Oblast: Ostalo
ISBN: Ostalo
Jezik: Srpski
Autor: Strani
Godina izdanja: Tv

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Jean-Louis Brau, rođen 10. lipnja 1930. u Saint-Ouenu i umro 29. kolovoza 1985. u Clichyju1, francuski je pjesnik, pisac i likovni umjetnik.

Biografija
Rođen 10. lipnja 1930. u Saint-Ouenu, Jean-Louis Brau je kumče Charlesa Tillona, ​​komunističkog zamjenika, koji je bio gradonačelnik Aubervilliersa prije nego što je 1952. smijenjen s čela svoje stranke, a zatim isključen. Brau je odgojen da obožava Komunističku partiju. Godine 1946., sa samo 16 godina, neuspješno se pokušao prijaviti u Legiju stranaca i zadržao je strast prema ratnim pustolovinama cijeli život2. Dana 13. siječnja 1947. prisustvovao je konferenciji koju je održao Antonin Artaud u Théâtre du Vieux Colombier i, silno impresioniran, susreo ga je u Baru vert, rue Jacob, nekoliko dana kasnije3. Tom je prilikom upoznao pjesnike letrista Gabriela Pomeranda i Françoisa Dufrênea, kojima će se kasnije pridružiti u avangardnom pokretu letrista Isidorea Isoua, u pratnji Gila J Wolmana, kojeg je upoznao u CNE-u (Nacionalni komitet Writers ), Else Triolet i Louisa Aragona, kojima se pridružio nakon susreta s Artaudom4.

Uz Sergea Bernu, Michela Mourrea, Ghislaina Desnoyersa de Marbaixa, Claude-Pierrea Matrica i Jeana Rulliera bio je 9. travnja 1950. jedan od mladih radikalnih letističkih autora “Scandale de Notre-Dame”5.

Brau potom s Wolmanom i Claude-Pierreom Matricom stvara časopis Transit6. Unutar letrista razvio je improviziranu poeziju sličnu onoj Dufrêneovoj, koju je nazvao `verbalnim instrumentima`, u odnosu na izraz koji je stvorio pjesnik René Ghil, a koji su deklamirani ili bolje rečeno zavijali u podrumima Saint-Germaina. - des-Prés, posebno Le Tabou. Sudjelovao je u letističkim kritikama Ur i Front de la Jeunesse Mauricea Lemaîtrea i radio na nedovršenom filmskom projektu, La Barque de la vie vivant (u vezi sa samoubojstvom Maïakovskog koje je evocirao André Breton 1930.), u skladu s lettrističkim filmovima Isoua, Lemaîtrea i Wolmana4.

Godine 1952. s Wolmanom, Guyem Debordom i Sergeom Bernom utemeljio je disidentski pokret International lettriste čiji je duh najavljivao buduću Situacionističku internacionalu. Činilo se da je potpisao manifest grupe7 u veljači 1953. i, pod imenom Bull Dog Brau, nekoliko članaka u broju 3 Internationale Lettriste (objavljen u kolovozu 1953.) čiji je bio izvršni direktor. Angažiran u francuskim ekspedicionim snagama u Indokini, ukrcao se 15. travnja 1954. iz Marseillea da bi stigao na dan pada Diên Biên Phua8. Stoga je brzo protjeran, na temelju9 “militarističke devijacije”4. Vrativši se iz Indokine, gdje je, između ostalog, bio čuvar bordela francuskih trupa i trgovac opijumom, zatim će, citirano po nalogu vojske, kasnije otići i boriti se u Alžiru od 1956. do 1958. godine8.

Još u Parizu objavio je manifest Ptotel`asymptotel`asymptotel, metoda i što nije!. U kolovozu 1959. sudjeluje sa Sergeom Bernom i Gilom J Wolmanom na izložbi pod naslovom New School of Paris: Berna, Brau, Wolman u Salonu umjetnosti u La Garde-Freinetu (Var)10 te od 20. do 31. prosinca s samo Wolman, na izložbi Peinture 59 u studiju smještenom na prvom katu 216, rue Saint-Denis u Parizu11. Ponovno u Salonu umjetnosti u La Garde-Freinetu, od 5. do 15. kolovoza 1960., izlaže slike i skulpture s Gil J Wolmanom i Danielom Ihlerom10. Početkom 1960-ih ponovno je, u društvu Wolmana i Dufrênea, ponovno otkrio Isouov lettrizam i izradio nekoliko `hipergrafičkih` slika, skulptura i kolaža koji su bili predmet kolektivnih izložbi10. Godine 1962., nakon Isouovog Manifesta a-optičkog ili retoričkog slikarstva, stvorio je seansu retoričkog slikanja u londonskom baru. Taj će događaj biti reproduciran u njegovom tekstu In order to take a date, objavljenom 1963. godine u časopisu A12. Godine 1964., još uvijek u društvu Dufrênea i Wolmana, ponovno je i definitivno raskinuo s Lettrističkim pokretom tijekom izložbe Lettrisme et Hypergraphie u galeriji Stadler da bi osnovao vrlo kratkotrajnu Drugu internacionalu Lettriste (DIL)4.

Dajući konkretan oblik pojmu mentalnog i geografskog `lutanja`, proputovao je Alžir, Burmu i Koreju, zatim širio ideje revolucionarnih pokreta u Americi, Africi i na Bliskom istoku. U svim svojim produkcijama ostaje konstantno kritičan i odbacuje tradicionalne kategorije, o čemu svjedoče njegovi brojni tekstovi o kontrakulturi.

Godine 1962. objavio je No More, hipergrafičku pripovijest koja je `po prvi put otkrila majansku i finsku abecedu i pomiješala lirsko pisanje (...) s neutralnošću slova...` i `transkribirala (...) anegdota o pobunama mladih ljudi percipiranih duž londonskog itinerara`13. Također je sudjelovao od 1971. do 1973. u underground časopisu Le Parapluie pod vodstvom Henrija J. Enua s člancima o Artaudu, Waltu Whitmanu ili Henryju Milleru (br. 13), ulomcima iz Le Singe appliqué (br. 10) ili m.anifeste poput one `za dobro korištenje prava na nezrelost` (br. 6). Godine 1973. pojavio se na zvučnom poetskom CD-u L`Autonomatopek (izd. Georges Fall) uz osobito Isidorea Isoua, Françoisa Dufrênea, Gila J Wolmana, Henrija Chopina i Jacquesa Spacagnu.

Od 1981. godine odbija bilo kakvu izložbu u Francuskoj. No, Galerie 1900-2000 posvetila mu je 1997. godine, dvanaest godina nakon njegove smrti, izložbu i publikaciju s ciljem da bolje upozna rad ovog malo poznatog umjetnika....