pregleda

Predrag Marković - MORALI BI DOĆI NASMEJANI LAVOVI


Cena:
1.990 din
Stanje: Polovan bez oštećenja
Garancija: Ne
Isporuka: Pošta
Lično preuzimanje
Plaćanje: Tekući račun (pre slanja)
Lično
Grad: Novi Sad,
Novi Sad
Prodavac

alenemigrant (3852)

PREMIUM član
Član je postao Premium jer:
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.

100% pozitivnih ocena

Pozitivne: 7905

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

Godina izdanja: Ostalo
ISBN: Ostalo
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

Izuzetno retko u ponudi. Prva pripovedačka knjiga Predraga Markovića. Ima posvetu u potpis pisca. Korice kao na slici, unutra očuvano.

Autor - osoba Marković, Predrag
Naslov Morali bi doći nasmejani lavovi : nenapisane priče / Predrag Marković
Vrsta građe kratka proza
Jezik hrvatski, srpski
Godina 1983
Izdavanje i proizvodnja Zagreb : Centar društvenih djelatnosti Saveza socijalističke omladine Hrvatske, 1983
Fizički opis 101 str. ; 20 cm
Zbirka ǂBibliotekaǂ Prva knjiga
Napomene Tekst lat. i ćir.



Predrag Marković (Čepure, 7. decembar 1955) je srpski političar, književnik i novinar.
Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Paraćinu. Studirao je novinarstvo na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu ali nije diplomirao. Izučavao je istoriju i kulturu u Madridu i Barseloni.
Uređivao je listove (Student, Književna reč i Vreme), časopise (Vidici, Književnost) i biblioteke (Pegaz, Aioampoc Retrospective). Osnovao je izdavačku kuću Stubovi kulture čiji je vlasnik bio sve do 2013. godine kada je prestala da postoji.
Uredio je više od hiljadu knjiga iz oblasti književnosti, istorije, prava i ekonomije. Bavio se pitanjima srpske književnosti 20. veka, uporednim temama španske književnosti i istorijom političkih ideja devetnaestog i 20. veka.
Osnivač je i drugi predsednik ekspertske mreže G17, a od osnivanja stranke potpredsednik G17+.
U martu 2004. godine postao je predsednik Narodne skupštine Republike Srbije. Maja meseca 2006. napustio je mesto potpredsednika G17 plus. Izabran je za počasnog predsednika stranke G17 plus. Bio je kandidat na listi „Za evropsku Srbiju” na parlamentarnim izborima 2008. godine.
U rekonstruisanoj vladi Mirka Cvetkovića 2011. godine ušao je ispred G17+ na mestu ministra kulture. Nakon te funkcije napušta bavljenje politikom 2013. godine. Na lokalnim izborima 2017. godine bio je nosilac liste Pokreta obnove Kraljevine Srbije ali ne i član te partije.
Član je Krunskog saveta princa Aleksandra Karađorđevića od 2002. godine. Marković je saradnik i počasni član Urbanog književnog kruga (Kanada).

Objavljene knjige
„L‘imun. Isceđen” (1982)
„Morali bi doći nasmejani lavovi” (1983)
„Otmenost duše” (1989)
„Zavodnik ništavila” (2017)
„Kovčeg komedijant” (2018)
„David protiv Otužnog Zloduha” (2020)

