pregleda

Surovo pozorište - Mirjana Miočinović


Cena:
890 din
Stanje: Polovan bez oštećenja
Garancija: Ne
Isporuka: Pošta
Post Express
Lično preuzimanje
Plaćanje: Tekući račun (pre slanja)
Ostalo (pre slanja)
Lično
Grad: Novi Sad,
Novi Sad
Prodavac

Askeza (6004)

PREMIUM član
Član je postao Premium jer:
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.

100% pozitivnih ocena

Pozitivne: 10951

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 334
Autor: Domaći
Oblast: Pozorište
Jezik: Srpski

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Gospođo Miočinović, obzirom da je vrijeme najprivilegiranija kategorija u teatru, traje dugo, a zapravo kratko, nužno je kondenzirano. Je li ono - ono nešto - što vam je davalo vjeru u instituciji teatra?

- Pozorište jednako zavisi i od vremena i od prostora, ne samo kao narativnih kategorija, jer nema priče koja nije u njih upisana. Ali do promene odnosa prema tim dvema kategorijama nije došlo najpre na sceni, već u dramskom pismu. Dugu aristotelovsku tradiciju jedinstava mesta, vremena i radnje, odbacili su najpre pisci, promenivši pritom, zapravo posledično, predmet svog interesovanja. Jean-Pierre Sarrazac, u knjizi „Poetika moderne drame“, govori o promeni dramske paradigme već krajem 19. veka: dramu u životu, po njemu, zamenjuje drama života. Ovoj poslednjoj potreban je mnogo veći opseg vremena i veća raznovrsnost prostora. A da pritom samo trajanje predstave ne menja, do u retkim slučajevima, svoje uobičajeno trajanje od dva do tri sata. To, naravno, razbija klasičnu tročinsku ili petočinsku strukturu komada, i sitni radnju na neograničen broj slika, koje su pak rasuti fragmenti jedne povesti koja može obuhvatiti ceo čovekov život. Ovakve promene dramske forme i ove nove dramske priče, u koje je upisan dramatičan rad vremena i dinamika prostornih promena, zahteva mnogo raskošniju rediteljsku i scenografsku imaginaciju, mnogo veće glumačko transformativno umeće, nove tehničke inovacije, pa samim tim i mnogo veće troškove da bi predstava uspela. Ja lično volim tu promenu dramske paradigme, taj prodor epskog u dramsku priču, ali je sve to izvan tehničkih mogućnosti naših pozorišta, i u neskladu s obrazovnim profilom, u prvom redu naših mladih reditelja.

Što ta institucija danas, po vama, sadrži? U Srbiji, a može i šire. Kako se izmijenila? Kamo ide?

- Ovom sam poslednjom rečenicom donekle odgovorila na ovo vaše pitanje. Ja, nažalost, ne znam kakva je situacija u hrvatskom pozorištu, poznato mi je samo žalosno stanje naših pozorišta. I tome nije samo kriv nedostatak novca, već profil onih koji njima upravljaju i snažan uticaj države na njihov izbor, čime se nacionalistička borniranost i palanačko skorojevićstvo ljudi na vlasti preslikava na strukture svih institucija kulture, pa tako i pozorišta. Stoga sve manje pratim taj put i samo mogu sa zebnjom da slutim kamo ide. Ima, na sreću, mnogo darovitih pisaca mlađe i srednje generacije, naročito među ženama, u kojima uočavam tu modernu matricu dramskog i izvođačkog, ali nije baš svakom od njih lako da se domogne scene. O nekima od njih sam ponešto napisala, ne uz pomoć neke teške teorijske aparature, već više u starinskom esejističkom stilu i imam „u ladici“ još neke skice od kojih će možda nastati zaokruženi tekstovi.

Strahovito me zanima kako ste se određivali i kako ste prepoznavali histrionstvo u vašim teatarskim susretima? Bilo s tekstom, bilo s osobom, bilo s institucijom. Je li ono - nužna pretpostavka? Taj `narcizam`.

- Ja nemam ništa protiv histrionstva. Od antičkih vremena, preko srednjovekovnog pozorišta, pretežno putujućeg, do vašarskih pozorišta u osvit Francuske revolucije, to su bila pribežišta buntovnog duha i za to se znala platiti visoka cena. Toga je duha bilo u gotovo celokupnom dramskom opusu Aleksandra Popovića, vama možda nedovoljno poznatog, i u nekim predstavama Ateljea 212 ... Od glumaca, u kojima sam prepoznavala tu histrionsku narav, koja je neodvojiva od dara za improvizaciju, najviše sam volela Zorana Radmilovića. Inače nisam imala prijatelje među glumačkim svetom i nikad nikakvog profesionalnog dodira s pozorištem kao institucijom. Što se pak „narcizma“ ili prosto taštine tiče, to nije samo odlika pozorišnog sveta, s tim što ovaj pozorišni narcizam nije opasan i možda jedino šteti onome ko je u njegovoj vlasti.

◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼

☑ Zamolio bih clanove koji zele licno preuzimanje, da ne postavljaju uslove kako, sta, gde... licno preuzimanje je na mojoj adresi na Telepu, ako Vam to ne odgovara kupujte od nekog drugog.


☑ Svi predmeti su fotografisani na prirodnom svetlu, nema nikakvih filtera, efekata ili neceg slicnog !

❗❗❗ NE SALJEM U INOSTRANSTVO ❗❗❗

☑ Dobro pogledajte fotografije, da ne dodje do nekog nesporazuma!

☑ Tu sam za sva pitanja!

☑ Knjige saljem nakon uplate!

