pregleda

Brazde u kamenu - Nikola Lopičić


Cena:
128 din
Želi ovaj predmet: 1
Stanje: Polovan bez oštećenja
Garancija: Ne
Isporuka: Pošta
Post Express
Lično preuzimanje
Plaćanje: Tekući račun (pre slanja)
Lično
Grad: Novi Sad,
Novi Sad
Prodavac

SavaKockasti (359)

100% pozitivnih ocena

Pozitivne: 485

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

ISBN: Ostalo
Godina izdanja: Ostalo
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

Rad, Bg, 1976.
mek povez, 202 str.
Zbirka pripovjedaka poznatog crnogorskog književnika Nikole Lopičića po izboru Mila Kralja.

knjiga je očuvana i kompletna

Nikola Markišin Lopičić, profesor i književnik (1909-1945)

REDAKCIONI ODBOR
O poslednjim trenutcima života Nikole Lopičića, istaknutog prosvetnog radnika i književnika malo se zna. Njegova htenja, nade, život, neutvrđenog datuma poslednjeg ratnog proleća u ustaškom mučilištu Lepoglava, presekao je zahvat zločinačke kame (ili sekire). Ni za njegov grob se nikada nije saznalo, niti za pretrpljene muke i kako je zapisao hroničar: “Ne zna se o čemu je razmišljao u poslednjim trenutcima ispred pogubljenja i šta je govorio. Možda su tada kroz njegovu svest, u njegovoj pesničkoj mašti, defilovali seljaci iz okoline Cetinja, koje je socijalistička revolucija, za čiju je pobedu Punja (tako su ga prijatelji najčešće nazivali), dao život, zauvek oslobodila bede i gladi...” Možda su se vraćala sećanja “za katedrom”, ili zabrinutost da li će ga preživeti njegova pisana reč. Možda...
Trebalo je da prođe mnogo vremena nakon njegove prerane smrti, da se Punja otrgne od zaborava. “Taj negdašnji zaborav ličnosti i dela Nikole Lopičića, kako je zapisao J. Petričević, podstakao je A. Ivanovića, pesnika, koga je za života popularnost zaobišla, da napiše “Žalbu mrtvom drugu”.



“... Sa mnom druguje jedino munja,
vjetar i kiša i magla siva.
Zaboravili su davno, Punja,
i tebe mrtva i mene živa...”

