pregleda

Ljubica Radoičić DANA RAČIĆ


Cena:
450 din
Želi ovaj predmet: 2
Stanje: Polovan bez oštećenja
Garancija: Ne
Isporuka: Pošta
Post Express
Lično preuzimanje
Organizovani transport: 99 din
Plaćanje: Tekući račun (pre slanja)
PostNet (pre slanja)
Lično
Grad: Smederevska Palanka,
Smederevska Palanka
Prodavac

Anarh (9563)

PREMIUM član
Član je postao Premium jer:
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.

100% pozitivnih ocena

Pozitivne: 15689

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1900 - 1949.
Autor: Domaći
Tematika: Književnost
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski

Skz, 1938.
291 strana, tvrd povez.

Korice kao na slici.
Na drugoj strani upisana jedna rečenica.
Nema podvlačenja, zapisa...
Generalno, očuvana.

Govorićemo o jednoj drugoj spisateljici, Ljubici Radoičić (odnosno Ljubici Radoičić-Šešelj, 1914-1991), čiji je opus danas gotovo potpuno zaboravljen ili, makar, ispod kritičarskog radara, dok su faktori koji su doprineli trajnoj popularnosti Mir Jam kod nje upadljivo odsutni. Ona nije bila profesionalna „žena od pera“, nije bila poznata kao novinarka ili kolumnistkinja, njeni romani nisu objavljivani u formi podlistka i, u skladu sa time, stizali su do znatno užeg kruga čitalaca. Njeno delo prisutno je samo u nevidljivim čitalačkim krugovima: među ženama srednje i starije generacije, čitateljkama koje knjige razmenjuju, pozajmljuju iz lokalnih biblioteka, a preporuke prenose usmeno; u pretpostavljenom periodu najveće čitanosti ove autorke (1954-1980), takoreći je nemoguće pratiti recepciju Jednospratnih kuća, osim preko zapisa o pozajmljivanju iz biblioteka. Karakteristično je da sam jedina dva čitalačka pomena ove knjige na internetu našla na sajtu , popularnom forumu na kome se okupljaju gotovo isključivo žene.

Radi se o autorki koja je počela da objavljuje vrlo mlada, početkom tridesetih godina dvadesetog veka. Posle početnih radova, kako kaže biografska beleška iz jedinog novijeg izdanja, “Posle dužeg i pažljivijeg posmatranja i proučavanja prilika u društvu koje je okruživalo latila se da prikaže atmosferu u tim porodičnim, jednospratnim kućama u razdoblju između dva rata i zato je roman “Jednospratne kuće” objavljen posle duže pauze tek 1954. godine.”

“Ugledajući se na Golsvordija, koji je dao sliku engleskog društva i na Mana, koji je prikazivao nemačko društvo, ona je pokušala da prikaže jedan uski krug bogatog, trgovačkog sveta koji je živeo bez briga i bez straha od sutrašnjice. Roman je autobiografski sa ličnostima iz bliže i dalje rodbine.” (anonimna beleška o autoru u Radoičić 2001: 223)

Ljubicu Radoičić je u toku čitave spisateljske karijere pratila zla sreća i gotovo potpuno odsustvo kritičke recepcije, koje se dobrim delom može objasniti nedostatkom književnih kvaliteta, ali se iza tog prozaičnog razloga krije i nešto dublje. Pokušaj da se to razjasni mora početi usamljenim glasom kritike koji je dočekao ovaj roman. Evo kako Miodrag Kujundžić u Letopisu Matice srpske prikazuje njeno glavno delo:

„Na skoro šest stotina – često vrlo dosadnih – stranica autor nastoji da prikaže način života jednog dela predratnog beogradskog “boljeg” društva; protagonisti ovog romana su srednji i viši činovnici, njihove žene, sinovi i kćeri, ljudi, po rečima autora, zatvoreni u “jednospratne” “gorde stare zgrade... sa majušnim dvorištima, prostranim i visokim sobama... holovima sa drvenim stepenicama.

