ISBN: Ostalo
Autor: Domaći
Jezik: Srpski
Godina izdanja: Tv / Db

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Izraz rimsko pravo[1] se odnosi na rimski pravni sistem koji je postojao od osnivanja rimske države, pa do propasti Vizantije, koja predstavlja prirodni produžetak rimske države i prava.

Istorijat
Celokupno rimsko pravo se, formalno, zasnivalo na Zakonu dvanaest tablica. Zakon dvanaest tablica je bio prilično primitivan zbornik. Ipak, sadržao je veliki broj propisa koji su bili osnova čitavog rimskog pravnog sistema. Ovaj zakon nikad nije bio menjan, dopunjavan, niti su mu neki propisi bili brisani, nego je on formalnopravno važio kroz celokupnu rimsku istoriju. Ovo, naravno, ne znači da je zakon bio savršen. Daleko od toga, ali su preduzimljivi Rimljani jednostavno prelazili preko nekih zastarelih propisa ili su ih tumačenjem prilagođavali izmenjenoj stvarnosti. Pošto su bili velike tradicionalnosti, nikad nisu smogli hrabrosti da ga ukinu ili promene. Smatrali su ga božanskim zakonom, učili ga napamet u školama i smatrali ga osnovnim izvorom celokupnog prava.

Tokom većeg dela svoje istorije Rimljani su retko donosili zakone kojima bi uređivali oblast građanskog prava. Zato su morali da stvore mehanizam koji bi im omogućavao da svoje pravo usklađuju sa novonastalim društvenim potrebama. Rešenje je pronađeno u pretoru. Pretori su bili visoki državni rukovodioci, koji su imali velika ovlašćenja za uređivanje prava. Oni nisu bili sudije, ali su davali dozvolu građanima da idu na sud, kao što su i savetovali sudije (inače običnim građanima) kako da presude povodom nekog pitanja. Nisu bili zakonodavci, ali su svojim tumačenjem zakona umeli da potpuno preokrenu značenje nekog propisa. Bilo je uobičajeno da svaki pretor, prilikom stupanja na dužnost, izda proglas o tome kako će odlučivati u pojedinim slučajevima koji dođu pred njega (jer je nedostatak zakona ostavljao velike praznine). U početku su te odluke bile usmene i nazivale su se edikti, a kasnije su bile ispisivane na drvenim pločicama i isticane na rimskom gradskom trgu Forumu. Ove pločice nosile su naziv album (lat. albus - beo). Vremenom su se ove odluke toliko namnožile da su stvorile složeni sistem privatnog prava koji je potisnuo sistem koji se zasnivao na Zakonu dvanaest tablica.

Pored Zakona dvanaest tablica i pretorskog prava, značajan izvor prava u Rimu bila su i mišljenja uglednih pravnika, odluke senata i carske odluke iz kasnijeg doba rimske države....



Bertold Eisner (Korolówka, Austro-Ugarska, 1875 - Zagreb, 27. juli 1956), istaknuti jugoslavenski pravnik i profesor na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu


Dr. Bertold Eisner je rođen 1875 godine u selu Korolówka u Galiciji. Srednju školu je pohađao u gradu Černovice (danas dio Češke Republike), gdje je isto tako završio Pravni fakultet i 1899 bio promoviran u doktora prava. Nakon studija radio je kao sudski vježbenik pri kotarskom sudu u Beču. Polovinom 1900 godine dr. Eisner se zbog materijalnih poteškoća preselio u Bosnu i Hercegovinu (BiH). U BiH je službovao na sudovima u Travniku, Jajcu, Prijedoru i Ključu. 1905 postao je referent u pravosudnom odjelu Zemaljske vlade BiH u Sarajevu, gdje je ostao raditi do 1924 godine. Iste godine bio je pozvan na rad u Ministarstvo pravde Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u Beograd, no već početkom 1925 je na vlastiti zahtjev bio razriješen dužnosti te se vratio u Sarajevo. U Sarajevu je preuzeo funkciju predsjednika građanskog senata Vrhovnog suda. Krajem 1928 godine dr. Eisner je opet bio pozvan na rad u Ministarstvo pravde u Beograd u svojstvu načelnika zakonodavnog odjeljenja. Od 1924 do 1933 Bertold je sudjelovao u pisanju brojnih zakona Kraljevine Jugoslavije. 1933 godine preselio se u Zagreb, te dobio zaposlenje na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Na fakultetu je kao redoviti profesor predavao predmete pandektno i međunarodno privatno pravo. Tijekom Drugog svjetsko rata tj. uspostavom Nezavisne Države Hrvatske (NDH) dr. Eisner je kao Židov zatražio arijska prava, no nije poznato da li ih je dobio. Po nalogu iz Ureda poglavnika od 31. 12. 1941 bio je izuzet od rasnih mjera protiv Židova `s obzirom na činjenicu da će mu možda biti podijeljene dozvole boravka i rada`, te zbog toga nije bio upisan u Kartoteku židovskog znaka. U siječnju 1943 godine dr. Eisner je bio umirovljen u poslijednjem prisilnom valu umirovljenja židovskih profesora na Sveučilištu u Zagrebu. Odmah po završetku rata vratio se na fakultet gdje je ostao raditi sve do mirovine 1955 godine. U FNR Jugoslaviji radio je kao referent i član komisija na izradi niza značajnih prijedloga NR Hrvatske dajući svoje vrijedne i dragocijene primjedbe. Nadzirao je sve značajnije zakonske nacrte, posebice one s područja građanskog prava, a neke je i sam napisao. Dr. Eisner je objavio veliki broj članaka, debata, književnih kritika i izlaganja. Njegova sfera interesa bilo je građansko pravo, no bavio se također i obiteljskim, međunarodnim, trgovačkim, autorskim i rimskim pravom. Ukupno je objavio 60 znanstvenih radova. Njegovo najznačajnije djelo je `Međunarodno privatno pravo`, objavljeno 1953 i 1956 godine. Dao je također znatan doprinos u legislativi. Sudjelovao je u brojnim konferencijama o pravu. Kao vrhunski znanstvenik, dr. Eisner je bio poštovan među kolegama, obožavateljima i studentima. Svu svoju imovinu ostavio je siromašnim studentima.[1][2] Dr. Bertold Eisner je preminuo 27. 7. 1956 u Zagrebu. Sahranjen je na zagrebačkom groblju Mirogoj.


