Cena: |
Želi ovaj predmet: | 2 |
Stanje: | Polovan bez oštećenja |
Garancija: | Ne |
Isporuka: | BEX Pošta DExpress Post Express Lično preuzimanje |
Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja)
PostNet (pre slanja) Ostalo (pre slanja) Pouzećem Lično |
Grad: |
Novi Sad, Novi Sad |
ISBN: Ostalo
Godina izdanja: Ostalo
Autor: Domaći
Oblast: Istorija umetnosti
Jezik: Srpski
CVITO FISKOVIĆ
Splitski književni krug
Lepo očuvano kao na slikama
Retko!
Naslov: Cvito Fisković Eseji #2
Izdavač: Logos, Split
Godina: 1982.
Stranica: 656
Cvito Fisković (Orebić, 24. prosinca 1908. - Split, 13. srpnja 1996.), hrvatski povjesničar umjetnosti i konzervator.[1]
Bista u pomorskom muzeju Orebiću
Potječe iz pelješke pomorske obitelji poznate od 15. stoljeća i prožete kulturnom tradicijom. Gimnaziju je pohađao u Dubrovniku.
Diplomirao je povijest umjetnosti i arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1933. Potom je 1935. radio kao nastavnik, a godinu poslije i kao ravnatelj Građanske škole u Orebićima, profesor Biskupskog sjemeništa.[1] Bio je kustos Arheološkog muzeja u Splitu, direktor Konzervatorskog zavoda za Dalmaciju i voditelj Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku.
Godine 1938. doktorirao je tezom o korčulanskoj katedrali na zagrebačkom Filozofskom fakultetu u A. Schneidera. Godine 1942. povlači se na Pelješac ne odazvavši se imenovanju za docenta na zagrebačkom Sveučilištu, pristupa antifašističkom pokretu. Već 1943. sudjeluje pri organiziranju Prve konferencije kulturnih radnika na Hvaru, sastavlja proglase o nuždi očuvanja nacionalne baštine ugrožene u Drugom svjetskom ratu, a nakon rata osniva službu obnove i zaštite spomenika.[1]
Razvio je i unaprijedio službu zaštite spomenika kulture u Dalmaciji. Proučavao je umjetnost i kulturnu povijest. Objavio je knjige, rasprave i članke, a bio je i urednik brojnih stručnih i znanstvenih časopisa.
Dobitnik je nekolicine značajnih priznanja i nagrada: Nagrada AVNOJ-a (1977.), Nagrade za životno djelo SRH (1970.), Nagrade »Božidar Adžija« za znanstveni rad (1961., 1968.), Povelje UNESCO-a za dugogodišnju suradnju (1976.).[2]
Djela Uredi
`Prvi poznati dubrovački graditelji`,
`Zadarski sredovječni majstori`,
`Jurij Dalmatinac`,
`Radovan`,
`Hvarska katedrala`,
`Spomenička baština Boke Kotorske`.[3]
Fisković, Cvito, hrvatski povjesničar umjetnosti i konzervator (Orebić, 24. XII. 1908 – Split, 13. VII. 1996). U Zagrebu završio Filozofski fakultet (1933), doktorirao (1938) tezom o korčulanskoj katedrali. Godine 1945–77. ravnatelj Konzervatorskoga zavoda za Dalmaciju. Bio je član JAZU (danas HAZU) od 1948. Pokretač i urednik mnogih časopisa i znanstvenih izdanja (Prilozi za povijest umjetnosti u Dalmaciji). Dobio je Nagradu za životno djelo (1970). Dugogodišnji rad na čuvanju i restauraciji spomenika spojio je s intenzivnim proučavanjem kulturnopovijesne baštine Dalmacije; razvio interdisciplinarni pristup prošlosti na prostoru istočnojadranske obale. Obuhvatio istraživanjima urbanističke i arhitektonske spomenike, djela kiparstva, slikarstva i umjetničkoga obrta od antike do najnovijega doba, te likovno stvaralaštvo povezao s drugim granama umjetnosti, posebno s književnošću. Dao je velik prinos poznavanju i monografskoj obradbi najvećih hrvatskih umjetnika (Radovan, Juraj Dalmatinac, Blaž Jurjev, I. Duknović), ali i stranaca koji su djelovali u Dalmaciji tijekom stoljeća (Nikola Firentinac). Obradio je važna pojedinačna arhitektonska ostvarenja (korčulansku, kotorsku i hvarsku katedralu, dubrovačke ljetnikovce), započeo iskapanja u Dioklecijanovoj palači te vodio rekonstrukciju srednjovjekovnih crkava, napisao je preglede umjetničkoga naslijeđa Kotora, Stona i drugih gradova te otoka Lastova i Visa. Osobito su važna njegova arhivska istraživanja kojima je otkrio bezbroj majstora domaćega podrijetla, a mnoga umjetnička djela atribuirao (Naši graditelji i kipari XV. i XVI. stoljeća u Dubrovniku, 1947; Zadarski srednovječni majstori, 1959). Ogledao se kao prozni pisac te likovni kritičar suvremena izraza.
Dalmacija
Istorija umetnosti u Hrvatskoj hrvatski umetnici ..