(...) U ovom romanu se smenjuju i prepliću – često na vrlo čudan način – faktografija (izvori su joj, sudeći po načinu kazivanja, možda u izvesnoj meri autobiografski) i najobičnija romantičarska fantastika, banalnost i originalnost, literarna verodostojnost i bizarnost. A u piscu romana spojeni su jednostran hroničar dobre memorije, nepouzdan sociolog i – sladunjav romansijer.“

U retkom retoričkom uzletu, Kujundžić rezonerske segmente romana opisuje kao „...misao već mnoštvo puta pročitanu, iskazanu, oveštalu, otrcanu, problematično istinitu.“ (Kujundžić 1955: 630) Pomenuti motiv „stare građanske“ arhitekture nalazi svojevrstan odjek u nastavku tog broja Letopisa, odnosno kritici M.K. o istorijskom romanu Nikole Trajkovića Gospođa iz velike sobe: “Ako neko zna kako su izgledali dućani i dućandžiski ćepenci u staroj beogradskoj čaršiji, još ne znači da on treba i da piše romane. I bolje bi bilo da ih ne piše.” (Kujundžić 1955: 631) čime se otpisuje i taj roman sa temom „starog Beograda“.

Na prvi pogled, Jednospratne kuće odudaraju od tadašnjeg dominantnog modela u književnosti i socrealističke poetike u tolikoj meri da se postavlja pitanje kako su uopšte objavljene: usto, odsustvo bilo kakvog parateksta – autorske biografije ili predgovora – dodatno otežava uspostavljanje konteksta. Međutim, osvrt na izdavačku produkciju kuće “Bratstvo-Jedinstvo” pokazuje da je od 1952. godine, pod uredništvom Janoša Hercoga, započeto sa objavljivanjem dela koja nisu bila “na liniji”: uporedo sa levičarskim piscima za decu i omladinu, poput Kurta Helda i Lize Tecner, ili savremenim, aktuelnim autorima kakvi su bili Andre Moroa i Moravija, Bratstvo-jedinstvo objavljuje i dela klasika, ali i autore koji se daju svrstati u manje ili više prihvatljivu književnost za razonodu – Perl Bak, Lajoš Zilahi, Margaret Mičel. Šaroliko profilisanje u stilu „za svakog ponešto“ objašnjava i to što su izdavači počeli da objavljuju starije i novije domaće autore – od Branka Ćopića preko Anđelka Krstića do Miroslava Antića. U takvom kontekstu postaje jasnije da je izdavač okrenut i zabavi i edukaciji, sa profilom autora koji je varirao od Foknera do Aleksandra Dime Mlađeg i njegove Dame s kamelijama, među svoja izdanja uvrstio i roman Jednospratne kuće.

Od svih pomenutih dela i autora, najviše sličnosti Jednospratne kuće verovatno pokazuju sa Margaret Mičel i njenim jedinim romanom Prohujalo sa vihorom. Obe knjige bave se prošlom epohom na koju Mičelova gleda sa znatno više nostalgije nego Ljubica Radoičić; obe autorke su eminentno “ženski” pisci, usredsređuju se na matricu ljubavnog romana, ali je i variraju, odričući se srećnog kraja; u oba romana, junakinje su atipične po mnogo čemu, oličavajući ideal nove, emancipovane žene kakav se pojavio dvadesetih godina. Aleksandra iz Jednospratnih kuća, kako ćemo videti, mnogo je srodnija Skarlet O`Hara i drugim međuratnim književnim i filmskim junakinjama nego posleratnom idealu socijalističke žene.

Delo Ljubice Radoičić se od produkcije ranih pedesetih godina izdvaja i time što nju ratna i posleratna stvarnost ni najmanje ne dotiču. Roman, barem u prvom sloju, nema ni traga nostalgije za prošlim vremenima; pripovedač hroničarski i često sa izvesnom merom pakosti beleži malograđanske odnose i karaktere. Junakinja se od svoje više srednje klase izdvaja pre svega otvorenošću i iskrenošću, ali odudara od tipične junakinje ljubavnih romana (a svakako od devojaka Mir Jam) po tome što ne oličava skromnu i poštenu osobu. Naprotiv, njena emancipovanost ogleda se pre svega u odbacivanju opšteprihvaćenog morala, odbijanju pojedinih društvenih konvencija, u erotskoj osvešćenosti, u slobodnom biranju partnera i oca svoje dece (kako ćemo videti, ovo je značajan momenat u romanu), njena svojeglavost i samoživost ističu se kao vitalistički ideal. Ali, nasuprot tome, Aleksandra ne teži sticanju finansijske samostalnosti (iako obrazovana, nema odabrane profesije), niti joj je stalo do istinski ravnopravnog odnosa sa muškarcima, ili bilo kakve ozbiljnije promene u njenom udobnom društvenom položaju. Njen odnos prema poznanicama feministkinjama u znaku je dobronamernog prezira (Radoičić-Šešelj 1954: 348).

