Godina izdanja: Ostalo
ISBN: Ostalo
Oblast: Ezoterija
Jezik: Hrvatski
Autor: Strani

Sadhana – savren put do realizacije – Osho Rajneesh 130 str. 1020 din.
OshO
SADHANA
Savršen put do realizacije
Deset govora odrţanih u
meditacijskom kampu Rajasthan, Indija
UVOD
Skupina ljudi okupila se na zaklonjenom odmaralištu u
brdima Rajasthana u Indiji.
Samo neki, ako i oni, mogu pojmiti da sudjeluju u
dogaĊaju koji će postati prvo sjeme revolucionarnog pokusa u
cvjetanju ljudske svjesnosti - one koja će s vremenom
promijeniti ţivote stotina tisuća ljudi po cijelom svijetu.
Ĉovjek oko kojega su ovi ljudi okupljeni poznat je kao Osho.
`Ţelim da vi svjedoĉite o radosti koju iskušavam kao
rezultat mojeg buĊenja` kaţe Osho u ovoj knjizi.` I tako sam
odluĉio pozvati vas ... Oprostite ako moj zov uznemiruje vaš
san i raspršuje magle vaših snova.`
Poziv, kako je izraţen na ovim stranicama, je njeţan
kao da je upućen nekome na rubu budnosti. Oni kojima je
poznat njegov kasniji rad, to moţe izgledati kao jaki kontrast - i
tehnike meditacije koje predlaţe i naĉin na koji govori
izgledaju kao šapat usporeĊeni sa alarmnim zvonima koja je
kasnije upotrijebio da prekine drijemeţ ĉak i onih u komi.
No još je znaĉajnija prisutnost iste bezvremenske vizije
koju nas Osho poziva da dijelimo s njim. A za mene, ljepota
ove knjige - njezina jasnoća i jednostavnost, njezina poezija i
tišina, još je više pojaĉana jer sam iskusila ona alarmna zvona.
`Meditacija je stanje bez misli` kaţe On. `Kada nema
razmišljanja, tada upoznajemo onoga kojega skrivaju naše
misli. Kada nema oblaka plavo nebo otvara se pogledu.`
Ova knjiga je stranica po stranica plavog neba.
Ma Deva Sarito
Rajneeshpuram
DOBRODOŠLICA
Vidim ĉovjeka obavijenog gustom tamom. On je postao
kao kuća ĉija je lampa ugašena u tamnoj noći. Zaboravio je
kamo ţeli poći i što ţeli biti. Ali sjećanje onoga što je
zaboravio moţe se u njemu ponovo probuditi. Iako je tama
nema razloga za oĉajavanje. Što je dublja tama, bliţa je zora.
Na otvorenom moru vidim duhovnu obnovu cijelog svijeta.
Novi će ĉovjek biti roden i mi smo u agoniji njegovog radanja.
Ali ta regeneracija treba suradnju svih nas.
Dogoditi će se kroz nas i samo kroz nas. Ne moţemo si
dopustiti da budemo samo promatraĉi. Moramo se pripremiti
za ovo ponovno roĊenje u nama samima.
Dolazak tog novog dana, tog svitanja, dogoditi će se
samo ako sebe ispunimo svjetlom. O nama ovisi da tu
mogućnost pretvorimo u stvarnost. Mi smo svi opeke zdanja
sutrašnjice i zrake svjetlosti koje će roditi sunce budućnosti. Mi
smo stvoritelji a ne samo gledatelji. MeĊutim, potreba nije
samo za stvaranjem buducnosti, ona je za stvaranje same
sadašnjosti, za stvaranje nas samih. Stvarajuci sebe ĉovjek
stvara ĉovjeĉanstvo.
Pojedinac je dio društva pa se i evolucija i revolucija
dešavaju kroz njega. Vi ste taj dio.