Stihovi pesnika bili su opomena da se otrgne od zaborava delo Nikole Lopičića (koji za života nije video osim nekoliko pripovedaka i roman “Seljaci”), da mu poshumno objave dela: “Domaće ognjište”, “Na kamenu”, “Glad i kamen”, “Ne diraj palmu”, dok je dramski opus “Na katedri”, ostao u rukopisu.
“Ovaj vrsni pripovjedač, kasnije romansijer, još uvijek je malo poznat jugoslovenskoj javnosti... o njemu se pisalo više kao o žrtvi rata nego kao o piscu koji je iza sebe ostavio ako ne opsežno, a ono značajno djelo”, zapisao je književnik Janko Đonović.
Još u đačkim danima, kroz literalnu družinu “Skerlić”, Nikola Lopičić počeo je da se iskazuje na književnom planu, da bi se ubrzo pojavio u časopisima “Mladost” i “Venac” kao sledbenik tzv. socijalne literature. Tad mu izlazi iz štampe i roman “Seljaci” u izdanju SKZ (Srpske književne zadruge), za kojeg je recenziju napisao Ivo Andrić, a Isidora Sekulić i Veljko Petrović predložili za nagradu Srpske akademije nauke (do koje nikad nije došlo zbog autorovog naprednog orijentisanja).
Nikola Punja Lopičić rođen je 1909. godine u Podgorici. Osnovnu školu i gimnaziju završio je na Cetinju. Studirao je srpsko-hrvatski jezik i književnost na filozofskom fakultetu Beogradskog univerziteta. Diplomirao je 1934. godine. Posle diplomiranja postavljen je za suplenta gimnazije u Podgorici, da bi ubrzo zatim bio premešten u banjalučku gimnaziju, a nešto kasnije i za Split.
U gradu pod Marjanom našao je svoj mir – trenutno: položio je profesorski ispit i osnovao porodicu. Uživao je ogroman autoritet ne samo u prosvetnom zavodu u kojem je predavao, već i u građanstvu, naročito među naprednim intelektualcima.
Uoči aprilskog rata 1941. godine mobilisan je u vojsku. Kapitulaciju je doživeo u Sarajevu. Uspeo je da izbegne zarobljeništvo i da se vrati u Split, gde mu se nalazila supruga. Bilo je to u danima proklamovanja tzv. NDH i uspostavljanja ustaške strahovlade. Tu mu videlo se, nije bilo života.
Uz pomoć napredno orijentisanih kolega i prijatelja, jedva je uspeo da sačuva glavu i pobegne. Put ga je doveo na Cetinje, gde su se uveliko vršile pripreme za narodni ustanak. U međuvremenu, po nalogu okupatorskih vlasti, pozvao ga je predstavnik tzv. Prosvetnog odelenja da se prihvati službe profesora cetinjske gimnazije. Ponudu je kategorički odbio, iako nije imao uslova za život (majka, brat i sestra).
Ustanički dani 1941. godine zatekli su ga na Cetinju. Kao i većina intelektualaca rodoljuba u gradu pod Lovćenom, izjasnio se za NOP. Ilegalno je radio sve do početka 1942. godine, kada je uhapšen. Ubrzo je interniran u koncentracioni logor Kavaja, zatim Klos u Albaniji, a početkom 1943. godine u logor Kolfjorito u Italiji.
Osmog septembra 1943. godine oslobodio se ropstva i krenuo na sever prema Apeninima. Čuvan od italijanskih antifašista, u međuvremenu stupa u vezu sa predstavnicima Međunarodnog crvenog krsta koji su mu omogućili povratak u domovinu.
Krajem 1943. godine stigao je u Zagreb s namerom da se prebaci na slobodnu teritoriju. Odmah je uspostavio vezu sa prijateljima NOP i uključio se u rad grupe antifašista intelektualaca, kojom je rukovodio dr Vladimir Čaldarović. (Ova grupa ilegalno se sastajala u stanu pesnika i publiciste Ante Boglića, gde su im poveravani zadaci u ilegalnoj borbi.
Dolazak Nikole i Blaža Lopičića u Zagreb, živo je zainteresovao kvislinge Sekulu Drljevića i Savića Štedimliju. Nastojali su da ih angažuju na svojim antinarodnim projektima ucenjujući ih ustaškim represalijama. Kao i njegov brat Blažo i Nikola je energično odbio ponudu.
Pošto su mu ustaški agenti već bili za petama, Nikola je rešio da što pre pređe na slobodnu teritoriju. Iz Boglićevog stana, s bratom Blažom i grupom antifašista intelektualaca, krenuo je prema Savi. “Veze” međutim nije bilo, pa su se ponovo vratili u Zagreb. Po povratku, svi su uhapšeni (poznata provala) i sprovedeni u ustaški zatvor u Savskoj cesti... Odatle je vodio samo jedan dobro poznati put... u smrt. (M.B.)

*********

LOPIČIĆ Nikola, (Podgorica 1909 – Lepoglava 1945), književnik. Gimnaziju završio na Cetinju a Filozofski fakultet u Beogradu. Bio je profesor gimnazije u Bijeljini, Podgorici, Splitu i Sarajevu. Kao pripadnik NOP-a od 1941. godine, uhapšen je na Cetinju i interniran u Albaniju a zatim u Italiju. Poslije puštanja iz logora, došao je u Zagreb, gde je ponovo uhapšen, odveden u zatvor u Lepoglavu i tamo strijeljan. Pisao je pjesme, pripovetke i prikaze. Sarađivao je u mnogim listovima i časopisima. Djela: Seljaci (Beograd 1939).), Domaće ognjište (Beograd 1951), Na kamenu (Cetinje 1953.), Glad i kamen, izbor (Titograd, 1965), Ne diraj palmu (Cetinje 1972), Brazde u kamenu (Beograd 1976). U njegovoj zaostavštini ostale su dvije drame: Na katedri i Serdar, roman Tuđinac i drugi tekstovi.

