ISBN: Ostalo
Godina izdanja: -
Jezik: Srpski
Autor: Strani

NOVI LIST rijeka 1999
NOVA
sa posvetom autora

Pisac Slobodan Šnajder dobio je 1991. jasan signal iz ministarstva kulture da napusti zemlju, i on je, kaže, ozbiljno shvatio političare i – otišao je. Njegove drame igrale su se dvadeset godina, da bi prećutnim konsenzusom nestale sa pozornica uoči raspada SFRJ. U tekstu `S. Š. – njim samim`, sa karakterističnom ironijom govoreći o sebi u trećem licu, kaže: `Šnajdera, dakle, na oko deset godina nestaje iz naše sredine, što kao kazna ide u red najtežih. (Bila bi još smrtna, no ona je, osim kad nije, kod nas ukinuta.) Ne zna se, doduše, je li on koga ubio ili orobio, no da je pisao, pisao je. ` Sada se polako vraća u Zagreb, i pita se da li je došao prerano. Pre nekoliko meseci je, prvi put nakon desetogodišnje pauze, odigrana jedna od njegovih drama u Hrvatskoj – na sceni Varaždinskog pozorišta. Pitanje kojim počinjemo razgovor je – šta se promenilo u njegovom životu i u Hrvatskoj nakon smene vlasti:

`U Hrvatskoj se duboko promijenila cijela atmosfera od 3. siječnja ili možda koji dan pre toga. Ali, atmosfera spada u oblast psiholoških kategorija. Na činjeničnom planu se u Hrvatskoj malo toga promijenilo. Čini se da su visoke nade, kao što to obično biva, nećemo reći izneverene, ali usporene.

Svi su željeli promjenu ama baš u svemu, a iz mnogih objektivnih, ali i, nažalost, nekih subjektivnih razloga to nije moguće. Ali 3. siječanj je radosni događaj – dogodilo se da je na masivni način otkazano projektu koji je bio ispod civilizacijske razine. Hrvatska je glasala za stanoviti normalitet. Druga je sad stvar što da bi se dosegao taj normalitet valja povući drastične poteze koji u očima većine izgledaju ekstremno lijeve, a za to nije kriv lijevi stav – a za tako što nema ovaj čas u Hrvatskoj spremnosti. . . U Hrvatskoj je šansa na strani onih koji danas deru klupe. Nama trebaju neki posve novi ljudi. Tu ja i samoga sebe otpisujem. Mi smo odveć ogorčeni, i svi imamo svoje povijesne slučajeve, i sami smo neki slučaj. Ja sam neki skandalozan slučaj hrvatske kulture bez ikakve svoje volje. Teško da bih ja i mogao u nekoj situaciji, da se ona objektivno otvori, raditi bez resantimana, zaista kreativno –gotovo da u to počinjem sumnjati.

Imam zlo zadovoljstvo kada listam knjigu da je gotovo sve što bismo danas zaboravili kao preventivno potiskivanje loše prošlosti barem spomenuto. Mi mnogo govorimo o hrvatskoj šutnji. Šuti se na najveće gadosti, a prešućuju se i vrednosti. Šutnja je, daklem, opći ideal – to se drži, valjda, pravim hrvatskim stavom. Ali u obranu mogu reći, jer pripadam tom kulturnom prostoru, da je zabilježeno baš ono što nitko ne bi htio da je zabilježeno. Od toga se sastoji ta knjiga, baš od onoga što bismo rado prepustili zaboravu. Kardinalna greška se odnosi na kolumnu o kardinalu Stepincu, kojom sam ja, kao što je Laklo plaćao svoje nepodopštine za svoje uvide, platio intendanturu u Rijeci. Ja sam, eto, rekao strašne stvari koje niko nije hteo čuti – a kad malo raskopate što sam ja to rekao, onda se vidi kako je prag osetljivosti bio histerično visok. A rekao sam nešto što je potpuno evidentna činjenica – da je Alojzije Stepinac kolaborater s problemima savjesti. Ono što je on stvarno činio za mene izgleda tako, i ja mogu samo uvijek sve žešće polemizirati sa sve više štete za sebe samoga, ali to neće promijeniti tu jednostavnu činjenicu da je to istina. To je, dakle, istina i za tu istinu vrijedi dati intendantsko mjesto u Rijeci. Što je intendantsko mjesto u Rijeci za tako važnu istinu?

Ova je knjiga nastala iz nervoze za boljim svijetom. Taj zadatak pada na pojedince, uvijek na neki način čovjek mora biti iznad svojih mogućnosti, što nije sretno stanje. Breht je kazao: `Nije nesretna ona zemlja koja nema heroja, nego ona kojoj su heroji potrebni`, a eto nas uvijek vade neki pravi ili falšni proroci, ili pravi ili nabijeđeni falšni heroji. Možda sa iznimkom Brozova pokreta. Vi znate da ja to ne krijem. Meni se čini da se `41. nešto otvorilo, kao neka naprslina u neki bolji svijet. I da je jedno od najvažnijih pitanja – tim pitanjem završava Hrvatski faust – šta se dogodilo sa tom energijom i zašto je ona krivo investirana – to je ujedno i dio objašnjenja šta se sa nama zaista dogodilo. Zašto nije bilo snage da se sve otvori do kraja, da se pobroje mrtvi, da se stvarno vidi tko je tko. Cijeli taj moralni kapital donet iz šume je potrošen ukrivo, ali kad gledate period 1941–45, onda mi se čini da je to bio pravi izbor, bez obzira na to šta se s tim izborom i ljudima dogodilo. Kako su oni kasnije mijenjali kapute, kako su se akomodirali, kako su lagali o vlastitim udjelima – to je drugo pitanje. Ali da nije bilo 1941. komunista, Hrvati i Srbi bi se dotukli do posljednjeg – do jednoga! I na ovom prostoru ne bi bilo nikoga s kim bi gospoda kao Tuđman i Milošević stvarali svoje države...