ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 304
Oblast: Ezoterija
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Rene Genon je jedan od najpoznatijih uporednih istraživača religija i ezoterijskih učenja. Njegova sintetička istraživanja objavljena su u brojnim knjigama od kojih su najpoznatije: Velika trijada, Simbolika krsta, Kralj sveta, Kriza modernog sveta, Istok i Zapad, Simboli sakralne nauke. Veliki pesnik Dante je sâm tvrdio da njegova Božanstvena komedija ima četiri značenja. Istraživači su do ove Genonove knjige otkrili tri (doslovno, filozofsko-teološko i socijalno-političko). Genon tvrdi da je četvrto značenje inicijacijsko, koje je „metafizičko po svojoj suštini“. Ova strana Danteovog dela, bez koje Božanstvena komedija ne bi imala onaj smisao koji ima danas, važna je i za ostala tri značenja. Genon tvrdi da nije važno da li je Dante bio paganin, hrišćanin ili albigenz, jer je čista metafizika univerzalna.



René (Jean-Marie-Joseph) Guénon [30] (15. studenog 1886. - 7. siječnja 1951.), bio je francuski intelektualac koji je i dalje utjecajna figura u domeni metafizike jer je pisao o temama u rasponu od `svete znanosti`,[a] i tradicionalne studije[b][31][stranica potrebna] do simbolizma i inicijacije.

U svojim spisima on predlaže ili `izravno razotkriti neke aspekte istočnjačkih metafizičkih doktrina`,[32] te doktrine definira kao `univerzalni karakter`,[33] ili `prilagoditi te iste doktrine zapadnim čitateljima[34]. ] dok je bio strogo vjeran njihovom duhu`;[32] samo je podržao čin `prenošenja` ovih istočnjačkih doktrina, ponavljajući njihov `neljudski karakter`. koristio je svoje sufijsko ime Abdel Wâhed Yahiâ (arapski ʿAbd al-Wāḥid Yaḥyá عبد الـوٰاحد يحيیٰ) javno od 1930. nadalje.


René Guénon rođen je u Bloisu, gradu u središnjoj Francuskoj, otprilike 160 km (100 milja) od Pariza. Guénon je, kao i većina Francuza tog vremena, rođen u rimokatoličkoj obitelji podrijetlom iz provincija Angevin, Poitou i Touraine u Francuskoj;[35] njegov otac je bio arhitekt i bio je vrlo blizak s majkom, a još više sa svojom tetkom. Mme Duru, učiteljica koja ga je naučila čitati i pisati, dvije pobožne katolike.[36] Do 1904. Guénon je kao student živio u Parizu, gdje su mu studije bile usmjerene na matematiku i filozofiju. Bio je poznat kao briljantan učenik, posebice matematike, unatoč lošem zdravlju.[37] U Parizu 1905. zbog zdravstvenih problema napušta pripreme za prestižna natjecanja École Polytechnique i École normale supérieure.[38] Godine 1906. po istoj osnovi (iako je bio visok 1,89 m) bio je oslobođen regrutacije.[39]

Guénon je promatrao i povezao se s nekim studentima koji su u to vrijeme bili pod Papusovim nadzorom.[40] Guénon je ubrzo otkrio da je ezoterični kršćanski Martinistički red, koji je također nadzirao Papus, nepravilan: kasnije je napisao da ovaj okultistički milje nije primio nikakav autentičan duhovni prijenos.[41] Pridružio se gnostičkoj crkvi koju je utemeljio Léonce Fabre des Essarts (Synesius). Ni ovu gnostičku crkvu nije shvaćao ozbiljno, ali mu je to omogućilo da pod imenom `Tau Palingenius` postane osnivač i glavni suradnik periodične revije La Gnose (`Gnosis`), pišući za nju članke do 1922. i usredotočujući se na istočnjačke duhovne tradicije (taoizam, hinduizam i sufizam).

Od svojih upada u francuske okultističke i pseudo-masonske redove, očajavao je u mogućnosti da ikada sakupi ove raznolike i često loše razvrstane doktrine u `stabilnu građevinu`.[42] U svojoj knjizi Vladavina količine i znakovi vremena također je istaknuo ono što je vidio kao intelektualnu prazninu francuskog okultističkog pokreta, koji je, kako je napisao, bio potpuno beznačajan, i što je još važnije, bio kompromitiran infiltracijom određene osobe upitnih motiva i integriteta.[43] Nakon svoje želje da se pridruži redovnoj masonskoj poslušnosti, postao je član Thebah lože Grande Loge de France slijedeći drevni i prihvaćeni škotski obred.[44]