Zato ţelim pozvati vas. Ţelim probuditi vas iz
drijemeţa. Zar ne vidite da su vaši ţivoti postali ĉisto
besmisleni i beskorisni, do kraja dosadni? Ţivot je izgubio
svaki smisao, svaki cilj. No to je prirodno. Bez svjetla u
ĉovjekovom srcu ne moţe biti ikakvog smisla u njegovom
ţivotu. Ne moţe biti ikakve radosti u njegovom ţivotu kada
nema svjetla u njegovom unutrašnjem biću. Ĉinjenica da se
danas osjećamo suvišni i preopterećeni nije zato što je sam
ţivot beskoristan. Ţivot je beskonaĉno ispunjenje. Ali mi smo zaboravili stazu koja vodi do tog mjesta, do tog ispunjenja. Mi
samo egzistiramo i ništa nemamo sa ţivotom. To nije ţivljenje,
to je samo ĉekanje na smrt. I kako moţe ĉekanje na smrt biti
išta osim dosadno. Kako moţe biti radost?
Došao sam da vam kaţem ovo: postoji naĉin da se
probudite iz ovog lošeg sna za koji mislite da je ţivot. Staza je
uvijek postojala. Staza koja vodi iz tame u svjetlo je vjeĉna.
Ona je sigurno tamo, no mi smo okrenuli svoja lica od
nje. Ţelim da prema njoj okrenete lica. Ova staza je dharma,
religija. Ona je naĉin raspirivanja svjetla u ĉovjeku; ona
usmjerava ĉovjekovu barku koju nosi struja. Mahavira je rekao
za one koje nosi brza struja svijeta, sa svojom starošću i
svojom smrti, da je religija jedini sigurni otok, sidro, cilj i
pribjeţište.
Jeste li ţedni svjetla koje ispunjava ţivot radošcu?
Ţelite li dostići istinu koja daje ĉovjeku besmrtnost? Ako je
tako, ja vas pozivam. Prihvatite moj poziv - na radost, na
svjetlo, na besmrtnost. To je samo stvar otvaranja oĉiju. I tada
će nastati novi svijet svjetla.
Ne morate uĉiniti ništa drugo već samo otvoriti oĉi.
Samo se morate probuditi i gledati.
Ništa u ĉovjeku nije stvarno ugašeno niti je on izgubio
usmjerenje, ali ako su mu oĉi zatvorene tama se širi svuda
unaokolo i gubi se svako usmjerenje. No zatvarajući oĉi ĉovjek
gubi sve; otvarajući ih postaje kraljem.
Zovem da vas probudim iz vašeg sna padanja u
veliĉajnost vladara. Ţelim promijeniti vaš poraz u pobjedu,
vašu tamu u svjetlo, vašu smrt u besmrtnost. Jeste li spremni
poći na put sa mnom?
Prije nego poĉnemo s radom, molim prihvatite moju
ljubav. To je jedino ĉime vam mogu izraziti dobrodošlicu u osami i povuĉenosti ovih breţuljaka. Nemam ništa drugo da
vam dam. Ţelim sa vama podijeliti beskrajnu ljubav koju je
prisustvo Boga stvorilo u meni.
Ţelim ju razdijeliti. I ĉudo toga je da što više dijelim to
ona više raste! Stvarno bogatstvo povećava se njegovim
dijeljenjem, a bogatstvo koje se smanjuje dijeljenjem ni nije
pravo
bogatstvo. Onda hoćete li prihvatiti moju ljubav? Vidim
prihvaćanje u vašim oĉima i vidim da se one zauzvrat
prelijevaju ljubavlju.
Ljubav moţe zaĉeti ljubav i mrţnja moţe zaĉeti mrţnju.
Štogod dajemo isto nam se vraća. To je vjeĉno pravilo. Pa sve
što poţelimo je ono što bi trebali dati svijetu. Ne moţete dobiti
cvijeće u zamjenu za trnje.
Vidim cvijeće ljubavi i mira kako cvate u vašim oĉima,
i duboko sam nagraĊen.
Ovdje sada ima tako mnogo razliĉitih ljudi. Ljubav
ujedinjuje i pretvara mnoge u jedno. Fiziĉka tijela su odvojena
i nastaviti će biti tako, no postoji nešto iza tih tijela što zbliţava
ljude i ujedinjuje ih u ljubavi. Tek kada je postignuto to
jedinstvo moţe se nešto reći i moţe se nešto razumjeti.
