pregleda

Radomir Konstantinović Dekartova smrt + O Dekartovoj sm


Cena:
4.990 din (Predmet je prodat)
Stanje: Polovan bez oštećenja
Garancija: Ne
Isporuka: BEX
Pošta
Post Express
Lično preuzimanje
Plaćanje: Tekući račun (pre slanja)
PostNet (pre slanja)
Ostalo (pre slanja)
Pouzećem
Lično
Grad: Novi Sad,
Novi Sad
Prodavac

H.C.E (5752)

PREMIUM član
Član je postao Premium jer:
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.

100% pozitivnih ocena

Pozitivne: 9577

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

Godina izdanja: Ostalo
ISBN: Ostalo
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

knjige su veoma dobro/odlično očuvane

O Dekartovoj smrti Radomira Konstantinovića
Izdavač: B 92
Biblioteka: Mamihlapinatapei
Godina: 1998
Broj strana:
Format: 20.5x13.5
Povez: broširan

Izdavač: Agencija Mir
1996; Tvrd povez; latinica; 21 cm; 226 str.; 86-82295-05-9;
Rec decembar 1996
KNJIGA O OCU Uslovno receno, knjiga Dekartova smrt Radomira Konstantinovica je, pre svega, knjiga o ocu. No postavlja se pitanje sta zapravo znaci ovakva vrsta uslovnog iskaza, kakva jos znacenja i aspekte smisla podrazumeva. Jednostavno je, naravno, dopuniti ovaj iskaz jos ponekim: Dekartova smrt je i knjiga o biblijskoj temi odnosa oca i sina, uvek iznova mucnoj a zgodnoj da se na osnovu nje uprilici pripovedanje price ili poucno kazivanje parabole. Buduci da podrazumeva smrt oca i, kroz svest o toj smrti, ponovno rodjenje sina, u njegovoj punoj samosvesti, takva knjiga je, nuzno, i knjiga o samoj smrti, i potom, o samom pripovedanju koje se, pak, radja tek iz te potpune samosvesti sina, tj. njegove potpune svesti o sopstvenoj smrti i njenoj neumitnosti. Sto bi, u nekom manje uslovnom ali ne i bezuslovnom zakljucku, znacilo da je sin onaj koji govori (tj. pripoveda) a otac onaj koji cuti; da je svaki pripovedac, dakle, neumitno - neciji sin. Pitanje je samo - kakav i ciji? Figura oca i samosvest srpske proze Figura oca kljucna je figura smisla u dve izuzetne knjige savremene srpske knjizevnosti od kojih je svaka svojevremeno oznacila, kako preokret u opusu samog autora, tako i preokret u dotadasnjem shvatanju proznog (nije slucajno uzdrzavanje od prideva `romaneskno`) kazivanja. Rec je, naravno, o knjigama Basta, pepeo Danila Kisa i Cinku Davida Albaharija (1988). Kao i Konstantinoviceva knjiga i ove su knjige napisane u ispovednoj `ja - formi`, i u njima je figura oca pre svega figura odsustva, a samim tim i figura distance, dakle figura praznine oko koje se cudesno vrtlozi smisao. Jedino sto je u svesti decaka koga priziva pripovedac Danila Kisa otac zauvek mitska osoba, figura onoga koji je hrabro-otisao-u-nepoznato, dok je za Albaharijevog i Konstantinovicevog pripovedaca otac i dalje figura strogog vaspitaca koji ni na svom konacnom odlasku ne prestaje da zadaje teske zadatke samospoznaje i samokontrole. Radi se, naravno, o dve razlicite vrste izazova - prvi, Kisov jeste poetski izazov nepoznatog, tj. kreacije kao putovanja u nepoznato; drugi, srodan iako ne i istovetan, i Albahariju i Konstantinovicu, jeste izazov misljenja i samospoznaje, tj. pripovedanja kao metode samospoznaje i samokontrole. Ali u sva tri slucaja izazov podrazumeva nepremostivu distancu unapred zamisljenu tako da sin mora neprekidno da se iscrpljuje u pokusaju da dosegne Neizrecivo i Nezamislivo, koje, kad-tad, u ocajanju borbe sa