Cena: |
Stanje: | Polovan bez oštećenja |
Garancija: | Ne |
Isporuka: | Pošta Lično preuzimanje |
Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja) Lično |
Grad: |
Beograd-Dobanovci, Beograd-Surčin |
ISBN: Ostalo
Godina izdanja: -
Jezik: Francuski
Autor: Strani
Simone Veil
Razmišljanja o
uzrocima slobode i
društvenog ugnjetavanja
„Sadašnji period je jedan od onih u kojima nestaje sve ono što se inače čini kao razlog za život, u kojem moramo, pod pretnjom da zapadnemo u užas ili nesvest, sve dovoditi u pitanje. Činjenica da trijumf autoritarnih i nacionalističkih pokreta svuda uništava nadu koju su dobri ljudi polagali u demokratiju i pacifizam samo je deo od čega mnogo više patimo; Može se zapitati da li postoji bilo koja oblast javnog ili privatnog života u kojoj sami izvori aktivnosti i nade nisu zatrovani uslovima u kojima živimo Rad se više ne obavlja sa ponosnom svešću da je neko koristan, već sa ponižavajućim i uznemirujućim osećanjem posedovanja privilegije koju daje jedna prolazna naklonost sudbine, u kojoj neko od njih ne uživa. mesto.`
Delo pod naslovom Razmišljanja o uzrocima slobode i društvenog ugnjetavanja je esej francuske filozofkinje Simon Vajl, napisan 1934. godine, a objavljen 1955. u zbirci Ugnjetavanje i sloboda, u kolekciji „Espoar” koju je uredio Alber Kami na Galimaru. Kao i sve Vajlove knjige, objavljena je posthumno. Uz L`Enracinement, to je najvažnije filozofsko delo
Septembra 1933, La Critikue sociale je objavila članak Julijusa Dikmana[2] koji je imao značajan uticaj na pisanje Razmišljanja o uzrocima slobode i društvenog ugnjetavanja[3]. Vajl je, saznavši za ovo, predložio Borisu Suvarinu, osnivaču časopisa, da detaljnije istraže temu „ograničenja proizvodnje“. Ona sprovodi detaljnu analizu Dikmanovog teksta u prvoj od njegovih Sveska, vođenih tokom 1933-1934[4]. Ona beleži nekoliko ideja koje želi da uključi u svoj članak[5] i osmišljava plan[6]. Tako je skupila beleške za članak o uslovima rada radnika i šire o društvenoj i ekonomskoj situaciji svog vremena. Stoga je ovo u početku publikacija planirana za broj br. 12 iz La Critikue Sociale; Međutim, časopis je prestao da izlazi nakon broja 11 objavljenog u martu 1934.
Vejl je verovatno počeo da piše konačni tekst Razmišljanja u proleće 1934. godine[7]. U maju ili junu 1934. pisala je svojoj majci iz Roana, gde je predavala, da ju je Souvarine obavestio da broj 12 La Critikue sociale neće biti objavljen, ali da planira da ipak završi članak, jer ne može da se zaustavi. U pismima majci koja slede ona kaže da je opsednuta dovršavanjem teksta i da ne može da smisli ništa drugo, kao i da je tražila odsustvo, ali ne otkriva razlog, odnosno nameru da radi u fabrici[8]. Vajl je želela da ode na odmor u leto 1934, ali je, zaokupljena pisanjem teksta koji će postati Razmišljanja, besno pisala celo leto. Na odmoru sa porodicom u avgustu, ostala je zaključana u svojoj sobi da piše[9]. Ovim tempom nastavlja i na jesen. Članak je prerastao u esej, koji je Vajl završio u decembru iste godine, neposredno pre nego što je počeo da radi kao fabrički radnik.[10]
Boris Suvarin je bio spreman da štampa esej Simon Vajl u ovom ili onom obliku, što potvrđuje Vajlovo pismo revolucionarnom sindikalisti Nikoli Lazareviću napisano u martu 1935. godine, kada je otpuštena: „pre nego što sam ušao u ovu fabriku[11], završio sam kratak rad koji će tada Kritika[11], bez sumnje, objaviti kao mišljenje Lazarevi”. zaključke do kojih je rekla da je došla. Međutim, Vajl je odlučio da ga u međuvremenu ne objavi, želeći da unese ispravke, a zatim da ga u potpunosti prepiše[13].