Preuzimanje lično u Novom Sadu (Liman). Šaljem poštom i postekspresom. Ne šaljem pouzećem, niti autobusom. Ne šaljem van Srbije. Plaćanje pre slanja, troškovi na teret kupca. Naručivanjem iskazujete saglasnost sa uslovima prodaje. I zamolio bih da se komunikacija odvija putem limundo/kupindo poruka.

Predmet: 14116081
Rad, Bg, 1976.
mek povez, 202 str.
Zbirka pripovjedaka poznatog crnogorskog književnika Nikole Lopičića po izboru Mila Kralja.

knjiga je očuvana i kompletna

Nikola Markišin Lopičić, profesor i književnik (1909-1945)

REDAKCIONI ODBOR
O poslednjim trenutcima života Nikole Lopičića, istaknutog prosvetnog radnika i književnika malo se zna. Njegova htenja, nade, život, neutvrđenog datuma poslednjeg ratnog proleća u ustaškom mučilištu Lepoglava, presekao je zahvat zločinačke kame (ili sekire). Ni za njegov grob se nikada nije saznalo, niti za pretrpljene muke i kako je zapisao hroničar: “Ne zna se o čemu je razmišljao u poslednjim trenutcima ispred pogubljenja i šta je govorio. Možda su tada kroz njegovu svest, u njegovoj pesničkoj mašti, defilovali seljaci iz okoline Cetinja, koje je socijalistička revolucija, za čiju je pobedu Punja (tako su ga prijatelji najčešće nazivali), dao život, zauvek oslobodila bede i gladi...” Možda su se vraćala sećanja “za katedrom”, ili zabrinutost da li će ga preživeti njegova pisana reč. Možda...
Trebalo je da prođe mnogo vremena nakon njegove prerane smrti, da se Punja otrgne od zaborava. “Taj negdašnji zaborav ličnosti i dela Nikole Lopičića, kako je zapisao J. Petričević, podstakao je A. Ivanovića, pesnika, koga je za života popularnost zaobišla, da napiše “Žalbu mrtvom drugu”.



“... Sa mnom druguje jedino munja,
vjetar i kiša i magla siva.
Zaboravili su davno, Punja,
i tebe mrtva i mene živa...”