autoritetom ne moze da ne nazove Nistavilom. Ako, pak, okrene glavu, osudjen je na tamu. Jer: u sva tri slucaja samo ako upire pogled u pravom, unapred odredjenom smeru, videce svetlost neophodnu njegovom opstanku, bilo da je to svetlost ljubavi, misljenja ili stvaranja. Jer: `Tesko je reci u sta sam poceo da sumnjam. Mozda ni u sta odredjeno, nesto slicno sleganju ramena i sirokom pokretu ruke koji ga prati. I dalje sam mogao u sebi da vidim svetlost (kurziv T. R.) koja je nagnala coveka iz price da izmeni ceo svoj zivot, ali kao da sam se od nje udaljio, kao da sam odstupio ili ustuknuo, i kao da je taj korak unazad poremetio celokupnu fiziku posmatranja, izbacio svetlost iz zize, tako da me je svetlost koju sam nekada gledao sada kupala. Bio sam okupan tom svetloscu. Mogao sam da je prikupljam rukama, da je osetim vrhovima prstiju, da je pritisnem kao zrnca soli ili zobene pahuljice. Ne, ne bih nikada u takvom casu rekao rec `sumnja` - zar sumnju ne treba da prati odsustvo svetlosti? - ali neke reci ne treba izgovarati da bi ih covek doista cuo. Postoji jedna crta koja razdvaja znacenja, i kad se ona predje, stvari menjaju smisao, zadrzavajuci predjasnji oblik koji je, doista, buduci.` (Cink, D. Albahari) Ili: `Majko` - viknuo sam, `tata je mrtav, tata je mrtav` - oci su mu bile otvorene, gledao me je ali nije me video, kao da nisam tu, nestajao sam, bila je to svetlost (kurziv t. R.), znao sam tu svetlost odranije, bio sam ja vec u toj svetlosti, ali nikad ovako, znao sam da ce da me saceka - sve vreme, do tog casa, kao da sam pokusavao da pobegnem od te svetlosti, nista drugo, sa proplanka Pjera dela Franceska (u hodniku, kod kujne; pored tog proplanka moj otac ostavljao je sesir), ili one svetlosti iz oceve solje za caj...` (Dekartova smrt R. Konstantinovic) I zaista u svetlosti te (takve ili neke druge?) spoznaje morala se ocuvati distanca, figura odsustva morala je postati figura oko koje se vrtlozi traganje za smislom, smisao sam, a posto se, upozorenju uprkos, povodom smrti bliskog prelazi zagarantovana granica, predjasnji oblik, promenivsi smisao, postaje buduci. Zato je, kao i u slucaju Dekartove smrti, citalac imao muke sa zanrovskim odredjenjima i povodom Kisove, a narocito povodom Albaharijeve knjige: fragmentarne, asocijativne, retrospektivne i pune reminiscencija, nagle u svojim vremenskim i psiholoskim obrtima, pune zacudjujucih, nikad objasnjenih `zamracenja` koja se ne mogu pripisati samo nepouzdanosti pripovedacevog secanja, one potvrdjuju zacudjujuce modernu ulogu figure oca u radjanju i razvijanju samosvesti proznog iskaza (ili je bolje - izraza savremene srpske knjizevnosti). Iz obecanja konacnog razresenja i spoznaje stvorena je, umesto ideje istinitog, nova forma price koja tajnu potvrdjuje, iznutra je obasjavajuci zagonetkom estetske argumentacije. Smrt sumnje U uvodu je naglaseno kako pridev `romaneskno` nije slucajno izbegnut, niti je slucajna upotreba mnogo sire odrednice `proza` koja obuhvata sve one oblike i slucajeve kada pisanje odbija da bude ista drugo do pisanje, sto znaci da ga je, cak i kad povremeno uzima formu pripovedanja o drugima i za druge, tesko zanrovski odrediti i tako socijalno asimilovati. Jer je istinsko pisanje uvek pisanje usamljenosti i za usamljenost, ili, preciznije receno, osame i za osamu. U Mansardi Kis naglasava kako pise da bi prevazisao svoju