Marijan Horvat (10. siječnja 1903. - 29. prosinca 1967.) bio je hrvatski pravnik i romanist, dekan i prodekan Pravnog fakulteta u Zagrebu te rektor i prorektor Sveučilišta u Zagrebu.

Životopis
Horvat je rođen u Zagrebu gdje je završio osnovnu školu, klasičnu gimnaziju i pravni fakultet, postižući najviše ocjene. Nakon što je doktorirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1926., odlazi u Pariz gdje na pravnom fakultetu provodi jednu studijsku godinu slušajući predavanja poznatih romanista Paula Colineta i Piera Noillesa. Nakon povratka u Zagreb, nastavio se baviti već ranije započetom odvjetničko-pripravničkom praksom, a 1929. postao je odvjetnik.[1]

Sveučilišnu karijeru Horvat je počeo 1938. kao honorarni nastavnik rimskog prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Napustio je odvjetničku službu početkom 1940. i nastavio kao privatni docent, a kasnije je imenovan izvanrednim profesorom. Redovni profesor postao je 1944. i ponovno od 1945., jer su svi izbori na Sveučilištu u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske bili poništeni.[2] Za dopisnog člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu izabran je 1961. Horvat je bio dekan i prodekan Pravnog fakulteta u Zagrebu dva puta te rektor (1958. - 1960.) i prorektor (1960. - 1962.) Sveučilišta u Zagrebu. Dugi niz godina obavljao je uspješno dužnost urednika časopisa Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu od 1953. do 1965.,[2] kao i dužnost predstojnika Knjžnice Pravnog fakulteta u Zagrebu. Aktivno je sudjelovao u upravi velikog broja znanstvenih, kulturnih i drugih javnih ustanova i udruga, među njima i Udruženja pravnika, Odvjetničke komore, Nacionalne i sveučilišne knjižnice, Matice hrvatske i dr. Bio je član niza pravno-povijesnih i drugih društava od kojih su brojna bila inozemna (Société d`histoire du droit de l`Antiquité u Bruxellesu, Société Jean Bodin pour l`histoire des institutions u Bruxellesu, i Société européenne de culture u Rimu).[1]

Horvatov znanstveni interes obuhvaćao je vrlo širok tematski raspon, no najzaslužniji je za svoj doprinos proučavanju rimskog prava. U njegovoj obradi, rimsko pravo nije nikada, čak ni u trenutcima kad je, izravno ili neizravno, zahtijevala ideološka isljučivost aktualne politike, promatrao jednodimenzionalno, isključivo kao povijesno pravo, kao pravo koje bi prestalo vrijediti zajedno s antičkom rimskom državom koja ga je stvorila. Tako je primjerice u monografskom spisu Bona fides u rimskom obveznom pravu (1939.), poznatom u inozemstvu, pružio, ne samo prikaz razvoja načela bona fidei u rimskom razdoblju, što je glavna tema rada, nego i u kasnijim razdobljima, promatrajući kasniji razvoj tog načela, pa i suvremenu njegovu regulaciju u građanskom i drugim zakonodavstvima, samo kao produžetak i nadogradnju ranijeg razvoja, a uvijek s rimskim elementima kao dominantnim. Višedimenzionalni pristup fenomenu rimskog prava izrazito je izražen i u njegovoj knjizi Rimska pravna poviest (1943.) u kojoj je Horvat pružio sustavan prikaz razvitka rimskog prava, ne ograničavajući se na antičko razdoblje, nego prateći, u glavnim linijama, i dalji život rimskog prava sve do modernih građanskih zakonika, i to kako u praktičnoj primjeni (s naglaskom na recepciji rimskog prava), tako i u znanstvenoj obradi (u učenjima kako glosatorske i postglosatorske škole tako i škole elegantne jurisprudencije, historijsko-pravne škole i dr.).[3]

Horvat je umro u Zagrebu u šezdeset i petoj godini života.