PREDRAG MARKOVIĆ: »MORALI BI DOĆI NASMEJANI LAVOVI«, CCD Zagreb, 1983.
Piše: Đorđe Pisarev
»Naš glavni spor je sa piscem koji se lično pojavljuje kao zamena za umetnički prikaz svoje teme, misleći da je pričanje o temi isto što i njeno prikazivanje.«
(Joseph Warren Beach)
»Možda napisani roman- sigurno bi bio funkcionalni iskaz (podnaslov) strukture ovog dela no što je to »Nenapisane priče«, kako je naslovio Predrag Marković; no. dopustimo piscu pravo na male, »slatke slabosti«, jer ipak je to njegovo delo.
Kada bismo, ipak, sporili sa autorom oko (za njega) jasno formulisanih žanrovskih odrednica, a kada bismo, isto tako, suvereno baratali teorijskim aparatom, ovu bismo formu nazvali geschehnlsroman, roman u kojem ne bismo tragali za onim što čini zbivanje romana, za onim što predstavlja osnovu strukture, nego bismo tragali za zbivanjem strukture koja čini osnovu strukture. Ne baš sretan spoj, pa zato pođimo od početka.
Autor sam koristi različite žanrovske odrednice, obično u funkciji podnaslova, kao što su nenapisane priče, (na)turlstlčka prlpovest, patetična Ispovest, romaneska, a za celinu teksta, verovatno (4), smatra da je zbirka novela. Uzmimo da je to tačno. Tema prve (»U« - u prividnoj svrsi uvoda) je problem pisanja knjige (»No, nedovoljno vaspitan autor ovih redova, drznuće se da knjigu započne, ne predmetom njenog pričanja, već knjigom samom, jednom relativno nezavisnom metaforom.«; »Ali ovo nije knjiga o Goji, nije samo legenda o njemu. Pre bi to trebalo da bude knjiga o knjizi koja pokušava da ispriča tu legendu Knjiga o teškoćama i problemima pisanja takve knjige.« - MORALI BI DOĆI NASMEJANI LAVOVI, str. 10). koja se ostvaruje na dve ravni, tj. dva plana naracije; glavni pripovedač (kojeg nikako ne treba poistovetiti sa autorom - u većini slučajeva) i pripovedač u okviru novela (Igor Istok - u isto vreme i glavni junak). Ta dva plana se prepliću sve vreme, povremeno nas (vešto Izvedeno, zaista!) ostavljajući u nedoumici KO i KOME priča, tj. point of view skakuće poput ping-pong loptice, uveravajući nas u nepobitno; ako su ovo novele, onda su to novele o pisanju novela (»sedi nasuprot devojčice koja mu prevodi podatke iz Gojine biografije«; »Vidim ga, evo, gde podiže snene oči ka kalendaru i diktira ruci nevešt kraj ove priče.« - NEVEŠTO INSCENIRAN MANEVAR, str. 20; »Zato sam se trudio da ne proširujem, no samo, ponegde, literarno preoblikujem rastrzane zapise i ono što se `junaku` u našim kratkotrajnim razgovorima potkralo.« - BEZGRANIČNO - OLTAR, IZNUTRA, str. 48; »Ali. sve to sa pričom i nema neke veze.« - ISKOSA BAČENA SVETLOST, str. 62; Prvi deo romana Morali bi doći nasmejanl lavovi - reč je, naime, o romanu, i voleo bih da se neverni uzdrže od komentara; obećavam da ću već sve objasniti - »ČAK POREKLA ILI RASKRINKAVANJE, str. 81, itd.), odnosno ciklus novela o pisanju novela. »Najprostiji postupak vezivanja novela - uz pomoć okvira, tj. novele (obično malo razvijene, pošto ona nema samostalnu službu i uvodi se samo da uokviri ciklus) čiji je jedan od motiva pričanje« (Tomaševski) - gde bi tu okvirnu novelu sačinjavao početni (U) i završni segment (KOFO). prividno nezavisne novele, ali zaista istorodne, opet se obnavlja priča o kazivaču (Igoru Istoku), tj. on je junak oko kojeg (on Sam oko Sebe?) se nižu novele, ujedinjavajući se tako U pripovednu celinu.
U toku čitave knjige oba kazivača »upadaju« sa digresijama (destrukcija) motiva o pisanju (tih novela!), obnavljajući tako motiv okvirne novele (U; KOFO) i prisiljavajući nas da pomislimo kako su se novele toliko zbližile da se sve ovo pretopilo u »nešto« veću umetnlčku celinu, u roman.
