Cena: |
4.990 din
(Predmet je prodat)
|
Stanje: | Polovan bez oštećenja |
Garancija: | Ne |
Isporuka: | BEX Pošta Post Express Lično preuzimanje |
Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja)
PostNet (pre slanja) Ostalo (pre slanja) Pouzećem Lično |
Grad: |
Novi Sad, Novi Sad |
Godina izdanja: Ostalo
ISBN: Ostalo
Autor: Domaći
Jezik: Srpski
knjige su veoma dobro/odlično očuvane
O Dekartovoj smrti Radomira Konstantinovića
Izdavač: B 92
Biblioteka: Mamihlapinatapei
Godina: 1998
Broj strana:
Format: 20.5x13.5
Povez: broširan
Izdavač: Agencija Mir
1996; Tvrd povez; latinica; 21 cm; 226 str.; 86-82295-05-9;
Rec decembar 1996
KNJIGA O OCU Uslovno receno, knjiga Dekartova smrt Radomira Konstantinovica je, pre svega, knjiga o ocu. No postavlja se pitanje sta zapravo znaci ovakva vrsta uslovnog iskaza, kakva jos znacenja i aspekte smisla podrazumeva. Jednostavno je, naravno, dopuniti ovaj iskaz jos ponekim: Dekartova smrt je i knjiga o biblijskoj temi odnosa oca i sina, uvek iznova mucnoj a zgodnoj da se na osnovu nje uprilici pripovedanje price ili poucno kazivanje parabole. Buduci da podrazumeva smrt oca i, kroz svest o toj smrti, ponovno rodjenje sina, u njegovoj punoj samosvesti, takva knjiga je, nuzno, i knjiga o samoj smrti, i potom, o samom pripovedanju koje se, pak, radja tek iz te potpune samosvesti sina, tj. njegove potpune svesti o sopstvenoj smrti i njenoj neumitnosti. Sto bi, u nekom manje uslovnom ali ne i bezuslovnom zakljucku, znacilo da je sin onaj koji govori (tj. pripoveda) a otac onaj koji cuti; da je svaki pripovedac, dakle, neumitno - neciji sin. Pitanje je samo - kakav i ciji? Figura oca i samosvest srpske proze Figura oca kljucna je figura smisla u dve izuzetne knjige savremene srpske knjizevnosti od kojih je svaka svojevremeno oznacila, kako preokret u opusu samog autora, tako i preokret u dotadasnjem shvatanju proznog (nije slucajno uzdrzavanje od prideva `romaneskno`) kazivanja. Rec je, naravno, o knjigama Basta, pepeo Danila Kisa i Cinku Davida Albaharija (1988). Kao i Konstantinoviceva knjiga i ove su knjige napisane u ispovednoj `ja - formi`, i u njima je figura oca pre svega figura odsustva, a samim tim i figura distance, dakle figura praznine oko koje se cudesno vrtlozi smisao. Jedino sto je u svesti decaka koga priziva pripovedac Danila Kisa otac zauvek mitska osoba, figura onoga koji je hrabro-otisao-u-nepoznato, dok je za Albaharijevog i Konstantinovicevog pripovedaca otac i dalje figura strogog vaspitaca koji ni na svom konacnom odlasku ne prestaje da zadaje teske zadatke samospoznaje i samokontrole. Radi se, naravno, o dve razlicite vrste izazova - prvi, Kisov jeste poetski izazov nepoznatog, tj. kreacije kao putovanja u nepoznato; drugi, srodan iako ne i istovetan, i Albahariju i Konstantinovicu, jeste izazov misljenja i samospoznaje, tj. pripovedanja kao metode samospoznaje i samokontrole. Ali u sva tri slucaja izazov podrazumeva nepremostivu distancu unapred zamisljenu tako da sin mora neprekidno da se iscrpljuje u pokusaju da dosegne Neizrecivo i Nezamislivo, koje, kad-tad, u ocajanju borbe sa autoritetom ne moze da ne nazove Nistavilom. Ako, pak, okrene glavu, osudjen je na tamu. Jer: u sva tri slucaja samo ako upire pogled u pravom, unapred odredjenom smeru, videce svetlost neophodnu njegovom opstanku, bilo