Cena: |
Želi ovaj predmet: | 2 |
Stanje: | Nekorišćen |
Garancija: | Ne |
Isporuka: | BEX Pošta Post Express Lično preuzimanje |
Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja)
PostNet (pre slanja) Ostalo (pre slanja) Pouzećem Lično |
Grad: |
Novi Sad, Novi Sad |
Godina izdanja: Ostalo
ISBN: Ostalo
Autor: Domaći
Oblast: Istorija umetnosti
Jezik: Srpski
Milun Vidić
ULUS/Karic Fondacija, 2003
tvrd povez
116 stranica
tvrd povez, zaštitni omot
Милун Видић : простори постојаности / [текст] Никола Шуица ; [фотографије Ненад Петровић, Марија Ћалић ; преводи резимеа Милица Крковић (енглески), Вељко Никитовић (француски)]
Rođen 9. marta 1939. godine u selu Roge kod Užičke Požege.
Završio Akademiju likovnih umetnosti u Beogradu kao i postdiplomske studije 1970. godine na istoj Akademiji u vajarskoj klasi profesora Miše Popovića.
Član je ULUS-a od 1968. godine.
Od 1967. učestvovao na brojnim grupnim izložbama u Jugoslaviji i inostranstvu a od 1968. samostalno izlagao.
Od 1970. do 1977. godine bio je u statusu slobodnog umetnika. Jedan je od osnivača i članova vajarske grupe ‘Deset plus’.
Od 1977. do 1994. godine radio je na Akademiji umetnosti u Novom Sadu gde je prošao sva zvanja od asistenta do redovnog profesora za predmet vajanje sa tehnologijom. Godine 1994. prelazi na Fakultet primenjenih umetnosti u Beogradu gde je radio kao redovni profesor za predmet vajanje do 1. oktobra 2004. godine kada odlazi u penziju.
Dela mu se nalaze u Muzeju savremene umetnosti u Beogradu, Narodnom muzeju u Beogradu, Galeriji jugoslovenskog portreta u Tuzli, Galeriji Likovnog susreta u Subotici, Narodnom muzeju u Kragujevcu, Savremenoj galeriji u Pančevu, Galeriji Kulturnog centra „Miško Kranjec“ u Murskoj Soboti, Galeriji savremene umetnosti u Banjoj Luci, Narodnom muzeju u Kraljevu itd.
Umro je u Beogradu 15. novembra 2007. godine. Sahranjen je u Aleji zaslužnih građana u Beogradu.
Stvaralaštvo
Veliki beleg, 1999
U savremenoj srpskoj skulpturi u drvetu malo je primera za koje se bez rezerve može konstatovati da su siguran autentični doprinos onom njenom delu koji je kontinuirano otvarao i kreativno razmatrao vrlo složene i ozbiljne plastičke probleme. Delo Miluna Vidića je već u njegovim prvim istupanjima na umetničkoj sceni krajem šezdesetih godina zapaženo po krajnje promišljenom, doslednom i nadasve uspešnom u materijalu provedenom specifičnom stvaralačkom projektu koji ga je odredio kao istinski zainteresovanog i prisutnog umetnika u uslovima zaoštravanja ideje autohtonog u savremenosti. Tada je skrenuo pažnju javnosti nastojanjem da se odvoji od dominantnih, tada važećih plastičkih formi koje su oslobodile skulpturu balasta pune mase i njene težine i uputili je prema otvaranju oblika i njegovog govora samim svojim izgledom bez pretenzija prema literarnoj naraciji, već naprotiv prema takvim kreativnim uzletima oblikovne imaginacije koja je upravo u epohi ovog autora kroz mnoge primere dostigla one estetičke norme koje na čudan, ali i opravdan način, važe i danas. On polazi od jednog prividnog principa konstruisanja, ili tom modelu bliskih namera, u kom će procesu krenuvši od jediničnog elementa izgraditi celovit i semantički bogat plastički svet. Milun Vidić je od jedne prvobitno amorfne strukture (na liniji arhajskih simbola, ritualnih predmeta i asocijativnog učinka rudimentarnih formi) u daljnjim sekvencama razrade ovog sistema dospeo do pravog vajarskog identiteta i specifične plastičke sintakse sa potpuna zaokruženom ličnom poetikom. U tom radu Vidić je ostao dosledan jednom materijalu – drvetu – mada je katkada činio i određene pokušaje da u metalu (liveno gvožđe, bojeni i patinirani aluminijum, fero-cement) odgovori na izazove svojih shvatanja jednim čvršćim, hladnijim i inertnijim oblikom. Međutim, i u takvim radovima on je težio utisku rustičnosti, zapuštenosti, vremenskom postojanju kao trajnom dokazu ljudskog prisustvovanja. U umetničkim preokupacijama iako je ostao dosledan modernista, Milun Vidić je osnovnim oblikovanim zahvatom izgradio ponešto promenjenu, gotovo vanvremensku kreativnu poziciju. Oblici njegovog rada, čvrsto uverenje u današnje vrednosti i značenja savremene umetnosti, sasvim definisan vajarski rukopis doveli su ovo delo gotovo do pritajene „monumentalnosti“ tih, formatom, uglavnom manjih i srednjih radova, u kojima je njihov autor prepoznat po tragalačkim istrajnostima i imaginativnim potencijalima vanrednih mogućnosti.