Ovakvo štivo nije moglo naići na povoljan prijem zvanične kritike. Međutim, kod jednog dela čitalačke publike, iako tihog i nevidljivog, Jednospratne kuće naišle su na neočekivano trajan odjek. Žilavost uskog kruga čitalaca koji su usmeno širili popularnost ovog romana može se objasniti privlačnošću nekih neestetskih faktora. Pre svega je to neuobičajen glavni lik koji se ne uklapa ni u šablone međuratnih ljubavnih romana proze niti u tokove socrealizma. Aleksandra uporno odbija da decu i porodicu stavi na prvo mesto, ali ni njen suprug niti ljubavnik ne mogu joj pružiti potpuno ostvarenje; o posvećenosti poslu nema ni govora, njena osnovna težnja jeste potvrđivanje vlastite individualnosti koje se, međutim, zaustavlja na erotskoj ostvarenosti i zadovoljenoj sujeti...

Lično preuzimanje se odnosi na preuzimanje u Smederevskoj Palanci.

Kada je o prodaji knjiga reč, pod `organizovanim transportom` smatram preporučenu tiskovinu ili paket. To je najpovoljniji način slanja, knjiga ponekad stiže za dan, ali obično ne, poštar ne zove primaoca telefonom. (Prilikom kupovine se čekira `Pošta` ili `Organizovani transport`, koji u zavisnosti od toga kada je knjiga stavljena u prodaju ima i zastarele cene poštarine).

Post Express je dvostruko skuplji ali brže stiže.

Običnu tiskovinu ne šaljem jer nemam dokaz o slanju. Molim Vas da ako insistirate na običnoj tiskovini, knjige ne kupujete od mene.

Novi cenovnik Pošte za preporučenu tiskovinu (cene su zaokružene):

- 100g-250g - 140 dinara
- 250g-500g - 170 dinara
- 500g-1kg - 180 dinara
- 1kg-2kg - 210 dinara

Ne postoji opcija slanja preporučene tiskovine teže od 2 kg, tako da se te pošiljke šalju kao paket.

Molim kupce iz inostranstva da me pre kupovine kontaktiraju porukom kako bismo se dogovorili oko uslova uplaćivanja i slanja. Ovo je veoma bitno, između ostalog, i zbog toga što su poštarine Pošte Srbije visoke i za zemlje u okruženju jer se pošiljke šalju isključivo avionom.

Besplatna poštarina se ne odnosi na slanje u inostranstvo.

Pogledajte i ponudu na:

https://www.kupindo.com/pretraga.php?Grupa=1&Pretraga=&CeleReci=0&UNaslovu=0&Prodavac=anarh&Okrug=-1&Opstina=-1&CenaOd=&CenaDo=&submit=tra%C5%BEi

Ukoliko i tamo nešto pronađete, platićete preko istog računa i uštedeti na poštarini.


Predmet: 42990933
Skz, 1938.
291 strana, tvrd povez.

Korice kao na slici.
Na drugoj strani upisana jedna rečenica.
Nema podvlačenja, zapisa...
Generalno, očuvana.

Govorićemo o jednoj drugoj spisateljici, Ljubici Radoičić (odnosno Ljubici Radoičić-Šešelj, 1914-1991), čiji je opus danas gotovo potpuno zaboravljen ili, makar, ispod kritičarskog radara, dok su faktori koji su doprineli trajnoj popularnosti Mir Jam kod nje upadljivo odsutni. Ona nije bila profesionalna „žena od pera“, nije bila poznata kao novinarka ili kolumnistkinja, njeni romani nisu objavljivani u formi podlistka i, u skladu sa time, stizali su do znatno užeg kruga čitalaca. Njeno delo prisutno je samo u nevidljivim čitalačkim krugovima: među ženama srednje i starije generacije, čitateljkama koje knjige razmenjuju, pozajmljuju iz lokalnih biblioteka, a preporuke prenose usmeno; u pretpostavljenom periodu najveće čitanosti ove autorke (1954-1980), takoreći je nemoguće pratiti recepciju Jednospratnih kuća, osim preko zapisa o pozajmljivanju iz biblioteka. Karakteristično je da sam jedina dva čitalačka pomena ove knjige na internetu našla na sajtu , popularnom forumu na kome se okupljaju gotovo isključivo žene.