Rezime
Originalni omot zbirke Ugnjetavanje i sloboda (1955) Simone Vajl, u kojoj se prvi put pojavljuju Refleksije o uzrocima slobode i društvenog ugnjetavanja.
Uopšteno govoreći, Simon Vajl se u ovom eseju pita pod kojim uslovima rad može da predstavlja slobodan čin. Međutim, prelazak iz ugnjetavanja u slobodu, prema njenim rečima, ne leži u ukidanju rada, uprkos onome u šta bi mogli da veruju utopisti koji sanjaju o društvu dokolice, niti u oslobađanju ljudskog rada mašinama, suprotno onome što bi sledbenici tehničkog progresa mogli da zamisle. Jer, prema Vajlu, nije u pitanju oslobađanje ljudskih bića od svih oblika rada; čak i da je moguće, nije nimalo poželjno. Ona navodi da je „pojam rada koji se smatra ljudskom vrednošću nesumnjivo jedino duhovno osvajanje koje je ljudska misao ostvarila od grčkog čuda[14]“. Rad ima vrednost sam po sebi i mora da zauzima iskonsko mesto u ljudskom životu; prateći Vejlove poslednje reči u L`Enracinementu, devet godina nakon što je napisao Reflekions, „lako je definisati mesto koje fizički rad treba da zauzme u dobro uređenom društvenom životu. On mora biti duhovni centar[15].“
Dakle, radi se o tome da se radu vrati vrednost koja je njegova sopstvena, vrednost „duhovnog osvajanja” ili „duhovnog centra” u ljudskom životu. Pod tim uslovom moglo bi se pojaviti društvo slobodnih ljudi, jer bi njihovi postupci poticali iz metodičke misli, a ne zavisili od njihovih želja i strahova. Osmišljavajući rad prema sopstvenoj vrednosti, čovek izlazi iz imaginarnog i suočava se sa stvarnošću, odnosno istinskim odnosom koji definiše njegovu slobodu, odnosom između čina i refleksije koja ga vodi. Vajl tvrdi da se sloboda ne sastoji u zadovoljavanju svojih
Simone Weil
Réflexions sur les
causes de la liberté et
de l`oppression sociale
L`ouvrage intitulé Réflexions sur les causes de la liberté et de l`oppression sociale est un essai de la philosophe française Simone Weil, écrit en 1934 et publié en 1955 dans le recueil Oppression et liberté, dans la collection « Espoir » que dirigeait Albert Camus aux éditions Gallimard. Comme tous les livres de Weil, il a été publié à titre posthume. Il s`agit, avec L`Enracinement, de l`œuvre philosophique la plus importante de
En septembre 1933, La Critique sociale faisait paraître un article de Julius Dickmann[2] qui eut une influence notable sur la rédaction des Réflexions sur les causes de la liberté et de l`oppression sociale[3]. Weil en ayant pris connaissance, elle propose à Boris Souvarine, fondateur de la revue, d`approfondir le sujet de la « limite de la production ». Elle procède à une analyse détaillée du texte de Dickmann dans le premier de ses Cahiers, tenu durant les années 1933-1934[4]. Elle note plusieurs idées qu`elle veut inclure dans son article[5] et en conçoit le plan[6]. Elle accumule ainsi des notes en vue d`un article sur les conditions de travail des ouvriers et plus largement sur la situation sociale et économique de son temps. Il s`agit donc initialement d`une publication prévue pour le no 12 de La Critique sociale ; la revue cesse toutefois de paraître après le no 11 publié en mars 1934.
