1283. po Hidžretu). List je štampan na četiri stranice i to dve unutrašnje arabicom, na turskom jeziku, a dve spoljne ćirilcom, na srpskom jeziku. Naš tekst veran je prevod sa turskog. Poslednjih dvadeset brojeva Bosna je izlazila kao vilajetski poluzvanični list na osam strana, četiri unutrašnje na turskom i četiri spoljne na srpskom jeziku. Izašlo je ukupno 636 brojeva, a kroz celo vreme imao je trostruko datiranje, po starom i novom kalendaru i Hidžretu. U poslednje dve godine izlaženja imao je podnaslov „List za vilajetske poslove, vijesti i javne koristi“. Od broja 46/1867 štampan je u Vilajetskoj štampariji i Sarajevu. U toku trinaestogodišnjeg izlaženja u Bosni se promenilo nekoliko urednika, koji nisu bili naznačeni na listu. Prvi urednik bio je Mustafa Refet Imamović.

O programu ovog lista Ignjat Sopron kaže: „O sadržaju tih novina nema se šta reći. Zvanične novine, kao praviteljstveni organi, imaju manje-više svuda isti zadatak, i bivaju tome shodno uređivane... Zvanične novine razdeljuju svoj sadržaj doduše na dva dijela, na zvanični i nezvanični. Ovaj poslednji saobštava obično onakve iste vijesti koje i drugi listovi saobštavaju, ali to biva samo u toliko, ukoliko to vlada za probitačno nalazi, da pokaže kako ona o takvim stvarima misli“.

◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼

☑ Zamolio bih clanove koji zele licno preuzimanje, da ne postavljaju uslove kako, sta, gde... licno preuzimanje je na mojoj adresi na Telepu, ako Vam to ne odgovara kupujte od nekog drugog.


☑ Svi predmeti su fotografisani na prirodnom svetlu, nema nikakvih filtera, efekata ili neceg slicnog !

❗❗❗ NE SALJEM U INOSTRANSTVO ❗❗❗

☑ Dobro pogledajte fotografije, da ne dodje do nekog nesporazuma!

☑ Tu sam za sva pitanja!

☑ Knjige saljem nakon uplate!

☑ POUZECEM SALJEM SAMO CLANOVIMA BEZ NEGATIVNIH OCENA!!!! Takodje ne saljem clanovima koji su novi tj. bez ocena!!!


☑ Filmski plakati:

☑ Molim Vas da ne ocekujete od plakata da izgledaju kao da su sada izasli iz stamparije, ipak neki od plakata imaju godina... i mi se nakon 50 godina zguzvamo :) Trudim se da ih sto bolje fotografisem kako bi ste imali uvid u stanje.

☑ Sto se tice cena plakata, uzmite samo u obzir da su ovo originalni plakati iz perioda filma, i da kada bi ste hteli da napravite (odstampate) bilo kakav filmski plakat sa intereneta kostalo bi Vas verovatno vise od hiljadu dinara...

☑ Antikvarne knjige:

☑ Sto se tice antikvarnih knjiga, molim Vas da ne ocekujete da knjige koje su stare neke i po 150 godina budu u savrsenom stanju, budite srecni sto su uopste pozivele toliko vremena i sto je informacija jos uvek u njima, a stanje kakvo je takvo je, uvek mogu da se odnesu da se prekorice i malo sreda, pa da opet dobiju malo svezine, naravno ko to zeli.



Toni Morison (engl. Toni Morrison, rođ. 18. februara 1931, rođena Kloi Ardelija Voford,[2] — 5. avgust 2019[3]), bila je književnica i profesorka. Dobila je Nobelovu nagradu 1993. za sabrana dela. Laureat je Pulicerove nagrade. Dela joj odišu epskim temama, živim dijalozima, izuzetno detaljnim crtama afroameričkih likova. Objavila je seriju dečjih knjiga sa sinom Slejd Morisonom.