Radi se o autorki koja je počela da objavljuje vrlo mlada, početkom tridesetih godina dvadesetog veka. Posle početnih radova, kako kaže biografska beleška iz jedinog novijeg izdanja, “Posle dužeg i pažljivijeg posmatranja i proučavanja prilika u društvu koje je okruživalo latila se da prikaže atmosferu u tim porodičnim, jednospratnim kućama u razdoblju između dva rata i zato je roman “Jednospratne kuće” objavljen posle duže pauze tek 1954. godine.”

“Ugledajući se na Golsvordija, koji je dao sliku engleskog društva i na Mana, koji je prikazivao nemačko društvo, ona je pokušala da prikaže jedan uski krug bogatog, trgovačkog sveta koji je živeo bez briga i bez straha od sutrašnjice. Roman je autobiografski sa ličnostima iz bliže i dalje rodbine.” (anonimna beleška o autoru u Radoičić 2001: 223)

Ljubicu Radoičić je u toku čitave spisateljske karijere pratila zla sreća i gotovo potpuno odsustvo kritičke recepcije, koje se dobrim delom može objasniti nedostatkom književnih kvaliteta, ali se iza tog prozaičnog razloga krije i nešto dublje. Pokušaj da se to razjasni mora početi usamljenim glasom kritike koji je dočekao ovaj roman. Evo kako Miodrag Kujundžić u Letopisu Matice srpske prikazuje njeno glavno delo:

„Na skoro šest stotina – često vrlo dosadnih – stranica autor nastoji da prikaže način života jednog dela predratnog beogradskog “boljeg” društva; protagonisti ovog romana su srednji i viši činovnici, njihove žene, sinovi i kćeri, ljudi, po rečima autora, zatvoreni u “jednospratne” “gorde stare zgrade... sa majušnim dvorištima, prostranim i visokim sobama... holovima sa drvenim stepenicama.

(...) U ovom romanu se smenjuju i prepliću – često na vrlo čudan način – faktografija (izvori su joj, sudeći po načinu kazivanja, možda u izvesnoj meri autobiografski) i najobičnija romantičarska fantastika, banalnost i originalnost, literarna verodostojnost i bizarnost. A u piscu romana spojeni su jednostran hroničar dobre memorije, nepouzdan sociolog i – sladunjav romansijer.“

U retkom retoričkom uzletu, Kujundžić rezonerske segmente romana opisuje kao „...misao već mnoštvo puta pročitanu, iskazanu, oveštalu, otrcanu, problematično istinitu.“ (Kujundžić 1955: 630) Pomenuti motiv „stare građanske“ arhitekture nalazi svojevrstan odjek u nastavku tog broja Letopisa, odnosno kritici M.K. o istorijskom romanu Nikole Trajkovića Gospođa iz velike sobe: “Ako neko zna kako su izgledali dućani i dućandžiski ćepenci u staroj beogradskoj čaršiji, još ne znači da on treba i da piše romane. I bolje bi bilo da ih ne piše.” (Kujundžić 1955: 631) čime se otpisuje i taj roman sa temom „starog Beograda“.