Komuniciranje je jedino moguće u ljubavi i samo u ljubavi.
Sakupili smo se na ovom osamljenom mjestu tako da
vam mogu nešto reći i da me vi moţete slušati. To izricanje i to
slušanje mogući su samo na razini ljubavi. Vrata srca otvaraju
se samo ljubavi. I zapamtite da samo kada slušate sa srcem, a
ne glavom, da tek onda moţete nešto ĉuti. Moţete pitati: `Da li
i srce isto ĉuje?` no ja vam kaţem da kada nešto ĉujemo, to
samo srce ĉuje. Do sada glava nikada ništa nije ĉula. Glava je
gluha kao top. A to je toĉno i za govor. Samo kada rijeĉi dolaze
iz srca imaju znaĉenje. Samo rijeĉi koje dolaze iz srca imaju miris svjeţeg cvijeća; u protivnom nisu samo odstajale i
izblijedjele već su kao i umjetno cvijeće napravljene od papira.
Ja ću vam otvoriti svoje srce i ako mi vaša srca dozvole
da uĊem imati ćemo susret i komunikaciju. I u tom trenutku
zajedništva ono što je rijeĉima nemoguće izreći biti će
preneseno. Mnoge neizrecive stvari mogu se tako ĉuti i ono što
se ne moţe pretoĉiti u rijeĉi, ono što je izmedu redova moţe se
tako prenijeti. Rijeĉi su vrlo vaţni simboli no ako ih se posluša
u potpunom miru duha i u tišini one postaju moćne. To ja
zovem slušanjem sa srcem.
Ali i kada slušamo nekoga puni smo misli o sebi
samima. I to je laţno slušanje. Tada niste istiniti slušatelji. Vi
ste pod iluzijom da ĉujete a u stvari ne ĉujete. Za istinsko
slušanje potrebno je da duh bude u stanju savršene, tihe
pozornosti. Trebate samo slušati i ne ĉiniti ništa drugo. Samo
tada moţete ĉuti i razumjeti. I to razumijevanje postaje svjetlo i
dovodi do transformacije u vama. Bez takvog stanja duha ne
slušate nikoga, nego samo slušate sebe. Uzburkanost koja
bjesni u vama apsorbira vas. I tada ste toliko zaokupljeni da vas
nikakva komunikacija ne doseţe. Izgleda kao da gledate ali ne
vidite; izgledate kao da slušate ali ne ĉujete.
Krist je takoder rekao: `Oni koji imaju oĉi za gledanje,
neka vide. Oni koji imaju uši za slušanje, neka ĉuju.` Zar oni
kojima je on govorio nisu imali oĉi i uši? Naravno da su imali
oĉi i uši, no samo postojanje oĉiju i ušiju nije dovoljno za
gledanje i slušanje. Nešto drugo je potrebno i bez toga
postojanje ili ne-postojanje oĉiju i ušiju je nebitno. To nešto
drugo je unutrašnja tišina i budna svjesnost. Samo kada postoje
ove osobine otvaraju se vrata uma i nešto se moţe reći i ĉuti.
Oĉekujem tu vrstu slušanja od vas za vrijeme ovog
kampa sadhana. Kada jednom savladate to umijeće ono postaje
vaš ţivotni drug. Samo ono moţe vas osloboditi nevrijednih
zaokupljenosti. Moţe vas probuditi za veliki, misteriozni svijet vani i poĉeti ćete iskušavati vjeĉno svjetlo svjesnosti. To je ono
što se nalazi iza vrtloga uma.
Ispravno gledanje i ispravno slušanje nisu potrebni
samo za ovaj kamp sadhana već su temelj ispravnog ţivljenja.
Upravo kao što se sve jasno ogleda u jezeru koje je potpuno
mirno, bez mreškanja, tako će se ono što je istina, ono što je
Bog ogledati u vama kada postanete mirni i tihi kao jezero.