sebicnost (punu, potpunu i nesumnjivu samocu nesavladivog ega), u Cinku Albahari naglasava kako njegova prica nije prica o ljubavi vec o usamljenosti, a u Dekartovoj smrti Konstantinovic, na jednom mnogo sirem fonu, priziva cuvene usamljenike francuske misli, one koji su, poput Paskala i Montenja, i omogucili da se `proza`, tj. `pisanje` obrati samome sebi i oslobodi drugih nameta. I tek kada se shvati da su neki od najvaznijih romana svetske knjizevnosti (poput Sentimentalnog vaspitanja g. Flobera) nastali, prvobitno, kao `proza`, nista znacajnija od Floberove prepiske, shvatice se kako tek u neophodnosti zalaganja za slobodu pisanja nastaju uslovi za stvaranje istinskog dela. Dekartova smrt namucice, naravno, mnoge. Pre svega zbog svoje neumoljive referencijalnosti, zbog obilja citata i fraza na francuskom i latinskom, zbog duge recenice i sklonosti da se licno preklopi sa opstim. Jer za razliku od Albaharija, koji u jednoj od svojih novih prica istice kako je njegov pripovedac izgubio sesir svog mrtvog oca, Konstantinovic hoce i uspeva taj sesir da zadrzi; on, stavise, ulazi u svetlost svoje price sa ocevim sesirom, sa citavom istorijom autoriteta evropske misli kao `background`-om. Tek na fonu rasprave sa Autoritetom njegova intimna ispovest postaje vazna njegovom pripovedacu; tek u filozofskoj raspri on prihvata neopozivost svoje smrti kao bitnu cinjenicu. Onu, koja pricu, licnu i ispovednu, i omogucava i cini znacajnom. `Treba sve da izgubim da bih usao u onu svetlost u kojoj nema ni Grka ni Jevrejina, ali za koju nema ni Pjera dela Franceske. Ostavio sam tamo i Pjera dela Franceska, uzeo sam samo ocev sesir, imam jos taj sesir - koji drugi covek u ovoj noci ima sesir svog mrtvog oca?` A oni koji su razumeli prizivanje Montenja i Paskala, koji su prihvatili esejizaciju ali ne i preciznost filozofskog diskursa, pitace otkuda Dekart i njegova Rasprava o metodi. Figura oca, medjutim, podrazumeva istovremeno Autoritet i sumnju u njega, volju i sumnju u nju, sistem i njegovo ponistenje. Smrt oca nije smrt sumnje u smisao vec smrt sumnje u to da cemo mozda bas mi izmaci smrti. Dekartova smrt, smrt oca, jeste sopstvena potpuna zrelost, zrenje u smrti, smrt sna o sopstvenoj, makar i nezasluzenoj, besmrtnosti. Pisanje je tu tek da potvrdi nasu smrtnost, nasu usamljenost, nase cudjenja kako, uprkos saznanju, nismo izgubili razum. Ali buduci da pripadamo vecini koja za sebe smatra da ga je sacuvala (jer, ga, kako Konstantinovic kaze, nije lako izgubiti, niti se to desava svakom), buduci da, zapravo, nismo imali srece da udjemo u svetlost za zivota, za istinskog zivota, moramo pazljivo cuvati odstojanje sa koga se vidi svetlost, nesaglediva, cista svetlost smrti figure oca u zivotu sopstvenog teksta i sveukupnog nasledja evropske misli. Sesir u rukama Konstantinovicevog pripovedaca, tradicionalnijeg nego sto je Albaharijev, ali daleko prosvecenijeg nego sto to uobicajeni kanoni srpske knjizevnosti nalazu, jeste detalj kojim se potvrdjuje paznja prema onima koji nisu, za razliku od sina, za razliku od pripovedaca samog, za razliku od Montemja, Paskala i Dekarta, nikada progovorili. Detalj koji opominje da se vecina prica prica, ne samo u sopstveno, nego i u njihovo, anonimno ali mnogobrojno ime. Jer i kada prica o Ocu koji je govorio, pripovedac prica o onome sto je u Ocevom predanju precutano. TATJANA ROSIC