Mladost
Rođena je kao Kloi Entoni Voford (engl. Chloe Anthony Wofford) u Lorejnu, Ohajo.[4] Drugo je od četvoro dece, iz radničke porodice. Kao dete stalno je čitala (među omiljenim piscima su joj bili Džejn Ostin i Lav Tolstoj). Njen otac, Džordž Voford, varilac po zanimanju, često bi joj govorio afroameričke narodne priče (metod pripovedanja koji će kasnije prožeti njena dela). Kada je imala oko 15 godina, bilci su linčovali dva crna biznismena koji su živeli u njenoj ulici. Morison je rekla: „On nam nikada nije rekao da je video tela. Ali on ih je vidio. I to je bilo previše traumatično, mislim, za njega.”[5] Uskoro nakon linča, Džordž Voford se preselio u rasno integrirani grad Lorejn (Ohajo), u nadi da će pobeći od rasizma i osigurati profitabilno zaposlenje u rastućoj industrijskoj ekonomiji u Ohaju. On je radio razne poslove i kao zavarivač za US Stil. Ramah Voford je bila domaćica i posvećeni pripadnik Afričke metodističke episkopalne crkve.[6]

Morisonova je 1949. upisala Univerzitet Hauard i studirala društvene nauke. Pod izgovorom da se Kloi teško izgovara, menja ime u Toni. Zvanje magistra engleske književnosti stekla je na univerzitetu Kornel 1955, a Univerzitet u Oksfordu dodelio joj je titulu počasnog doktora 2005.

Karijera
Odraslo doba i uređivačka karijera: 1949–1975
Godine 1949, ona se upisala na Univerzitet Hauard u Vašingtonu, tražeći društvo crnih intelektualaca.[7] Dok je bila u Hauardu, prvi put se susrela sa rasno odvojenim restoranima i autobusima.[5] Diplomirala je 1953. godine sa dipl. na engleskom i nastavila školovanje da stekne magisturu umetnosti na Univerzitetu Kornel 1955. godine.[8] Njena magistarska teza nosila je naslov „Tretman otuđenih Virdžinije Vulf i Vilijama Foknera.“[9] Predavala je engleski, prvo na Teksaškom južnom univerzitetu u Hjustonu od 1955. do 1957. godine, a zatim na Univerzitetu Hauard u narednih sedam godina. Dok je predavala na Hauardu, upoznala je Harolda Morisona, jamajskog arhitektu, za koga se udala 1958. Njihov prvi sin rođen je 1961. godine, a ona je bila trudna sa svojim drugim sinom kada se razvela od Harolda 1964.[10][11][12]

Nakon razvoda i rođenja njenog sina Slejda 1965, Morisonova je počela da radi kao urednica za L. V. Singer, odeljenje za udžbenike izdavača Random Hause,[6] u Sirakuzi, Njujork. Dve godine kasnije, prešla je u Random Hause u Njujorku, gde je postala njihova prva crna žena viši urednik u odeljenju za beletristiku.[13][14]

U tom svojstvu, Morison je igrala vitalnu ulogu u dovođenju crnačke književnosti u mejnstrim. Jedna od prvih knjiga na kojima je radila bila je prelomna Savremena afrička književnost (1972), zbirka koja je uključivala radove nigerijskih pisaca Vola Sojinke, Činua Ačeba i južnoafričkog dramaturga Atola Fugarda.[6] Ona je podstakla novu generaciju afroameričkih pisaca,[6] uključujući pesnika i romanopisca Tonija Kejda Bambaru, radikalnu aktivistkinju Anđelu Dejvis, Crnog pantera Hjuija Njutna[15] i noveliskinju Gejl Džons, čije je pisanje Morisonova otkrila. Takođe je objavila autobiografiju otvorenog poznatog šampiona Muhameda Alija iz 1975. godine, pod nazivom The Greatest: My Own Story. Pored toga, objavila je i promovisala rad Henrija Dume,[16] malo poznatog romanopisca i pesnika kojeg je 1968. godine ubio tranzitni službenik u njujorškoj podzemnoj železnici.[5][17]