Otprilike u to vrijeme (prema naznakama koje su reproducirali njegov biograf Paul Chacornac i neki od njegovih bliskih prijatelja ili suradnika kao što su Jean Reyor, André Préau i Frans Vreede),[42] moguće je da se René Guénon upoznao s hinduizmom, posebno putem inicijatska loza Shankarâchârye, [d] i s taoizmom, zbog njegovog prijateljstva s Georges-Albertom Puyouom de Pouvourvilleom, alias Matgioi. Georges-Albert Puyou de Pouvourville, iniciran je u taoizam u Tonkinu ​​(oko 1887.–1891.) od strane seoskog poglavara: Tong-Song-Luata (`Gospodar rečenica`). Paul Chacornac je pretpostavio da bi Guénon također primio izravan prijenos taoizma preko mlađeg sina Učitelja rečenica, Nguyena Van Canga, koji je došao u Francusku s Matgioijem i ostao neko vrijeme u Parizu.[45] Većina biografa prepoznaje da je susret koji je najviše obilježio njegov život i njegov rad bio onaj s hindusima, od kojih je jedan barem igrao ulogu instruktora ako ne i duhovnog učitelja. Taj se susret dogodio vrlo rano tijekom razdoblja 1904.-1909., vjerojatno po njegovom dolasku u okultistički svijet, ako ne i prije.[46][47] Upoznao je Léona Champrenauda, ​​alias Abdul-Haqqa, i Johna-Gustava Agelija, alias Abdul-Hadija koje je Abder-Rhaman el Kébir inicirao u sufizam u Kairu. Iako je René Guénon 1910. bio upućen u islamski ezoterizam,[e] sam je inzistirao na podsjećanju da se uski i čisto religiozni koncept `obraćenja` ne odnosi na njegov slučaj. Prema P. Chacorncu, Guénon je smatrao da je islam jedan od tradicionalnih oblika najpristupačnijih zapadnjacima, dok je zadržao autentične mogućnosti u domeni inicijacije. Kada je stigao u Kairo 1930. godine, njegovo se vanjsko ponašanje promijenilo i potpuno se uronio u popularni muslimanski milje grada.,.[42][48] Guénon je bio iniciran u sufijski šadhilijski red od strane Ivana Aguélija, [49] uzevši ime `ʿAbd al-Wāḥid Yaḥyā`.[50]

Guénon, otpušten iz vojne službe zbog zdravstvenih problema, studirao je filozofiju na Sorboni tijekom Prvog svjetskog rata.[51] Godine 1917. Guénon je započeo jednogodišnji boravak u Sétifu u Alžiru, predajući filozofiju studentima. Nakon Prvog svjetskog rata napustio je nastavu kako bi svoju energiju posvetio pisanju; njegova prva knjiga, Uvod u proučavanje hinduističkih doktrina, objavljena je 1921. Od 1925. Guénon je postao suradnik u recenziji koju je uredio P. Chacornac, Le Voile d`Isis (`Izidin veo`); nakon 1935. i pod Guénonovim utjecajem, ovaj časopis postao je poznat kao Les Études Traditionnelles (`Tradicionalne studije`).

Iako je u to vrijeme već pokušao izlaganje hinduističkih doktrina europskoj publici u komadima ny orijentalisti, Guénonov Uvod u proučavanje hinduističkih doktrina unaprijedio je svoj predmet na jedinstven pronicljiv način,[42] pozivajući se na pojmove metafizike i tradicije u njihovom najopćenitijem smislu, koje je Guénon precizno definirao, zajedno s potrebnim razlikama i definicije naizgled nedvosmislenih pojmova kao što su religija, tradicija, egzoterizam, ezoterizam i teologija. Guénon je objasnio da njegova svrha nije bila opisati sve aspekte hinduizma, već dati potrebne intelektualne temelje za pravilno razumijevanje njegova duha.[42][52] Knjiga također predstavlja oštru osudu djela nekih drugih europskih pisaca o hinduizmu i tradiciji općenito; prema Guénonu, takvim piscima je nedostajalo nikakvo duboko razumijevanje svoje teme i njezinih implikacija. Knjiga također sadrži kritičku analizu političkih upada Britanskog Carstva u temu hinduizma (i same Indije) kroz teozofiju Madame Blavatsky.[53] Objavljivanje ove knjige brzo mu je donijelo priznanje u pariškim krugovima.[54] René Grousset je u svojoj `Povijesti istočne filozofije` (1923.) već nazvao Guénonovo djelo `klasikom`. André Malraux će mnogo kasnije reći da je to bio, `u svoje vrijeme, glavni grad knjige`.[55] S druge strane, Guénon je bio vrlo razočaran reakcijom njegovih prijatelja neotomista, Noëlle Maurice-Denis i njegov nekadašnji pristaša Jacques Maritain tvrdili su da su Guénonovi stavovi `radikalno nepomirljivi s [katoličkom] vjerom`; nazvao ih je `hinduističkom obnovom drevne Gnoze, majkom hereza`.[56] Jacques Maritain, kada je postao francuski veleposlanik u Vatikanu nakon Drugog svjetskog rata, zatražio je Guénonovo djelo uvršteno u Katolički indeks zabranjenih knjiga, što nije rezultiralo zbog odbijanja Pija XII i potpore kardinala Eugènea Tisseranta. [57]