tags: Filozofija palanke, filosofija, dekart, o dekartovoj smrti, rada ivekovic, bora cosic, milorad belancic...

Skuplje knjige možete platiti na rate.

International shipping
Paypal only
(Države Balkana: Uplata može i preko pošte ili Western Union-a)

1 euro = 117.5 din

For international buyers please see instructions below:
To buy an item: Click on the red button KUPI ODMAH
Količina: 1 / Isporuka: Pošta / Plaćanje: Tekući račun
To confirm the purchase click on the orange button: Potvrdi kupovinu (After that we will send our paypal details)
To message us for more information: Click on the blue button POŠALJI PORUKU
To see overview of all our items: Click on Svi predmeti člana

Ako je aktivirana opcija besplatna dostava, ona se odnosi samo na slanje kao preporučena tiskovina ili cc paket na teritoriji Srbije.

Poštarina za knjige je u proseku 133-200 dinara, u slučaju da izaberete opciju plaćanje pre slanja i slanje preko pošte. Postexpress i kurirske službe su skuplje ali imaju opciju plaćanja pouzećem. Ako nije stavljena opcija da je moguće slanje i nekom drugom kurirskom službom pored postexpressa, slobodno kupite knjigu pa nam u poruci napišite koja kurirska služba vam odgovara.

Ukoliko još uvek nemate bar 10 pozitivnih ocena, zbog nekoliko neprijatnih iskustava, molili bi vas da nam uplatite cenu kupljenog predmeta unapred.

Novi Sad lično preuzimanje ili svaki dan ili jednom nedeljno zavisno od lokacije prodatog predmeta.

Našu kompletnu ponudu možete videti preko linka
https://www.kupindo.com/Clan/H.C.E/SpisakPredmeta
Ukoliko tražite još neki naslov koji ne možete da nađete pošaljite nam poruku možda ga imamo u magacinu.
Pogledajte i našu ponudu na limundu https://www.limundo.com/Clan/H.C.E/SpisakAukcija
Slobodno pitajte šta vas zanima preko poruka. Preuzimanje moguce u Novom Sadu i Sremskoj Mitrovici uz prethodni dogovor. (Većina knjiga je u Sremskoj Mitrovici, manji broj u Novom Sadu, tako da se najavite nekoliko dana ranije u slucaju ličnog preuzimanja, da bi knjige bile donete, a ako Vam hitno treba neka knjiga za danas ili sutra, obavezno proverite prvo preko poruke da li je u magacinu da ne bi doslo do neprijatnosti). U krajnjem slučaju mogu biti poslate i poštom u Novi Sad i stižu za jedan dan.

U Novom Sadu lično preuzimanje na Grbavici na našoj adresi ili u okolini po dogovoru. Dostava na kućnu adresu u Novom Sadu putem kurira 350 dinara.
Slanje nakon uplate na račun u Erste banci (ukoliko ne želite da plaćate po preuzimanju). Poštarina za jednu knjigu, zavisno od njene težine, može biti od 133-200 din. Slanje vise knjiga u paketu težem od 2 kg 250-400 din. Za cene postexpressa ili drugih službi se možete informisati na njihovim sajtovima.
http://www.postexpress.rs/struktura/lat/cenovnik/cenovnik-unutrasnji-saobracaj.asp

INOSTRANSTVO: Šaljem po dogovoru, ili po vašim prijateljima/rodbini ili poštom. U Beč idem jednom godišnje pa ako se podudare termini knjige mogu doneti lično. Skuplje pakete mogu poslati i po nekom autobusu, molim vas ne tražite mi da šaljem autobusima knjige manje vrednosti jer mi odlazak na autobusku stanicu i čekanje prevoza pravi veći problem nego što bi koštala poštarina za slanje kao mali paket preko pošte.

Ukoliko kupujete više od jedne knjige javite se porukom možda Vam mogu dati određeni popust na neke naslove.

