ISBN: Ostalo
Autor: Domaći
Godina izdanja: K99
Jezik: Srpski
Vrsta: Teorija književnosti

spoljasnjost kao na fotografijama, unutrasnjost u dobrom i urednom stanju!

Autor Flaker, Aleksandar
Naslov Stilske formacije / Aleksandar Flaker
Godina 1986
Izdanje 2. izd.
Izdavanje i proizvodnja Zagreb : Liber, 1986
Fizički opis 358 str. ; 20 cm




Aleksandar Flaker (Bjalistok, Poljska, 24. jul 1924 — Zagreb, Hrvatska, 25. oktobar 2010) bio je autor značajnih stručnih i naučnih radova iz područja ruske i hrvatske književnosti, uporedne književnosti i teorije književnosti.

U Zagreb, gde se školovao, dolazi 1931. godine. Maturirao je u Senju. Diplomirao je na Zagrebačkom univerzitetu slavistiku 1949. godine. Doktorom nauke postaje 1954. odbranom disertacije „Pravaštvo i ruska književnost“. Proveo je godinu dana na specijalizaciji na Moskovskom državnom univerzitetu 1956/1957. Bio je redovni profesor ruske književnosti na Odseku za jezike i književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Predavao je kao gost-profesor na mnogim evropskim univerzitetima (Amsterdam, Frajburg, Konstanc, Minhen, Beč, Grac), a 1973. i na univerzitetu Jejl u Nju Hejvenu, (SAD). Bio je član uredništva uticajnog časopisa „Umjetnost riječi“ od njegovog osnivanja 1957.

Najvažnija problemsko-tematska polja kojima se Flaker bavio jesu ruska i hrvatska književnost, komparatistika, avangardna književnost i kultura, intermedijalne i interkulturalne studije.

Knjige i studije
Ruski klasici XX stoljeća (1965),
Književne poredbe (1968),
Stilske formacije,
Heretici i sanjari,
Književne vedute
Pojmovnik ruske avangarde (u saradnji sa Dubravkom Ugrešić),
Stilovi i razdoblja (u saradnji sa Zdenkom Škrebom) (1964).


U Zagreb, gdje se školovao, došao je 1931. godine. Maturirao je u Senju. Sudjelovao je u narodnooslobodilačkoj borbi. Diplomirao je slavistiku na Zagrebačkom sveučilištu 1949. godine. Doktorom znanosti postaje 1954. obranom disertacije `Pravaštvo i ruska književnost`. Proveo je godinu dana na specijalizaciji na Moskovskom državnom sveučilištu 1956./57. Bio je redovni profesor ruske književnosti na Odsjeku za jezike i književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Predavao je kao gostujući profesor na mnogim europskim sveučilištima (Amsterdam, Freiburg, München, Beč, Graz i dr.), a 1973. i na Sveučilištu Yale u New Havenu, (SAD).

Objavljuje stručne i znanstvene radove s područja ruske i hrvatske književnosti, poredbene književnosti i teorije književnosti u časopisima i zbornicima u zemlji i inozemstvu. [1] Bio je član uredništva utjecajnog časopisa `Umjetnost riječi` od njegovog osnivanja 1957. godine, te uredničkog savjeta časopisa Russian Literature (Amsterdam) i časopisa za poredbenu književnost Neohelicon (Budimpešta).

Bio je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, dopisni član Slovenske akademije znanosti i umjetnosti, dopisni član Poljske akademije umjetnosti (Krakow), počasni član Mađarske akademije znanosti i umjetnosti, Društva hrvatskih književnika i PEN kluba.

Najvažnija problemsko-tematska polja kojima se Flaker bavio su: ruska i hrvatska književnost, komparatistika, avangardna književnost i kultura, intermedijalne i interkulturalne studije.

Dobitnik značajnih nagrada i priznanja za svoj književno-znanstveni rad (Nagrada za životno djelo Vladimir Nazor 1984., Kiklop za životno djelo 2009. i dr.)[2]

Književnoteorijski rad
Wikicitati „ ... po svom obrazovanju slavist, a profesionalno se bavi ruskom književnošću, pripada, pak, hrvatskom kulturnom krugu, pa mu nisu strane ni druge jugoslavenske književnosti. ”
(Aleksandar Flaker [Poetika osporavanja, 1982.])
Aleksandar Flaker započinje znanstvenu karijeru kao proučavatelj ruske, tj. sovjetske književnosti. U tom ranom razdoblju nastaju njegovi prvi radovi: zbornici Heretici i sanjari (1955.), Ruski pripovjedači XIX. stoljeća (1961.), te Suvremeni ruski pisci u četiri knjige (1962.). Proučavanje ruske književnosti nastavlja u kasnijim radovima: priručniku Ruski klasici XIX. stoljeća (1965.), Ruska književna kritika (1966.), Sovjetska književnost 1917-1932 (1967.), prikazu novije ruske književnosti u 7. knjizi Povijesti svjetske književnosti (1975.), te knjizi Ruska avangarda (1984.).

Flaker je najviše bio zaokupljen proučavanjem realizma (Turgenjev, Gogolj, Dostojevski, Tolstoj, Čehov) i poslijerevolucionarnim razdobljem nakon njega; proučavao je djela pisaca kao što su Blok, Majakovski, Zoščenko, Fadejev, Pasternak, Šolohov, i dr.