U rujnu 1920., Père Peillaube je zamolio Guénona da napiše knjigu protiv Teozofskog društva.[58] Godine 1921. Guénon je objavio seriju članaka u francuskoj Revue de Philosophie, što je, zajedno s nekim dodacima, dovelo do knjige Teozofija: povijest pseudo-religije. Njegovu kritiku teozofije konzervativni katolici primili su pozitivno.[59] Međutim, njegova kasnija knjiga Orient et Occident udaljila ga je od njegovih katoličkih pristaša.[60] Tijekom desetljeća 1920. – 1930. Guénon je počeo stjecati širu javnu reputaciju, a njegov rad su zabilježile razne velike intelektualne i umjetničke ličnosti unutar i izvan Pariza.[61] U to su vrijeme objavljene i neke od njegovih knjiga koje objašnjavaju `intelektualnu podjelu` između Istoka i Zapada, te osebujnu prirodu, prema njemu, moderne civilizacije: Krizu modernog svijeta, te Istoka i Zapada. Godine 1927. objavljena je druga velika doktrinarna knjiga njegovih djela: Čovjek i njegovo nastajanje prema Vedânti, a 1929. Duhovni autoritet i vremenska moć. Posljednja navedena knjiga nudi općenito objašnjenje onoga što je Guénon vidio kao temeljne razlike između `svetičkih` (svećeničkih ili svetih) i `kraljevskih` (vladinih) ovlasti, zajedno s negativnim posljedicama koje proizlaze iz uzurpacije prerogativa potonjih s s obzirom na prvo.[62] Iz tih razmatranja, René Guénon prati izvorište moderne devijacije, koja se, prema njemu, nalazi u uništenju templarskog reda 1314. godine.[63]

Godine 1930. Guénon je napustio Pariz i otišao u Kairo i definitivno se uklopio u muslimanski svijet. Tijekom svog dugotrajnog boravka u Egiptu, René Guénon je vodio strog i jednostavan život, u potpunosti posvećen svojim spisima.[64] Prvo, živio je 7 godina na raznim mjestima u srednjovjekovnim judeo-islamskim četvrtima oko sveučilišta Khan el-Khalili i al-Azhar, jednog od najvažnijih intelektualnih centara sunitskog muslimanskog svijeta. 1930. godine želio je upoznati šeika Abder-Rahmana Elisha El-Kebira, učitelja sufijske duhovne loze kojoj je pripadao, ali je upravo umro i mogao je samo meditirati na svom grobu.[65] Upoznao je šeika Salâmu Râdija, tada `pola` (`Qutb`), najvišeg autoriteta od smrti Abder-Rahmana Elisha El-Kebira iz šadhilitske grane kojoj je Guénon pripadao.[66] Razmijenili su po pitanjima duhovna iskustva i nekoliko svjedočanstava potvrđuju da je Guénon postao njegov učenik.[67]

Upoznao se jednog jutra u zoru dok je klanjao, kao i svaki dan, u džamiji Seyidna el Hussein ispred mauzoleja u kojem se nalazi glava Husayn ibn Alija, šejh Mohammad Ibrahim s kojim se jako zbližio.[68] Guénon je 1934. oženio Ibrahimovu najmlađu kćer s kojom je imao četvero djece. Godine 1937., zahvaljujući velikodušnosti engleskog obožavatelja Johna Levyja, par je postao vlasnici male vile, “Villa Fatma” nazvane po supruzi, u modernoj četvrti Duqqi zapadno od Kaira u podnožju piramida. Guénon je rijetko izlazio i često je odbijao zapadne posjetitelje (adresa je ostala tajna).[69] Većinu je potrošio njegovo vrijeme radeći u svom uredu i molitvu u svom oratoriju.[70]

Godine 1949. dobio je egipatsko državljanstvo. Sedgwick je o Guénonovom životu u Egiptu napisao da je, iako je nastavio zanimanje za hinduizam i druge religije, Guénonova vlastita praksa bila čisto islamska. `Ne zna se da je ikada nekome preporučio da postane hinduist, dok je mnoge uveo u islam`.[71]

Potaknut od strane nekih svojih prijatelja i suradnika, Guénon je pristao osnovati novu masonsku ložu u Francuskoj utemeljenu na njegovim `tradicionalnim` idealima, pročišćenu od onoga što je vidio kao neautentične narasline koje su toliko opsjedale druge lože s kojima se susreo tijekom svojih ranih godina u Pariz. Ova se loža zvala La Grande Triade (`Velika trijada`), naziv inspiriran naslovom jedne od Guénonovih knjiga. Prvi osnivači lože, međutim, razišli su se nekoliko godina nakon njezina nastanka.[72] Ipak, ova loža, koja pripada Grande Loge de France, i danas je aktivna.

René Guénon preminuo je u nedjelju, 7. siječnja 1951.; njegova posljednja riječ je bila `Allah`