Sve knjige su detaljno uslikane, ako Vas još nešto interesuje slobodno pitajte porukom. Reklamacije primamo samo ukoliko nam prvo pošaljete knjigu nazad da vidim u čemu je problem pa nakon toga vraćamo novac. Jednom smo prevareni od strane člana koji nam je vratio potpuno drugu knjigu od one koju smo mu mi poslali, tako da više ne vraćamo novac pre nego što vidimo da li se radi o našoj knjizi.
Ukoliko Vam neka pošiljka ne stigne za dva ili tri dana, odmah nas kontaktirajte za broj pošiljke kako bi videli u čemu je problem. Ne čekajte da prođe više vremena, pogotovo ako ste iz inostranstva, jer nakon određenog vremena pošiljke se vraćaju pošiljaocu, tako da bi morali da platimo troškove povratka i ponovnog slanja. Potvrde o slanju čuvamo do 10 dana. U 99% slučajeva sve prolazi glatko, ali nikad se ne zna.

Ukoliko uvažimo vašu reklamaciju ne snosimo troškove poštarine, osim kada je očigledno naša greška u pitanju.

Predmet: 46041905
knjige su veoma dobro/odlično očuvane

O Dekartovoj smrti Radomira Konstantinovića
Izdavač: B 92
Biblioteka: Mamihlapinatapei
Godina: 1998
Broj strana:
Format: 20.5x13.5
Povez: broširan