Među drugim knjigama koje je Morisonova razvila i uredila je Crna knjiga (1974), antologija fotografija, ilustracija, eseja i dokumenata o životu crnaca u Sjedinjenim Državama od vremena ropstva do 1920-ih.[5] Izdavačka kuća Random Hause nije bila sigurna u pogledu ovog projekta, ali je njegovo objavljivanje naišlo na dobar prijem. Alvin Bim je recenzirao antologiju za klivlendskog Plejn Dilera, pišući: „Urednici, poput romanopisaca, imaju decu mozga – knjige koje smišljaju i oživljavaju bez stavljanja sopstvenih imena na naslovnu stranu. Gospođa Morison ima jedno od ovih u prodavnicama sada, a časopisi i bilteni u izdavačkoj delatnosti su oduševljeni, govoreći da će proći kao vrući kolači.`[6]

Promovisanje afroameričke književnosti
Godine 1958. udaje se za Harolda Morisona, rađa dvoje dece ali se i razvodi 1964. Posle razvoda seli se u Njujork, gde radi kao urednik. 18 meseci kasnije postaje jedan od urednika njujorškog sedišta poznate izdavačke kuće Random House.

Kao urednik, igrala je važnu ulogu u približavanju afroameričke književnosti ka mejnstrimu. Uređivala je između ostalih i knjige Toni Kejd Bambara i Gejl Džonsa. Morison je bila profesor društvenih nauka na Univerzitetu u Prinstonu, od 1989. Taj radni odnos je prekinula 2006.

Trenutno radi za američki periodični magazin „Nacija“ (The Nation)

Politika
Izazvala je bezmalo skandal nazvavši Bil Klintona „prvim predsednikom crncem“ dodavši kako „Klinton ispoljava gotovo svaku crtu „afroamerikanstva“: odrastao uz samohranog roditelja, rođen siromašan, radničke klase, svira saksofon, dečko iz Arkanzasa koji obožava Mekdonalds i brzu hranu.`

Predmet: 61578557
U dobrom stanju! Korice treba da se srede, tj knjiga treba opet da se poveze (prekorici).

Poslednja Grofica Brankovicka
Krivicna pripovetka
Po rukopisnim izvornicima
Napisao: Ignjat K. Sopron s Nemackog prevep i na svet uzdao
Prof. Mojo Medic
U Zemunu Stamparija Sopronova 1889 god


Na bosanskohercegovačkom tlu prvi srpski listovi pojavili su se tek pri kraju turskog perioda, kada je reformisana vilajetska uprava, omogućila otvaranje prve moderne štamparije u Sarajevu 1866. godine. Na poziv bosanskog vezira Šerifa Osman-paše, nju je otvorio zemunski štampar Ignjat K. Sopron. Bio je prijatelj Srba i imao je zasluga za srpsku knjigu i književnost , pa to unekoliko objašnjava neobičnu pojavu da je upravo Nemac bio osnivač prve moderne štamparije i pokretač i urednik prvog srpskog lista u Sarajevu.

Nije ni potrebno reći da je relativno kasni početak bosanske periodike uopšte, bio uslovljen društveno-političkim prilikama u kojima je zemlja živjela, stagnirajući duže vrijeme u svom razvitku. Odocnela, štampa se ipak postepeno razvijala, pa su već u poslednjem turskom periodu za kratko vreme pokrenuta i izdavana četiri sedmična lista, tri u Sarajevu i jedan u Mostaru.


Čim je osposobio svoju sarajevsku štampariju, Ignjat Sopron je pokrenuo Bosanski vjestnik , prve novine u ovim krajevima , koje je sam izdavao i uređivao. U interesantnim uspomenama Sopron je opisao uslove pod kojima je izdavao taj list, naročito svoj odnos prema Osman-paši i , uopšte , turskim vlastima , kao i puteve kojima je prikupljao aktuelne novinske vesti , koristeći pre svega usluge mnogobrojnih saradnika. Pored dopisnika iz više mesta (Sarajeva , Beograda, Zemuna, Tešnja, Bihaća, Mostara, Dubrovnika i dr.) jedan od glavnih saradnika bio je Miloš Mandić, učitelj srpske škole u Prijepolju, zvani „Miloš novinar“ , koji je pored znanja nekoliko stranih jezika, znao i prevodio s turskog. Drugi saradnik bio je Teofil Petrović, upravitelj Srpske realke i vođa Srpskog omladiskog pokreta u Sarajevu.