☑ POUZECEM SALJEM SAMO CLANOVIMA BEZ NEGATIVNIH OCENA!!!! Takodje ne saljem clanovima koji su novi tj. bez ocena!!!


☑ Filmski plakati:

☑ Molim Vas da ne ocekujete od plakata da izgledaju kao da su sada izasli iz stamparije, ipak neki od plakata imaju godina... i mi se nakon 50 godina zguzvamo :) Trudim se da ih sto bolje fotografisem kako bi ste imali uvid u stanje.

☑ Sto se tice cena plakata, uzmite samo u obzir da su ovo originalni plakati iz perioda filma, i da kada bi ste hteli da napravite (odstampate) bilo kakav filmski plakat sa intereneta kostalo bi Vas verovatno vise od hiljadu dinara...

☑ Antikvarne knjige:

☑ Sto se tice antikvarnih knjiga, molim Vas da ne ocekujete da knjige koje su stare neke i po 150 godina budu u savrsenom stanju, budite srecni sto su uopste pozivele toliko vremena i sto je informacija jos uvek u njima, a stanje kakvo je takvo je, uvek mogu da se odnesu da se prekorice i malo sreda, pa da opet dobiju malo svezine, naravno ko to zeli.




Predmet: 72058385
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Gospođo Miočinović, obzirom da je vrijeme najprivilegiranija kategorija u teatru, traje dugo, a zapravo kratko, nužno je kondenzirano. Je li ono - ono nešto - što vam je davalo vjeru u instituciji teatra?

- Pozorište jednako zavisi i od vremena i od prostora, ne samo kao narativnih kategorija, jer nema priče koja nije u njih upisana. Ali do promene odnosa prema tim dvema kategorijama nije došlo najpre na sceni, već u dramskom pismu. Dugu aristotelovsku tradiciju jedinstava mesta, vremena i radnje, odbacili su najpre pisci, promenivši pritom, zapravo posledično, predmet svog interesovanja. Jean-Pierre Sarrazac, u knjizi „Poetika moderne drame“, govori o promeni dramske paradigme već krajem 19. veka: dramu u životu, po njemu, zamenjuje drama života. Ovoj poslednjoj potreban je mnogo veći opseg vremena i veća raznovrsnost prostora. A da pritom samo trajanje predstave ne menja, do u retkim slučajevima, svoje uobičajeno trajanje od dva do tri sata. To, naravno, razbija klasičnu tročinsku ili petočinsku strukturu komada, i sitni radnju na neograničen broj slika, koje su pak rasuti fragmenti jedne povesti koja može obuhvatiti ceo čovekov život. Ovakve promene dramske forme i ove nove dramske priče, u koje je upisan dramatičan rad vremena i dinamika prostornih promena, zahteva mnogo raskošniju rediteljsku i scenografsku imaginaciju, mnogo veće glumačko transformativno umeće, nove tehničke inovacije, pa samim tim i mnogo veće troškove da bi predstava uspela. Ja lično volim tu promenu dramske paradigme, taj prodor epskog u dramsku priču, ali je sve to izvan tehničkih mogućnosti naših pozorišta, i u neskladu s obrazovnim profilom, u prvom redu naših mladih reditelja.

Što ta institucija danas, po vama, sadrži? U Srbiji, a može i šire. Kako se izmijenila? Kamo ide?

- Ovom sam poslednjom rečenicom donekle odgovorila na ovo vaše pitanje. Ja, nažalost, ne znam kakva je situacija u hrvatskom pozorištu, poznato mi je samo žalosno stanje naših pozorišta. I tome nije samo kriv nedostatak novca, već profil onih koji njima upravljaju i snažan uticaj države na njihov izbor, čime se nacionalistička borniranost i palanačko skorojevićstvo ljudi na vlasti preslikava na strukture svih institucija kulture, pa tako i pozorišta. Stoga sve manje pratim taj put i samo mogu sa zebnjom da slutim kamo ide. Ima, na sreću, mnogo darovitih pisaca mlađe i srednje generacije, naročito među ženama, u kojima uočavam tu modernu matricu dramskog i izvođačkog, ali nije baš svakom od njih lako da se domogne scene. O nekima od njih sam ponešto napisala, ne uz pomoć neke teške teorijske aparature, već više u starinskom esejističkom stilu i imam „u ladici“ još neke skice od kojih će možda nastati zaokruženi tekstovi.

Strahovito me zanima kako ste se određivali i kako ste prepoznavali histrionstvo u vašim teatarskim susretima? Bilo s tekstom, bilo s osobom, bilo s institucijom. Je li ono - nužna pretpostavka? Taj `narcizam`.

- Ja nemam ništa protiv histrionstva. Od antičkih vremena, preko srednjovekovnog pozorišta, pretežno putujućeg, do vašarskih pozorišta u osvit Francuske revolucije, to su bila pribežišta buntovnog duha i za to se znala platiti visoka cena. Toga je duha bilo u gotovo celokupnom dramskom opusu Aleksandra Popovića, vama možda nedovoljno poznatog, i u nekim predstavama Ateljea 212 ... Od glumaca, u kojima sam prepoznavala tu histrionsku narav, koja je neodvojiva od dara za improvizaciju, najviše sam volela Zorana Radmilovića. Inače nisam imala prijatelje među glumačkim svetom i nikad nikakvog profesionalnog dodira s pozorištem kao institucijom. Što se pak „narcizma“ ili prosto taštine tiče, to nije samo odlika pozorišnog sveta, s tim što ovaj pozorišni narcizam nije opasan i možda jedino šteti onome ko je u njegovoj vlasti.
72058385 Surovo pozorište - Mirjana Miočinović

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.