da je to svetlost ljubavi, misljenja ili stvaranja. Jer: `Tesko je reci u sta sam poceo da sumnjam. Mozda ni u sta odredjeno, nesto slicno sleganju ramena i sirokom pokretu ruke koji ga prati. I dalje sam mogao u sebi da vidim svetlost (kurziv T. R.) koja je nagnala coveka iz price da izmeni ceo svoj zivot, ali kao da sam se od nje udaljio, kao da sam odstupio ili ustuknuo, i kao da je taj korak unazad poremetio celokupnu fiziku posmatranja, izbacio svetlost iz zize, tako da me je svetlost koju sam nekada gledao sada kupala. Bio sam okupan tom svetloscu. Mogao sam da je prikupljam rukama, da je osetim vrhovima prstiju, da je pritisnem kao zrnca soli ili zobene pahuljice. Ne, ne bih nikada u takvom casu rekao rec `sumnja` - zar sumnju ne treba da prati odsustvo svetlosti? - ali neke reci ne treba izgovarati da bi ih covek doista cuo. Postoji jedna crta koja razdvaja znacenja, i kad se ona predje, stvari menjaju smisao, zadrzavajuci predjasnji oblik koji je, doista, buduci.` (Cink, D. Albahari) Ili: `Majko` - viknuo sam, `tata je mrtav, tata je mrtav` - oci su mu bile otvorene, gledao me je ali nije me video, kao da nisam tu, nestajao sam, bila je to svetlost (kurziv t. R.), znao sam tu svetlost odranije, bio sam ja vec u toj svetlosti, ali nikad ovako, znao sam da ce da me saceka - sve vreme, do tog casa, kao da sam pokusavao da pobegnem od te svetlosti, nista drugo, sa proplanka Pjera dela Franceska (u hodniku, kod kujne; pored tog proplanka moj otac ostavljao je sesir), ili one svetlosti iz oceve solje za caj...` (Dekartova smrt R. Konstantinovic) I zaista u svetlosti te (takve ili neke druge?) spoznaje morala se ocuvati distanca, figura odsustva morala je postati figura oko koje se vrtlozi traganje za smislom, smisao sam, a posto se, upozorenju uprkos, povodom smrti bliskog prelazi zagarantovana granica, predjasnji oblik, promenivsi smisao, postaje buduci. Zato je, kao i u slucaju Dekartove smrti, citalac imao muke sa zanrovskim odredjenjima i povodom Kisove, a narocito povodom Albaharijeve knjige: fragmentarne, asocijativne, retrospektivne i pune reminiscencija, nagle u svojim vremenskim i psiholoskim obrtima, pune zacudjujucih, nikad objasnjenih `zamracenja` koja se ne mogu pripisati samo nepouzdanosti pripovedacevog secanja, one potvrdjuju zacudjujuce modernu ulogu figure oca u radjanju i razvijanju samosvesti proznog iskaza (ili je bolje - izraza savremene srpske knjizevnosti). Iz obecanja konacnog razresenja i spoznaje stvorena je, umesto ideje istinitog, nova forma price koja tajnu potvrdjuje, iznutra je obasjavajuci zagonetkom estetske argumentacije. Smrt sumnje U uvodu je naglaseno kako pridev `romaneskno` nije slucajno izbegnut, niti je slucajna upotreba mnogo sire odrednice `proza` koja obuhvata sve one oblike i slucajeve kada pisanje odbija da bude ista drugo do pisanje, sto znaci da ga je, cak i kad povremeno uzima formu pripovedanja o drugima i za druge, tesko zanrovski odrediti i tako socijalno asimilovati. Jer je istinsko pisanje uvek pisanje usamljenosti i za usamljenost, ili, preciznije receno, osame i za osamu. U Mansardi Kis naglasava kako pise da bi prevazisao svoju sebicnost (punu, potpunu i nesumnjivu samocu nesavladivog ega), u Cinku Albahari naglasava kako njegova prica nije prica o ljubavi vec o usamljenosti, a u Dekartovoj