Stihovi pesnika bili su opomena da se otrgne od zaborava delo Nikole Lopičića (koji za života nije video osim nekoliko pripovedaka i roman “Seljaci”), da mu poshumno objave dela: “Domaće ognjište”, “Na kamenu”, “Glad i kamen”, “Ne diraj palmu”, dok je dramski opus “Na katedri”, ostao u rukopisu.
“Ovaj vrsni pripovjedač, kasnije romansijer, još uvijek je malo poznat jugoslovenskoj javnosti... o njemu se pisalo više kao o žrtvi rata nego kao o piscu koji je iza sebe ostavio ako ne opsežno, a ono značajno djelo”, zapisao je književnik Janko Đonović.
Još u đačkim danima, kroz literalnu družinu “Skerlić”, Nikola Lopičić počeo je da se iskazuje na književnom planu, da bi se ubrzo pojavio u časopisima “Mladost” i “Venac” kao sledbenik tzv. socijalne literature. Tad mu izlazi iz štampe i roman “Seljaci” u izdanju SKZ (Srpske književne zadruge), za kojeg je recenziju napisao Ivo Andrić, a Isidora Sekulić i Veljko Petrović predložili za nagradu Srpske akademije nauke (do koje nikad nije došlo zbog autorovog naprednog orijentisanja).
Nikola Punja Lopičić rođen je 1909. godine u Podgorici. Osnovnu školu i gimnaziju završio je na Cetinju. Studirao je srpsko-hrvatski jezik i književnost na filozofskom fakultetu Beogradskog univerziteta. Diplomirao je 1934. godine. Posle diplomiranja postavljen je za suplenta gimnazije u Podgorici, da bi ubrzo zatim bio premešten u banjalučku gimnaziju, a nešto kasnije i za Split.
U gradu pod Marjanom našao je svoj mir – trenutno: položio je profesorski ispit i osnovao porodicu. Uživao je ogroman autoritet ne samo u prosvetnom zavodu u kojem je predavao, već i u građanstvu, naročito među naprednim intelektualcima.
Uoči aprilskog rata 1941. godine mobilisan je u vojsku. Kapitulaciju je doživeo u Sarajevu. Uspeo je da izbegne zarobljeništvo i da se vrati u Split, gde mu se nalazila supruga. Bilo je to u danima proklamovanja tzv. NDH i uspostavljanja ustaške strahovlade. Tu mu videlo se, nije bilo života.
Uz pomoć napredno orijentisanih kolega i prijatelja, jedva je uspeo da sačuva glavu i pobegne. Put ga je doveo na Cetinje, gde su se uveliko vršile pripreme za narodni ustanak. U međuvremenu, po nalogu okupatorskih vlasti, pozvao ga je predstavnik tzv. Prosvetnog odelenja da se prihvati službe profesora cetinjske gimnazije. Ponudu je kategorički odbio, iako nije imao uslova za život (majka, brat i sestra).
Ustanički dani 1941. godine zatekli su ga na Cetinju. Kao i većina intelektualaca rodoljuba u gradu pod Lovćenom, izjasnio se za NOP. Ilegalno je radio sve do početka 1942. godine, kada je uhapšen. Ubrzo je interniran u koncentracioni logor Kavaja, zatim Klos u Albaniji, a početkom 1943. godine u logor Kolfjorito u Italiji.
Osmog septembra 1943. godine oslobodio se ropstva i krenuo na sever prema Apeninima. Čuvan od italijanskih antifašista, u međuvremenu stupa u vezu sa predstavnicima Međunarodnog crvenog krsta koji su mu omogućili povratak u domovinu.
Krajem 1943. godine stigao je u Zagreb s namerom da se prebaci na slobodnu teritoriju. Odmah je uspostavio vezu sa prijateljima NOP i uključio se u rad grupe antifašista intelektualaca, kojom je rukovodio dr Vladimir Čaldarović. (Ova grupa ilegalno se sastajala u stanu pesnika i publiciste Ante Boglića, gde su im poveravani zadaci u ilegalnoj borbi.
Dolazak Nikole i Blaža Lopičića u Zagreb, živo je zainteresovao kvislinge Sekulu Drljevića i Savića Štedimliju. Nastojali su da ih angažuju na svojim antinarodnim projektima ucenjujući ih ustaškim represalijama. Kao i njegov brat Blažo i Nikola je energično odbio ponudu.
Pošto su mu ustaški agenti već bili za petama, Nikola je rešio da što pre pređe na slobodnu teritoriju. Iz Boglićevog stana, s bratom Blažom i grupom antifašista intelektualaca, krenuo je prema Savi. “Veze” međutim nije bilo, pa su se ponovo vratili u Zagreb. Po povratku, svi su uhapšeni (poznata provala) i sprovedeni u ustaški zatvor u Savskoj cesti... Odatle je vodio samo jedan dobro poznati put... u smrt. (M.B.)

*********

LOPIČIĆ Nikola, (Podgorica 1909 – Lepoglava 1945), književnik. Gimnaziju završio na Cetinju a Filozofski fakultet u Beogradu. Bio je profesor gimnazije u Bijeljini, Podgorici, Splitu i Sarajevu. Kao pripadnik NOP-a od 1941. godine, uhapšen je na Cetinju i interniran u Albaniju a zatim u Italiju. Poslije puštanja iz logora, došao je u Zagreb, gde je ponovo uhapšen, odveden u zatvor u Lepoglavu i tamo strijeljan. Pisao je pjesme, pripovetke i prikaze. Sarađivao je u mnogim listovima i časopisima. Djela: Seljaci (Beograd 1939).), Domaće ognjište (Beograd 1951), Na kamenu (Cetinje 1953.), Glad i kamen, izbor (Titograd, 1965), Ne diraj palmu (Cetinje 1972), Brazde u kamenu (Beograd 1976). U njegovoj zaostavštini ostale su dvije drame: Na katedri i Serdar, roman Tuđinac i drugi tekstovi.
14116081 Brazde u kamenu - Nikola Lopičić

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.