Igor Istok je glavni junak, u isto vreme i fiktivni pripovedač, koji (zajedno sa autorskim pripovedačem - menjanje gledišta i pripovedača) uvodi ostale ličnosti, na planu fiction (Fransisko de Goje i Lusientes, Vinsent Lopez, Larisa Kaščuk, Jevgenij Petrovič Klusov, Miška, Profesor, Tantika, Marija, itd.) i na planu nonfiction (V. B. Šklovski, Maja Desnude, P. M. itd.).
Sled motiva nas upućuje na prstenasti sklop romana. Okvirna novela (U, KOFO) se razmiče (U; KOFO); njeno izlaganje (svest autora o pisanju novela) proteže se na čitav roman - roman je razvučena novela (U, KOFO) usporenog pripovedanja, prema kojoj sve druge (GLUVAK U VRTU. RUSKA CRKVA. TAMO GDE MORE SNE SVOJE SNI, MORALI BI DOĆI NASMEJANI LAVOVI) predstavljaju epizode koje se prekidaju I retardiraju, odnosno epizodne novele prekidaju glavnu priču koju čine doživljaji junaka.
Postojanje novela izvan romana ne bi bilo preporučljivo; mešanje kazivača sa stavovima o pisanju (narušavanja čitaočeve iluzije da pred sobom ima život, naglašavanje da je to - što se pred njegovim očima odvija - pisana književnost, razotkrivanje postupka) opravdano je u cellnl. U jednoj izdvojenoj noveli ti bi izričaji bili neopravdani i nesvrsishodni. Kako, pak, novele iz ove knjige možemo posmatrati kao relativno samostalne, nameće nam se zaključak da su to umetnute novele, koje tvore spoljni sastojak romana, ili obrnuto (jer postoje dve mogućnosti):
a) nenapisani roman je, u stvari, novela koju sačinjavaju uvod (U), kraj (KOFO) i delovi razbacani po čitavoj knjizi, tako su sve novele umetnute novele;
a) ako početak i kraj čine nenapisanu priču (okvirnu novelu), onda je sve ovo unutar same knjige umetnuti roman (u novelu!).
Fragmentarnost ove uokvirene pripovesti (rahmenerzahlung) je dosledno sprovedena, svesno stvorenim kompozicionim naprslinama, koje su u službi stava autora o načinu pristupa građi. Celovitost dela »čuvaju- linija naracije, istovetni motivi (leitmotiv) lav (npr. usamljenog lava, lavu na tornju, pogled na lava, nasmejani lavovi, frizura lava, itd.), voda (npr. zelenu vodu, moru, možda reka, voda, ulazio u vodu, hodao je po vodi, more će ti uvek biti drago, cedili vodu, napuni vodom, itd.), oko (npr. užagrenih očiju, a ne okom, ruka ili oko, oko svakog od nas, oko samog slikara, oko grozničavo, okom straha, praokom, oko egzistencijalnog ljudskog straha, snene oči. ispod oka, itd.) - koje je i u funkciji svojevrsnog flashback - a, u svrsi izgrađivanja mreže zbivanja rastrgnutog teksta - i svojevrsna ironijska igra (na šta nas upućuje i Tantikino parafraziranje Ničeovog MORALI BI DOĆI NASMEJANI LAVOVI), što je, na žalost, često narušeno lirskim izričajima patetično-esejistički intoniranim, tako da delo, povremeno, doživljava metamorfozu od samosvesne i nadmoćne literarne igre razotkrivanja postupka, do (meke) lirizovane hronike o pisanju knjige.
Ako, dakle, I postoji poneka slabost, stanimo na stranu autora, parafrazirajući njegov iskaz o Goji (»Smatrao je da portret odnosi deo čovekovog bića« - PROBLEM, SKORO POSLEDNJI str. 18) u »smatrao je (P. M.) da priča odnosi deo čovekovog bića«, i ne osvrćući se na iskaz V. Buta: »Mnogi romani su osakaćeni nebrižljivim mešanjima pisca«.
I na kraju, recimo da ono što važi za junaka samoubicu (suicit) iz celine TAMO GDE MORE SNE SVOJE SNI, može se primeniti i na ovo delo; Heraklltov zakon enantlodromlje - suština življenja je u slaganju suprotnosti, a skrivena harmonija je jača od otkrivene, tj. unutrašnje protivrečnosti su odlučujuće u ishodišnim rešenjima (Kami bi rekao da se »apsurd javlja iz nesklada težnji za beskonačnošću i egzistencijalne konačnosti«).
Ostanimo, dakle, strpljivi, možda će nasmejani lavovi zaista doći, samo - neka se oni (lavovi) ne iznenade ako ih dočekamo (ipak) malo namršteni.
MG23