Prvi broj Bosanskog vjestnika pojavio se 7, odnosno 19. aprila 1866, a poslednji viđeni broj je 25, izašao 24. oktobra 1867. godine. Izlazio je na srpskom jeziku, ćirilicom i štampan novim Vukovim pravopisom, jedanput nedeljno, na osam stranica, s kontinuiranom paginacijom. U pretplati list je stajao 60 turskih groša godišnje, a za Austriju i Srbiju osam forinti. U uvodniku prvog broja iznesen je program lista, u obazrivoj formi, uvažavajući vreme i prilike u kojima je pokrenut.

U nacionalnom pogledu program ovog lista je zastupao misao o posebnom bosanskom narodu i to obrazlagao istorijsko-geografskim osobenostima koje su se kroz vekove u Bosni, kao i drugim zemljama otomanske države, nesmetano od vlasti formirale. A na kraju programskog članka iskazana je zanimljiva misao. Odbacujući sanjarije idealista o bratimstvu naroda samo na osnovu moralnih sredstava, ukazano je na zajednicu materijalnih interesa kao važnost pokretača ljudskog progresa.

Soprona su savremenici iz raznih razloga napadali. Hrvati zbog ćirilice i srpske orijentacije lista, a Srbi zbog zamenjivanja srpskog imena bosanskim. I jedni i drugi zajedno su osuđivali njegovo stavljanje štamparije i lista u službu turskih političkih ciljeva. Sam Sopron je o tome zapisao u svojoj autobiografiji: „Zbog ovog bosansko-turskog preduzeća bio sam vrlo žestoko napadan od nacionalnih šovinista i kao turkofil ozloglašen, ja se ipak ponosim zadatkom koji sam sebi postavio;pojavio sam se kao krčilac napretku, jer sam u Bosni osnovao prvu štampariju i prve novine, a po to cenu nije nečasno biti nazvan i turkofilom“.

Bosanskom vjestniku pripada naročiti značaj ne samo zbog prvenstva, već što svojim mnogobrojnim tekstovima pruža svedočanstvo o jednom veoma burnom vremenu koje inače ne obiluje pisanim domaćim izvorima.

Bosna – poluzvanični list

Prvi broj Bosne pojavio se 16(28) maja 1866. (13. muharema 1283. po Hidžretu). List je štampan na četiri stranice i to dve unutrašnje arabicom, na turskom jeziku, a dve spoljne ćirilcom, na srpskom jeziku. Naš tekst veran je prevod sa turskog. Poslednjih dvadeset brojeva Bosna je izlazila kao vilajetski poluzvanični list na osam strana, četiri unutrašnje na turskom i četiri spoljne na srpskom jeziku. Izašlo je ukupno 636 brojeva, a kroz celo vreme imao je trostruko datiranje, po starom i novom kalendaru i Hidžretu. U poslednje dve godine izlaženja imao je podnaslov „List za vilajetske poslove, vijesti i javne koristi“. Od broja 46/1867 štampan je u Vilajetskoj štampariji i Sarajevu. U toku trinaestogodišnjeg izlaženja u Bosni se promenilo nekoliko urednika, koji nisu bili naznačeni na listu. Prvi urednik bio je Mustafa Refet Imamović.

O programu ovog lista Ignjat Sopron kaže: „O sadržaju tih novina nema se šta reći. Zvanične novine, kao praviteljstveni organi, imaju manje-više svuda isti zadatak, i bivaju tome shodno uređivane... Zvanične novine razdeljuju svoj sadržaj doduše na dva dijela, na zvanični i nezvanični. Ovaj poslednji saobštava obično onakve iste vijesti koje i drugi listovi saobštavaju, ali to biva samo u toliko, ukoliko to vlada za probitačno nalazi, da pokaže kako ona o takvim stvarima misli“.
61578557 Poslednja grofica Brankovicka - I. K. Sopron  1889 god.

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.