Izdavač: Agencija Mir
1996; Tvrd povez; latinica; 21 cm; 226 str.; 86-82295-05-9;
Rec decembar 1996
KNJIGA O OCU Uslovno receno, knjiga Dekartova smrt Radomira Konstantinovica je, pre svega, knjiga o ocu. No postavlja se pitanje sta zapravo znaci ovakva vrsta uslovnog iskaza, kakva jos znacenja i aspekte smisla podrazumeva. Jednostavno je, naravno, dopuniti ovaj iskaz jos ponekim: Dekartova smrt je i knjiga o biblijskoj temi odnosa oca i sina, uvek iznova mucnoj a zgodnoj da se na osnovu nje uprilici pripovedanje price ili poucno kazivanje parabole. Buduci da podrazumeva smrt oca i, kroz svest o toj smrti, ponovno rodjenje sina, u njegovoj punoj samosvesti, takva knjiga je, nuzno, i knjiga o samoj smrti, i potom, o samom pripovedanju koje se, pak, radja tek iz te potpune samosvesti sina, tj. njegove potpune svesti o sopstvenoj smrti i njenoj neumitnosti. Sto bi, u nekom manje uslovnom ali ne i bezuslovnom zakljucku, znacilo da je sin onaj koji govori (tj. pripoveda) a otac onaj koji cuti; da je svaki pripovedac, dakle, neumitno - neciji sin. Pitanje je samo - kakav i ciji? Figura oca i samosvest srpske proze Figura oca kljucna je figura smisla u dve izuzetne knjige savremene srpske knjizevnosti od kojih je svaka svojevremeno oznacila, kako preokret u opusu samog autora, tako i preokret u dotadasnjem shvatanju proznog (nije slucajno uzdrzavanje od prideva `romaneskno`) kazivanja. Rec je, naravno, o knjigama Basta, pepeo Danila Kisa i Cinku Davida Albaharija (1988). Kao i Konstantinoviceva knjiga i ove su knjige napisane u ispovednoj `ja - formi`, i u njima je figura oca pre svega figura odsustva, a samim tim i figura distance, dakle figura praznine oko koje se cudesno vrtlozi smisao. Jedino sto je u svesti decaka koga priziva pripovedac Danila Kisa otac zauvek mitska osoba, figura onoga koji je hrabro-otisao-u-nepoznato, dok je za Albaharijevog i Konstantinovicevog pripovedaca otac i dalje figura strogog vaspitaca koji ni na svom konacnom odlasku ne prestaje da zadaje teske zadatke samospoznaje i samokontrole. Radi se, naravno, o dve razlicite vrste izazova - prvi, Kisov jeste poetski izazov nepoznatog, tj. kreacije kao putovanja u nepoznato; drugi, srodan iako ne i istovetan, i Albahariju i Konstantinovicu, jeste izazov misljenja i samospoznaje, tj. pripovedanja kao metode samospoznaje i samokontrole. Ali u sva tri slucaja izazov podrazumeva nepremostivu distancu unapred zamisljenu tako da sin mora neprekidno da se iscrpljuje u pokusaju da dosegne Neizrecivo i Nezamislivo, koje, kad-tad, u ocajanju borbe sa autoritetom ne moze da ne nazove Nistavilom. Ako, pak, okrene glavu, osudjen je na tamu. Jer: u sva tri slucaja samo ako upire pogled u pravom, unapred odredjenom smeru, videce svetlost neophodnu njegovom opstanku, bilo da je to svetlost ljubavi, misljenja ili stvaranja. Jer: `Tesko je reci u sta sam poceo da sumnjam. Mozda ni u sta odredjeno, nesto slicno sleganju ramena i sirokom pokretu ruke koji ga prati. I dalje sam mogao u sebi da vidim svetlost (kurziv T. R.) koja je nagnala coveka iz price da izmeni ceo svoj zivot, ali kao da sam se od nje udaljio, kao da sam odstupio ili ustuknuo, i kao da je taj korak unazad poremetio celokupnu fiziku posmatranja, izbacio svetlost iz zize, tako da me je svetlost koju sam nekada gledao sada kupala. Bio sam okupan tom svetloscu. Mogao sam da je prikupljam rukama, da je osetim vrhovima prstiju, da je pritisnem kao zrnca soli ili zobene pahuljice. Ne, ne bih nikada u takvom casu rekao rec `sumnja` - zar sumnju ne treba da prati odsustvo svetlosti? - ali neke reci ne treba izgovarati da bi ih covek doista cuo. Postoji jedna crta koja razdvaja znacenja, i kad se ona predje, stvari menjaju smisao, zadrzavajuci predjasnji oblik koji je, doista, buduci.` (Cink, D. Albahari) Ili: `Majko` - viknuo sam, `tata je mrtav, tata je mrtav` - oci su mu bile otvorene, gledao me je ali nije me video, kao da nisam tu, nestajao sam, bila je to svetlost (kurziv t. R.), znao sam tu svetlost odranije, bio sam ja vec u toj svetlosti, ali nikad ovako, znao sam da ce da me saceka - sve vreme, do tog casa, kao da sam pokusavao da pobegnem od te svetlosti, nista drugo, sa proplanka Pjera dela Franceska (u hodniku, kod kujne; pored tog proplanka moj otac ostavljao je sesir), ili one svetlosti iz oceve solje za caj...