U stvaranju vlastite književne metodologije najveći je utjecaj na njega imala tzv. formalna metoda[3] koju karakterizira: stavljanje u prvi plan autonomnosti književnog teksta, oslobađanje od podređenosti drugim znanostima (sociologiji, povijesti, politici), poništavanje dualističke koncepcije sadržaj-forma, razmatranje procesa stvaralačkog umjetničkog postupka, poimanje povijesti književnosti kao povijesti smjenjivanja književnih stilova. Flaker u metodi ruskih formalista pronalazi mnogo pozitivnih osobina na području poetike, no pronalazi i mnogo nedostataka na području književne povijesti.

Uvodi termin stilska formacija (Stilovi i razdoblja, 1964.) da bi znanstveno utvrdio i razradio terminološke nejasnoće ili slabosti u znanosti o književnosti. Termin je preuzeo od ruskih književnih kritičara dvadesetih godina, a zamjena je za starije pojmove pravac ili struja. Tim pojmom obilježava `velike nadindividualne književnopovijesne cjelovitosti, konstruirajući ih na temelju stilske interpretacije srodnih književnih djela, a ne na temelju programatskih samoodređenja pojedinih pokreta, ili škola`.[4] On prvenstveno proučava strukturu književnog djela, a proučavanjem stilskih postupaka dolazi do zaključka, na primjeru romantizma i realizma, da su ti pravci relativno cjelovite stilske formacije, za razliku od književnih tijekova u dvadesetom stoljeću. Za potonje je karakteristična tzv. stilska dezintegracija, te za tu nekompaktnu stilsku formaciju predlaže termin period.

Također uvodi kategoriju historičnosti koja postoji unutar književnih procesa: Važniji su povijesni procesi unutar pojedinih književnih vrsta, nego statičke interpretacije pojedinih tekstova. (Poetika osporavanja, 1982.), čime ostavlja otvorene mogućnosti za analizu i svih ostalih povijesnih (socioloških, društvenih) komponenti, važnih za shvaćanje funkcioniranja književnog djela.

U proučavanju hrvatske književnosti najviše ga zanimaju realizam i modernizam, tj. avangardizam, te se njenim pitanjima bavi u radu Književne poredbe (1968). Budući da ga prvenstveno zanimaju interpretacija književnog djela i otkrivanje njegovih unutarnjih estetskih obilježja (stil, struktura) u povijesnom procesu njegova razvitka, Flaker uvodi literarne termine, umjesto povijesnih ili društvenopolitičkih, te pojam društvene funkcije djela, što mu omogućuje da terminološki označi i razdoblja koja se ne mogu označiti kao stilske formacije. Npr. Književnost u funkciji konstituiranja moderne hrvatske nacije (1836-1865) i Period socijalno angažirane književnosti za označavanje književnosti tridesetih godina dvadesetog stoljeća.

Flaker se također bavi proučavanjem novijih kretanja u svjetskoj književnosti. Jedno od njih je tzv. proza u trapericama koja se pojavila neposredno nakon II. svjetskog rata, a kod nas pedesetih godina. Na temelju svoje metode, tu `mladu prozu` (termin koji je kasnije odbacio) naziva `prozom u kojoj se pojavljuje mladi pripovjedač (bez obzira na to nastupa li u prvom ili trećem licu) koji izgrađuje svoj osebujni stil na temelju govorenog jezika gradske mladeži i osporava tradicionalne i ustajale društvene i kulturne strukture`[5]. Također prozu istražuje i kao književnopovijesni proces, te istražuje povezanost i razvoj te proze u djelima Salingera, Aksjonova, Plenzdorfa, kao i u djelima hrvatskih pisaca Antuna Šoljana i Ivana Slamniga.

Detaljno je razradio teorijski sustav avangarde u kojem utvrđuje da je ona: osporavanje postojećih struktura, antiestetička, gubi ljudski lik kao središte strukture, razbija logičku sintaksu, ona je - antiformativna. Dopušta joj širenje izvan estetskog (iako i dalje naglašava da je njezina prvenstvena društvena funkcija estetsko prevrednovanje, a potom moralno i etičko, i na kraju socijalno) te joj priznaje druge funkcije kao što je npr. stavljanje u službu revolucije (Majakovski, Krleža, Breton i francuski nadrealisti, Brecht, Neruda). U hrvatskoj književnosti proučava prvenstveno odnos hrvatske avangarde prema književnoj ljevici i socijalno angažiranoj književnosti tridesetih godina (Krleža).

Knjige i studije
Suvremeni ruski pisci, Zagreb 1962.
Stilovi i razdoblja, studija (sa Zdenkom Škrebom), Zagreb 1964.
Ruski klasici XIX. stoljeća; udžbenik, Zagreb 1965.
Književne poredbe; studija, Zagreb 1968.
Modelle der Jeans Prosa - Zur literarischen Opposition bei Plenzdorf im osteuropäischen Romankontext, Kronberg 1975.
Novija ruska književnost; povijest svjetske književnosti – knjiga VII; Zagreb 1975.
Proza u trapericama, Zagreb 1976., 1983.
Stilske formacije; studija, Zagreb 1976., 1986.
Poetika osporavanja; studija, Zagreb 1982.
Ruska avangarda; studija, Zagreb 1984.
Izabrana djela, Pet stoljeća hrvatske književnosti, Zagreb 1987.
Nomadi ljepote, studija, Zagreb 1988.
Riječ, slika, grad, Zagreb 1995.
Književne vedute, Zagreb 1999.
Riječ, slika, grad rat. Hrvatske intermedijalne studije. Durieux, Zagreb 2009.
Slikarska književnost i književno slikarstvo; Moskva 2008.
Ruska avangarda 2; Profil - Zagreb, Službeni glasnik - Beograd 2009.