Predmet: 67156229
Izuzetno retko u ponudi. Prva pripovedačka knjiga Predraga Markovića. Ima posvetu u potpis pisca. Korice kao na slici, unutra očuvano.

Autor - osoba Marković, Predrag
Naslov Morali bi doći nasmejani lavovi : nenapisane priče / Predrag Marković
Vrsta građe kratka proza
Jezik hrvatski, srpski
Godina 1983
Izdavanje i proizvodnja Zagreb : Centar društvenih djelatnosti Saveza socijalističke omladine Hrvatske, 1983
Fizički opis 101 str. ; 20 cm
Zbirka ǂBibliotekaǂ Prva knjiga
Napomene Tekst lat. i ćir.



Predrag Marković (Čepure, 7. decembar 1955) je srpski političar, književnik i novinar.
Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Paraćinu. Studirao je novinarstvo na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu ali nije diplomirao. Izučavao je istoriju i kulturu u Madridu i Barseloni.
Uređivao je listove (Student, Književna reč i Vreme), časopise (Vidici, Književnost) i biblioteke (Pegaz, Aioampoc Retrospective). Osnovao je izdavačku kuću Stubovi kulture čiji je vlasnik bio sve do 2013. godine kada je prestala da postoji.
Uredio je više od hiljadu knjiga iz oblasti književnosti, istorije, prava i ekonomije. Bavio se pitanjima srpske književnosti 20. veka, uporednim temama španske književnosti i istorijom političkih ideja devetnaestog i 20. veka.
Osnivač je i drugi predsednik ekspertske mreže G17, a od osnivanja stranke potpredsednik G17+.
U martu 2004. godine postao je predsednik Narodne skupštine Republike Srbije. Maja meseca 2006. napustio je mesto potpredsednika G17 plus. Izabran je za počasnog predsednika stranke G17 plus. Bio je kandidat na listi „Za evropsku Srbiju” na parlamentarnim izborima 2008. godine.
U rekonstruisanoj vladi Mirka Cvetkovića 2011. godine ušao je ispred G17+ na mestu ministra kulture. Nakon te funkcije napušta bavljenje politikom 2013. godine. Na lokalnim izborima 2017. godine bio je nosilac liste Pokreta obnove Kraljevine Srbije ali ne i član te partije.
Član je Krunskog saveta princa Aleksandra Karađorđevića od 2002. godine. Marković je saradnik i počasni član Urbanog književnog kruga (Kanada).

Objavljene knjige
„L‘imun. Isceđen” (1982)
„Morali bi doći nasmejani lavovi” (1983)
„Otmenost duše” (1989)
„Zavodnik ništavila” (2017)
„Kovčeg komedijant” (2018)
„David protiv Otužnog Zloduha” (2020)