Weil commence vraisemblablement à écrire le texte définitif des Réflexions au printemps 1934[7]. En mai ou juin 1934, elle écrit à sa mère de Roanne, où elle enseigne, que Souvarine l`a informée que le no 12 de La Critique sociale ne paraîtra pas, mais qu`elle prévoit terminer l`article tout de même, étant incapable de s`arrêter dans son élan. Dans les lettres à sa mère qui suivent, elle dit être obsédée par l`achèvement de son texte et ne pouvoir penser à rien d`autre, et aussi qu`elle a demandé un congé, taisant toutefois la raison, c`est-à-dire son intention de travailler en usine[8]. Weil souhaite prendre des vacances à l`été 1934, mais, accaparée par la rédaction du texte qui deviendra les Réflexions, elle écrit avec acharnement tout l`été. En vacances avec sa famille en août, elle demeure enfermée dans sa chambre à écrire[9]. Elle poursuit sur ce rythme à l`automne. L`article s`allonge et devient un essai, que Weil termine en décembre de la même année, juste avant d`aller travailler comme ouvrière en usine[10].
Boris Souvarine était prêt à faire imprimer l`essai de Simone Weil sous une forme ou une autre, ce que confirme une lettre de Weil au syndicaliste révolutionnaire Nicolas Lazarévitch écrite en mars 1935, alors qu`elle est mise à pied : « avant d`entrer dans cette usine[11], j`ai terminé un long papier que la Critique sortira sans doute d`ici peu[12] », sollicitant ensuite l`avis de Lazarévitch sur les conclusions auxquelles elle dit être arrivée. Cependant Weil renonça entretemps à le publier, souhaitant lui apporter des corrections, puis le réécrire entièrement[13].
Résumé
Couverture originale du recueil Oppression et liberté (1955) de Simone Weil, dans lequel les Réflexions sur les causes de la liberté et de l`oppression sociale paraissent pour la première fois.
De manière générale, Simone Weil se demande dans cet essai à quelles conditions le travail peut constituer un acte libre. Toutefois, le passage de l`oppression à la liberté ne réside pas, selon elle, dans l`abolition du travail, malgré ce que pourraient croire les utopistes qui rêvent d`une société des loisirs, ni dans la libération du travail humain par la machine, contrairement à ce que les adeptes du progrès technique pourraient s`imaginer. Car il ne s`agit pas, selon Weil, de libérer les êtres humains de toute forme de travail ; même si c`était possible, ce n`est nullement souhaitable. Elle affirme en effet que « la notion du travail considéré comme une valeur humaine est sans doute l`unique conquête spirituelle qu`ait faite la pensée humaine depuis le miracle grec[14] ». Le travail a une valeur en soi et doit tenir une place primordiale dans la vie humaine ; suivant les derniers mots de Weil dans L`Enracinement, soit neuf ans après la rédaction des Réflexions, « il est facile de définir la place que doit occuper le travail physique dans une vie sociale bien ordonnée. Il doit en être le centre spirituel[15] ».
Il s`agit donc de redonner au travail la valeur qui est la sienne, celle d`une « conquête spirituelle » ou d`un « centre spirituel » dans la vie humaine. C`est à cette condition que pourrait apparaître une société d`hommes libres, car leurs actions procéderaient de la pensée méthodique plutôt que de dépendre de leurs désirs et de leurs craintes. En concevant le travail selon sa valeur propre, l`être humain sort de l`imaginaire et se confronte à la réalité, c`est-à-dire au vrai rapport qui définit sa liberté, celui entre l`acte et la réflexion qui le guide. Weil affirme en effet que la liberté ne consiste pas à satisfaire ses
knjiga odlično očuvana
ojačan hrbat selojtepom (bespotrebno)
SK.6