smrti Konstantinovic, na jednom mnogo sirem fonu, priziva cuvene usamljenike francuske misli, one koji su, poput Paskala i Montenja, i omogucili da se `proza`, tj. `pisanje` obrati samome sebi i oslobodi drugih nameta. I tek kada se shvati da su neki od najvaznijih romana svetske knjizevnosti (poput Sentimentalnog vaspitanja g. Flobera) nastali, prvobitno, kao `proza`, nista znacajnija od Floberove prepiske, shvatice se kako tek u neophodnosti zalaganja za slobodu pisanja nastaju uslovi za stvaranje istinskog dela. Dekartova smrt namucice, naravno, mnoge. Pre svega zbog svoje neumoljive referencijalnosti, zbog obilja citata i fraza na francuskom i latinskom, zbog duge recenice i sklonosti da se licno preklopi sa opstim. Jer za razliku od Albaharija, koji u jednoj od svojih novih prica istice kako je njegov pripovedac izgubio sesir svog mrtvog oca, Konstantinovic hoce i uspeva taj sesir da zadrzi; on, stavise, ulazi u svetlost svoje price sa ocevim sesirom, sa citavom istorijom autoriteta evropske misli kao `background`-om. Tek na fonu rasprave sa Autoritetom njegova intimna ispovest postaje vazna njegovom pripovedacu; tek u filozofskoj raspri on prihvata neopozivost svoje smrti kao bitnu cinjenicu. Onu, koja pricu, licnu i ispovednu, i omogucava i cini znacajnom. `Treba sve da izgubim da bih usao u onu svetlost u kojoj nema ni Grka ni Jevrejina, ali za koju nema ni Pjera dela Franceske. Ostavio sam tamo i Pjera dela Franceska, uzeo sam samo ocev sesir, imam jos taj sesir - koji drugi covek u ovoj noci ima sesir svog mrtvog oca?` A oni koji su razumeli prizivanje Montenja i Paskala, koji su prihvatili esejizaciju ali ne i preciznost filozofskog diskursa, pitace otkuda Dekart i njegova Rasprava o metodi. Figura oca, medjutim, podrazumeva istovremeno Autoritet i sumnju u njega, volju i sumnju u nju, sistem i njegovo ponistenje. Smrt oca nije smrt sumnje u smisao vec smrt sumnje u to da cemo mozda bas mi izmaci smrti. Dekartova smrt, smrt oca, jeste sopstvena potpuna zrelost, zrenje u smrti, smrt sna o sopstvenoj, makar i nezasluzenoj, besmrtnosti. Pisanje je tu tek da potvrdi nasu smrtnost, nasu usamljenost, nase cudjenja kako, uprkos saznanju, nismo izgubili razum. Ali buduci da pripadamo vecini koja za sebe smatra da ga je sacuvala (jer, ga, kako Konstantinovic kaze, nije lako izgubiti, niti se to desava svakom), buduci da, zapravo, nismo imali srece da udjemo u svetlost za zivota, za istinskog zivota, moramo pazljivo cuvati odstojanje sa koga se vidi svetlost, nesaglediva, cista svetlost smrti figure oca u zivotu sopstvenog teksta i sveukupnog nasledja evropske misli. Sesir u rukama Konstantinovicevog pripovedaca, tradicionalnijeg nego sto je Albaharijev, ali daleko prosvecenijeg nego sto to uobicajeni kanoni srpske knjizevnosti nalazu, jeste detalj kojim se potvrdjuje paznja prema onima koji nisu, za razliku od sina, za razliku od pripovedaca samog, za razliku od Montemja, Paskala i Dekarta, nikada progovorili. Detalj koji opominje da se vecina prica prica, ne samo u sopstveno, nego i u njihovo, anonimno ali mnogobrojno ime. Jer i kada prica o Ocu koji je govorio, pripovedac prica o onome sto je u Ocevom predanju precutano. TATJANA ROSIC
tags: Filozofija palanke, filosofija, dekart, o dekartovoj smrti, rada ivekovic, bora cosic, milorad belancic...