PREDRAG MARKOVIĆ: »MORALI BI DOĆI NASMEJANI LAVOVI«, CCD Zagreb, 1983.
Piše: Đorđe Pisarev
»Naš glavni spor je sa piscem koji se lično pojavljuje kao zamena za umetnički prikaz svoje teme, misleći da je pričanje o temi isto što i njeno prikazivanje.«
(Joseph Warren Beach)
»Možda napisani roman- sigurno bi bio funkcionalni iskaz (podnaslov) strukture ovog dela no što je to »Nenapisane priče«, kako je naslovio Predrag Marković; no. dopustimo piscu pravo na male, »slatke slabosti«, jer ipak je to njegovo delo.
Kada bismo, ipak, sporili sa autorom oko (za njega) jasno formulisanih žanrovskih odrednica, a kada bismo, isto tako, suvereno baratali teorijskim aparatom, ovu bismo formu nazvali geschehnlsroman, roman u kojem ne bismo tragali za onim što čini zbivanje romana, za onim što predstavlja osnovu strukture, nego bismo tragali za zbivanjem strukture koja čini osnovu strukture. Ne baš sretan spoj, pa zato pođimo od početka.
Autor sam koristi različite žanrovske odrednice, obično u funkciji podnaslova, kao što su nenapisane priče, (na)turlstlčka prlpovest, patetična Ispovest, romaneska, a za celinu teksta, verovatno (4), smatra da je zbirka novela. Uzmimo da je to tačno. Tema prve (»U« - u prividnoj svrsi uvoda) je problem pisanja knjige (»No, nedovoljno vaspitan autor ovih redova, drznuće se da knjigu započne, ne predmetom njenog pričanja, već knjigom samom, jednom relativno nezavisnom metaforom.«; »Ali ovo nije knjiga o Goji, nije samo legenda o njemu. Pre bi to trebalo da bude knjiga o knjizi koja pokušava da ispriča tu legendu Knjiga o teškoćama i problemima pisanja takve knjige.« - MORALI BI DOĆI NASMEJANI LAVOVI, str. 10). koja se ostvaruje na dve ravni, tj. dva plana naracije; glavni pripovedač (kojeg nikako ne treba poistovetiti sa autorom - u većini slučajeva) i pripovedač u okviru novela (Igor Istok - u isto vreme i glavni junak). Ta dva plana se prepliću sve vreme, povremeno nas (vešto Izvedeno, zaista!) ostavljajući u nedoumici KO i KOME priča, tj. point of view skakuće poput ping-pong loptice, uveravajući nas u nepobitno; ako su ovo novele, onda su to novele o pisanju novela (»sedi nasuprot devojčice koja mu prevodi podatke iz Gojine biografije«; »Vidim ga, evo, gde podiže snene oči ka kalendaru i diktira ruci nevešt kraj ove priče.« - NEVEŠTO INSCENIRAN MANEVAR, str. 20; »Zato sam se trudio da ne proširujem, no samo, ponegde, literarno preoblikujem rastrzane zapise i ono što se `junaku` u našim kratkotrajnim razgovorima potkralo.« - BEZGRANIČNO - OLTAR, IZNUTRA, str. 48; »Ali. sve to sa pričom i nema neke veze.« - ISKOSA BAČENA SVETLOST, str. 62; Prvi deo romana Morali bi doći nasmejanl lavovi - reč je, naime, o romanu, i voleo bih da se neverni uzdrže od komentara; obećavam da ću već sve objasniti - »ČAK POREKLA ILI RASKRINKAVANJE, str. 81, itd.), odnosno ciklus novela o pisanju novela. »Najprostiji postupak vezivanja novela - uz pomoć okvira, tj. novele (obično malo razvijene, pošto ona nema samostalnu službu i uvodi se samo da uokviri ciklus) čiji je jedan od motiva pričanje« (Tomaševski) - gde bi tu okvirnu novelu sačinjavao početni (U) i završni segment (KOFO). prividno nezavisne novele, ali zaista istorodne, opet se obnavlja priča o kazivaču (Igoru Istoku), tj. on je junak oko kojeg (on Sam oko Sebe?) se nižu novele, ujedinjavajući se tako U pripovednu celinu.
U toku čitave knjige oba kazivača »upadaju« sa digresijama (destrukcija) motiva o pisanju (tih novela!), obnavljajući tako motiv okvirne novele (U; KOFO) i prisiljavajući nas da pomislimo kako su se novele toliko zbližile da se sve ovo pretopilo u »nešto« veću umetnlčku celinu, u roman.