Na prvi pogled, Jednospratne kuće odudaraju od tadašnjeg dominantnog modela u književnosti i socrealističke poetike u tolikoj meri da se postavlja pitanje kako su uopšte objavljene: usto, odsustvo bilo kakvog parateksta – autorske biografije ili predgovora – dodatno otežava uspostavljanje konteksta. Međutim, osvrt na izdavačku produkciju kuće “Bratstvo-Jedinstvo” pokazuje da je od 1952. godine, pod uredništvom Janoša Hercoga, započeto sa objavljivanjem dela koja nisu bila “na liniji”: uporedo sa levičarskim piscima za decu i omladinu, poput Kurta Helda i Lize Tecner, ili savremenim, aktuelnim autorima kakvi su bili Andre Moroa i Moravija, Bratstvo-jedinstvo objavljuje i dela klasika, ali i autore koji se daju svrstati u manje ili više prihvatljivu književnost za razonodu – Perl Bak, Lajoš Zilahi, Margaret Mičel. Šaroliko profilisanje u stilu „za svakog ponešto“ objašnjava i to što su izdavači počeli da objavljuju starije i novije domaće autore – od Branka Ćopića preko Anđelka Krstića do Miroslava Antića. U takvom kontekstu postaje jasnije da je izdavač okrenut i zabavi i edukaciji, sa profilom autora koji je varirao od Foknera do Aleksandra Dime Mlađeg i njegove Dame s kamelijama, među svoja izdanja uvrstio i roman Jednospratne kuće.

Od svih pomenutih dela i autora, najviše sličnosti Jednospratne kuće verovatno pokazuju sa Margaret Mičel i njenim jedinim romanom Prohujalo sa vihorom. Obe knjige bave se prošlom epohom na koju Mičelova gleda sa znatno više nostalgije nego Ljubica Radoičić; obe autorke su eminentno “ženski” pisci, usredsređuju se na matricu ljubavnog romana, ali je i variraju, odričući se srećnog kraja; u oba romana, junakinje su atipične po mnogo čemu, oličavajući ideal nove, emancipovane žene kakav se pojavio dvadesetih godina. Aleksandra iz Jednospratnih kuća, kako ćemo videti, mnogo je srodnija Skarlet O`Hara i drugim međuratnim književnim i filmskim junakinjama nego posleratnom idealu socijalističke žene.

Delo Ljubice Radoičić se od produkcije ranih pedesetih godina izdvaja i time što nju ratna i posleratna stvarnost ni najmanje ne dotiču. Roman, barem u prvom sloju, nema ni traga nostalgije za prošlim vremenima; pripovedač hroničarski i često sa izvesnom merom pakosti beleži malograđanske odnose i karaktere. Junakinja se od svoje više srednje klase izdvaja pre svega otvorenošću i iskrenošću, ali odudara od tipične junakinje ljubavnih romana (a svakako od devojaka Mir Jam) po tome što ne oličava skromnu i poštenu osobu. Naprotiv, njena emancipovanost ogleda se pre svega u odbacivanju opšteprihvaćenog morala, odbijanju pojedinih društvenih konvencija, u erotskoj osvešćenosti, u slobodnom biranju partnera i oca svoje dece (kako ćemo videti, ovo je značajan momenat u romanu), njena svojeglavost i samoživost ističu se kao vitalistički ideal. Ali, nasuprot tome, Aleksandra ne teži sticanju finansijske samostalnosti (iako obrazovana, nema odabrane profesije), niti joj je stalo do istinski ravnopravnog odnosa sa muškarcima, ili bilo kakve ozbiljnije promene u njenom udobnom društvenom položaju. Njen odnos prema poznanicama feministkinjama u znaku je dobronamernog prezira (Radoičić-Šešelj 1954: 348).

Ovakvo štivo nije moglo naići na povoljan prijem zvanične kritike. Međutim, kod jednog dela čitalačke publike, iako tihog i nevidljivog, Jednospratne kuće naišle su na neočekivano trajan odjek. Žilavost uskog kruga čitalaca koji su usmeno širili popularnost ovog romana može se objasniti privlačnošću nekih neestetskih faktora. Pre svega je to neuobičajen glavni lik koji se ne uklapa ni u šablone međuratnih ljubavnih romana proze niti u tokove socrealizma. Aleksandra uporno odbija da decu i porodicu stavi na prvo mesto, ali ni njen suprug niti ljubavnik ne mogu joj pružiti potpuno ostvarenje; o posvećenosti poslu nema ni govora, njena osnovna težnja jeste potvrđivanje vlastite individualnosti koje se, međutim, zaustavlja na erotskoj ostvarenosti i zadovoljenoj sujeti...
42990933 Ljubica Radoičić DANA RAČIĆ

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.