` (Dekartova smrt R. Konstantinovic) I zaista u svetlosti te (takve ili neke druge?) spoznaje morala se ocuvati distanca, figura odsustva morala je postati figura oko koje se vrtlozi traganje za smislom, smisao sam, a posto se, upozorenju uprkos, povodom smrti bliskog prelazi zagarantovana granica, predjasnji oblik, promenivsi smisao, postaje buduci. Zato je, kao i u slucaju Dekartove smrti, citalac imao muke sa zanrovskim odredjenjima i povodom Kisove, a narocito povodom Albaharijeve knjige: fragmentarne, asocijativne, retrospektivne i pune reminiscencija, nagle u svojim vremenskim i psiholoskim obrtima, pune zacudjujucih, nikad objasnjenih `zamracenja` koja se ne mogu pripisati samo nepouzdanosti pripovedacevog secanja, one potvrdjuju zacudjujuce modernu ulogu figure oca u radjanju i razvijanju samosvesti proznog iskaza (ili je bolje - izraza savremene srpske knjizevnosti). Iz obecanja konacnog razresenja i spoznaje stvorena je, umesto ideje istinitog, nova forma price koja tajnu potvrdjuje, iznutra je obasjavajuci zagonetkom estetske argumentacije. Smrt sumnje U uvodu je naglaseno kako pridev `romaneskno` nije slucajno izbegnut, niti je slucajna upotreba mnogo sire odrednice `proza` koja obuhvata sve one oblike i slucajeve kada pisanje odbija da bude ista drugo do pisanje, sto znaci da ga je, cak i kad povremeno uzima formu pripovedanja o drugima i za druge, tesko zanrovski odrediti i tako socijalno asimilovati. Jer je istinsko pisanje uvek pisanje usamljenosti i za usamljenost, ili, preciznije receno, osame i za osamu. U Mansardi Kis naglasava kako pise da bi prevazisao svoju sebicnost (punu, potpunu i nesumnjivu samocu nesavladivog ega), u Cinku Albahari naglasava kako njegova prica nije prica o ljubavi vec o usamljenosti, a u Dekartovoj smrti Konstantinovic, na jednom mnogo sirem fonu, priziva cuvene usamljenike francuske misli, one koji su, poput Paskala i Montenja, i omogucili da se `proza`, tj. `pisanje` obrati samome sebi i oslobodi drugih nameta. I tek kada se shvati da su neki od najvaznijih romana svetske knjizevnosti (poput Sentimentalnog vaspitanja g. Flobera) nastali, prvobitno, kao `proza`, nista znacajnija od Floberove prepiske, shvatice se kako tek u neophodnosti zalaganja za slobodu pisanja nastaju uslovi za stvaranje istinskog dela. Dekartova smrt namucice, naravno, mnoge. Pre svega zbog svoje neumoljive referencijalnosti, zbog obilja citata i fraza na francuskom i latinskom, zbog duge recenice i sklonosti da se licno preklopi sa opstim. Jer za razliku od Albaharija, koji u jednoj od svojih novih prica istice kako je njegov pripovedac izgubio sesir svog mrtvog oca, Konstantinovic hoce i uspeva taj sesir da zadrzi; on, stavise, ulazi u svetlost svoje price sa ocevim sesirom, sa citavom istorijom autoriteta evropske misli kao `background`-om. Tek na fonu rasprave sa Autoritetom njegova intimna ispovest postaje vazna njegovom pripovedacu; tek u filozofskoj raspri on prihvata neopozivost svoje smrti kao bitnu cinjenicu. Onu, koja pricu, licnu i ispovednu, i omogucava i cini znacajnom. `Treba sve da izgubim da bih usao u onu svetlost u kojoj nema ni Grka ni Jevrejina, ali za koju nema ni Pjera dela Franceske. Ostavio sam tamo i Pjera dela Franceska, uzeo sam samo ocev sesir, imam jos taj sesir - koji drugi covek u ovoj noci ima sesir svog mrtvog oca?` A oni koji su razumeli prizivanje Montenja i Paskala, koji su prihvatili esejizaciju ali ne i preciznost filozofskog diskursa, pitace otkuda Dekart i njegova Rasprava o metodi. Figura oca, medjutim, podrazumeva istovremeno Autoritet i sumnju u njega, volju i sumnju u nju, sistem i njegovo ponistenje. Smrt oca nije smrt sumnje u smisao vec smrt sumnje u to da cemo mozda bas mi izmaci smrti. Dekartova smrt, smrt oca, jeste sopstvena potpuna zrelost, zrenje u smrti, smrt sna o sopstvenoj, makar i nezasluzenoj, besmrtnosti. Pisanje je tu tek da potvrdi nasu smrtnost, nasu usamljenost, nase cudjenja kako, uprkos saznanju, nismo izgubili razum. Ali buduci da pripadamo vecini koja za sebe smatra da ga je sacuvala (jer, ga, kako Konstantinovic kaze, nije lako izgubiti, niti se to desava svakom), buduci da, zapravo, nismo imali srece da udjemo u svetlost za zivota, za istinskog zivota, moramo pazljivo cuvati odstojanje sa koga se vidi svetlost, nesaglediva, cista svetlost smrti figure oca u zivotu sopstvenog teksta i sveukupnog nasledja evropske misli. Sesir u rukama Konstantinovicevog pripovedaca, tradicionalnijeg nego sto je Albaharijev, ali daleko prosvecenijeg nego sto to uobicajeni kanoni srpske knjizevnosti nalazu, jeste detalj kojim se potvrdjuje paznja prema onima koji nisu, za razliku od sina, za razliku od pripovedaca samog, za razliku od Montemja, Paskala i Dekarta, nikada progovorili. Detalj koji opominje da se vecina prica prica, ne samo u sopstveno, nego i u njihovo, anonimno ali mnogobrojno ime. Jer i kada prica o Ocu koji je govorio, pripovedac prica o onome sto je u Ocevom predanju precutano. TATJANA ROSIC

tags: Filozofija palanke, filosofija, dekart, o dekartovoj smrti, rada ivekovic, bora cosic, milorad belancic...
46041905 Radomir Konstantinović Dekartova smrt + O Dekartovoj sm

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.