Igor Istok je glavni junak, u isto vreme i fiktivni pripovedač, koji (zajedno sa autorskim pripovedačem - menjanje gledišta i pripovedača) uvodi ostale ličnosti, na planu fiction (Fransisko de Goje i Lusientes, Vinsent Lopez, Larisa Kaščuk, Jevgenij Petrovič Klusov, Miška, Profesor, Tantika, Marija, itd.) i na planu nonfiction (V. B. Šklovski, Maja Desnude, P. M. itd.).
Sled motiva nas upućuje na prstenasti sklop romana. Okvirna novela (U, KOFO) se razmiče (U; KOFO); njeno izlaganje (svest autora o pisanju novela) proteže se na čitav roman - roman je razvučena novela (U, KOFO) usporenog pripovedanja, prema kojoj sve druge (GLUVAK U VRTU. RUSKA CRKVA. TAMO GDE MORE SNE SVOJE SNI, MORALI BI DOĆI NASMEJANI LAVOVI) predstavljaju epizode koje se prekidaju I retardiraju, odnosno epizodne novele prekidaju glavnu priču koju čine doživljaji junaka.
Postojanje novela izvan romana ne bi bilo preporučljivo; mešanje kazivača sa stavovima o pisanju (narušavanja čitaočeve iluzije da pred sobom ima život, naglašavanje da je to - što se pred njegovim očima odvija - pisana književnost, razotkrivanje postupka) opravdano je u cellnl. U jednoj izdvojenoj noveli ti bi izričaji bili neopravdani i nesvrsishodni. Kako, pak, novele iz ove knjige možemo posmatrati kao relativno samostalne, nameće nam se zaključak da su to umetnute novele, koje tvore spoljni sastojak romana, ili obrnuto (jer postoje dve mogućnosti):
a) nenapisani roman je, u stvari, novela koju sačinjavaju uvod (U), kraj (KOFO) i delovi razbacani po čitavoj knjizi, tako su sve novele umetnute novele;
a) ako početak i kraj čine nenapisanu priču (okvirnu novelu), onda je sve ovo unutar same knjige umetnuti roman (u novelu!).
Fragmentarnost ove uokvirene pripovesti (rahmenerzahlung) je dosledno sprovedena, svesno stvorenim kompozicionim naprslinama, koje su u službi stava autora o načinu pristupa građi. Celovitost dela »čuvaju- linija naracije, istovetni motivi (leitmotiv) lav (npr. usamljenog lava, lavu na tornju, pogled na lava, nasmejani lavovi, frizura lava, itd.), voda (npr. zelenu vodu, moru, možda reka, voda, ulazio u vodu, hodao je po vodi, more će ti uvek biti drago, cedili vodu, napuni vodom, itd.), oko (npr. užagrenih očiju, a ne okom, ruka ili oko, oko svakog od nas, oko samog slikara, oko grozničavo, okom straha, praokom, oko egzistencijalnog ljudskog straha, snene oči. ispod oka, itd.) - koje je i u funkciji svojevrsnog flashback - a, u svrsi izgrađivanja mreže zbivanja rastrgnutog teksta - i svojevrsna ironijska igra (na šta nas upućuje i Tantikino parafraziranje Ničeovog MORALI BI DOĆI NASMEJANI LAVOVI), što je, na žalost, često narušeno lirskim izričajima patetično-esejistički intoniranim, tako da delo, povremeno, doživljava metamorfozu od samosvesne i nadmoćne literarne igre razotkrivanja postupka, do (meke) lirizovane hronike o pisanju knjige.
Ako, dakle, I postoji poneka slabost, stanimo na stranu autora, parafrazirajući njegov iskaz o Goji (»Smatrao je da portret odnosi deo čovekovog bića« - PROBLEM, SKORO POSLEDNJI str. 18) u »smatrao je (P. M.) da priča odnosi deo čovekovog bića«, i ne osvrćući se na iskaz V. Buta: »Mnogi romani su osakaćeni nebrižljivim mešanjima pisca«.
I na kraju, recimo da ono što važi za junaka samoubicu (suicit) iz celine TAMO GDE MORE SNE SVOJE SNI, može se primeniti i na ovo delo; Heraklltov zakon enantlodromlje - suština življenja je u slaganju suprotnosti, a skrivena harmonija je jača od otkrivene, tj. unutrašnje protivrečnosti su odlučujuće u ishodišnim rešenjima (Kami bi rekao da se »apsurd javlja iz nesklada težnji za beskonačnošću i egzistencijalne konačnosti«).
Ostanimo, dakle, strpljivi, možda će nasmejani lavovi zaista doći, samo - neka se oni (lavovi) ne iznenade ako ih dočekamo (ipak) malo namršteni.
MG23
67156229 Predrag Marković - MORALI BI DOĆI NASMEJANI LAVOVI

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.