Ja vidim takvu tišinu i mir kako dolaze k vama i vidim
vaše oĉi kako me pozivaju da kaţem ono što ţelim reći. One
me potiĉu da podijelim istine koje sam vidio i koje su
dotaknule moju dušu. Vaša srca su ţeljna i nestrpljiva da ĉuju o
njima. Vidjevši da ste tako voljni i spremni da me ĉujete, moje
srce je primorano da vam se otvori. U ovom mirnom
okruţenju, kada su i vaši umovi isto tako mirni, svakako ću
vam moći reći ono što vam ţelim reći. Ĉesto se dogada da se
moram suzdrţati da ne govorim kada pred sobom vidim gluha
srca. Zar svjetlo ne ostaje vani kada naĊe vrata vaše kuce
zatvorena? Na isti naĉin i ja ĉesto stojim pred mnogom kućom.
Ali dobar je znak da su vaša vrata otvorena. To je dobar
poĉetak.
Slijedeće jutro poĉeti ćemo petodnevni program ovog
kampa sadhana i kao uvod ţelio bih reći nekoliko stvari. Za
neĉiju sadhanu, za ostvarenje istine, um mora biti pripremljen
na naĉin kao što pripremate zemlju za uzgoj cvijeća. I stoga,
ţelio bih da zapamtite nekoliko maksima.
Prva maksima je; ţivite u sadašnjosti. Za vrijeme
kampa nemojte da vas ponese navika da razmišljate o prošlosti
ili budućnosti. Ako si dozvolite da vas to ponese, ţivući
trenutak, stvarno vaţna stvar će propasti i beskorisno će proći.
Niti prošlost niti budućnost ne postoje. Prošlost je samo
uspomena; budućnost je mašta. Samo je sadašnjost stvarna i
ţiva. I ako se istina treba spoznati to moţe biti samo kroz
sadašnjost.
Za vrijeme kampa, molim drţite se podalje od prošlosti
ali i od budućnosti. Prihvatite da one ne postoje. Postoji samo
trenutak u kojem se nalazite. Samo trenutak u kojem jeste
postoji i ništa više. Morate ţivjeti u njemu i to potpuno. Noćas
ĉvrsto spavajte kao da je vaša cijela prošlost odrezana i
puštena. Umrite glede prošlosti. A ujutro ustanite kao novi
ĉovjek, jer je novo jutro. Pustite onom koji je otišao u krevet da
se ne probudi. Dajte
onom koji je uvijek nov i uvijek svjeţ da ustane.
Stalno se prisjećajte da ţivite u sadašnjosti - i budite na
oprezu dvadeset ĉetiri sata svaki dan i pazite da mehaniĉko
mišljenje o prošlosti i buduĉnosti ponovo ne zapoĉne.
Paţnja je dovoljna. Ako pazite ono neće ponovo poĉeti.
Paţnja i svjesnost lome naviku.
Druga maksima je; ţivite prirodno. Ĉovjekovo cijelo
ponašanje je umjetno i rezultat uvjetovanja. Mi se uvijek
zamatamo u laţne ogrtace i zbog tog omota postepeno
zaboravimo svoje stvarno biće. Svucite tu laţnu koţu i odbacite
ju. Nismo se ovdje okupili da postavimo na pozornicu dramu
već da upoznamo i sagledamo sebe onakvima kakvi jesmo.
Kao što glumci u predstavi skidaju svoje kostime i šminku i
ostave ih po strani nakon izvedbe, u ovih pet dana i vi morate
skinuti vaše laţne maske i odloţiti ih. Dajte da ono što je
temeljno i prirodno u vama izaĊe na vidjelo - i ţivite u tome.
Neĉija sadhana, neĉija staza, razvija se samo kroz jednostavno
i prirodno ţivljenje. U danima ovog kampa sadhana budite
svjesni da niste ni na kakvom poloţaju, da nemate zvanje, da
nemate mjesto. Oslobodite se od svih tih maska. Vi ste samo
vi, potpuno obiĉna ljudska bića bez imena, poloţaja, klase,
obitelji; bezimena osoba, vrlo obiĉni pojedinac. Morate nauĉiti
tako ţivjeti jer je to ono što jeste u stvarnosti.