Cena: |
Stanje: | Nekorišćen |
Garancija: | 7 |
Isporuka: | Pošta Post Express |
Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja) |
Grad: |
Vranje, Vranje |
Jezik: Ostalo
Godina izdanja: Ostalo
ISBN: Ostalo
Autor: Strani
Kao novo. Bez posvete.
O apokaliptičnom tonu - Jacques Derrida
Godina izdanja: 2022
Broj strana: 100
Povez: Mek
Ovaj ogled Jacquesa Derride, jednog od najvećih filozofa druge polovine 20. stoleća, rasprava je s Kantovim spisom sličnog naslova iz 1796. godine `O jednom u novije vreme podignutom otmenome tonu u filozofiji`. Posredi je ton, najprije kod Kanta, potom kod Derride.
Kant piše o izvesnom podignutom, uzvišenom ili povišenom, gospodskom tonu koji je filozofija u novije vreme, to jest krajem 18. stoleća, prihvatila ili se njime poslužila kako bi govorila o `poslednjim stvarima` istine, o istini na `poslednjem sudu`. Filozofi su počeli govoriti kao znalci istina o poslednjim stvarima života, a ne kao skromni istraživači tih istina. Podižu glas, ton, prave se otmeni, a otmenost zapravo nemaju: zato su prevaranti. Ali i više od toga: kao inicijatori zanesenjačke vizije, entuzijastičkog ili egzaltiranog gledanja čine nešto što je smrt svakoj filozofiji.
No, zapaža Derrida, filozofska neutralizacija tona i sama je jedan ton. Barem jedan ton. Derrida se u ovom sad već legendarnom spisu pita: što je neki ton – `manira`, `stil` – u filozofiji? Odazivajući se na svoj ogled o Nietzscheu, Derrida naglašava da je pitanje tona uvek u vezi s načinima ispitivanja istine, istine u filozofiji. Filozofija bi se u svojoj istini morala izložiti tom tonu, kao `poslednjem sudu`, sudu svog govora, glasa, pisma: ona je tekst te izloženosti.
Ovaj ogled Jacquesa Derride, jednog od najvećih filozofa druge polovice 20. stoljeća, rasprava je s Kantovim spisom sličnog naslova iz 1796. godine `O jednom u novije vrijeme podignutom otmjenome tonu u filozofiji`. Posrijedi je ton, najprije kod Kanta, potom kod Derride.
Kant piše o stanovitom podignutom, uzvišenom ili povišenom, gospodskom tonu koji je filozofija u novije vrijeme, to jest krajem 18. stoljeća, prihvatila ili se njime poslužila kako bi govorila o `posljednjim stvarima` istine, o istini na `posljednjem sudu`. Filozofi su počeli govoriti kao znalci istina o posljednjim stvarima života, a ne kao skromni istraživači tih istina. Podižu glas, ton, prave se otmjeni, a otmjenost zapravo nemaju: zato su prevaranti. Ali i više od toga: kao inicijatori zanesenjačke vizije, entuzijastičkog ili egzaltiranog gledanja čine nešto što je smrt svakoj filozofiji.
No, zapaža Derrida, filozofska neutralizacija tona i sama je jedan ton. Barem jedan ton. Derrida se u ovom sad već legendarnom spisu pita: što je neki ton – `manira`, `stil` – u filozofiji? Odazivajući se na svoj ogled o Nietzscheu, Derrida naglašava da je pitanje tona uvijek u svezi s načinima ispitivanja istine, istine u filozofiji. Filozofija bi se u svojoj istini morala izložiti tom tonu, kao `posljednjem sudu`, sudu svojega govora, glasa, pisma: ona je tekst te izloženosti.