Godina izdanja: 2014
ISBN: 978-953-334-077-7
Jezik: Hrvatski
Autor: Strani

Autor: Bachmann, Ingeborg
Ostali autori: Stamać, Truda [prevoditeljka]
Izdavač: Zagreb : Meandarmedia, 2014
Jezik: hrvatski
Materijalni opis: 130 str. ; 21 cm
Edicija Antologije ; knj. 2
Prevod dela: Im Gewitter der Rosen.
O autorki: str. [125]–127.
O prevoditeljki: str. [129]–130.
Bibliografija: str. [122].

Izbor iz pjesničkog opusa prerano preminule austrijske suvremene pjesnikinje (izabrala i prevela s njemačkog Truda Stamać). Ingeborg Bachmann ispisuje svoje stihove u duhu tradicije ponajboljega europskoga modernog pjesništva. Njezine pjesme referiraju se na mnoge europske gradove i zemlje u kojima je boravila, simbolične su i bogate stilskim izražajnim sredstvima. Pjesnikinja s posebnom pažnjom odabire vokabular, svjesna moći, utjecaja i važnosti lirskoga govora. Ona je, također, svjesna i iskonske tragike čovjekova egzistencijalnog položaja, koji problematizira gotovo u svim svojim pjesmama, prihvaćajući ga stoički i transcendirajući ga u iskazima koji oslikavaju uzvišene i sublimne osjećaje pjesničkog subjekta.

Primajući Nagradu „Georg Bihner”, Krista Volf je u svom govoru citirala verovatno poslednju pesmu Ingeborg Bahman, „Nema delikatesa”, ukazujući na to kako je „… ovo jezik sa one strane verovanja, ali ipak jezik. (…) Pesma koja se odriče umetnosti paradoksalno mora biti umetničko delo. Pesnik koji se izražava u potpunosti ne poništava sebe: želja za zatiranjem ostaje da svedoči o tome. Njen udeo neće biti raspršen”.

Tvrdnje Kriste Volf iskazuju ono što je najviše iznenadilo nemačku publiku kada se Bahmanina poezija prvi put pojavila – njene pesme bile su ni nalik poeziji velikih pesnika prethodne generacije. Godine 1953, kada je objavljena njena prva zbirka poezije, „Produženo vreme”, Bahman je dobila nagradu Grupe 47, jednu od najpoželjnijih književnih nagrada posleratne Nemačke. Kada je objavljena njena druga i poslednja zbirka, „Dozivanje Velikog medveda”, mirnije a snažnije i direktnije slike udvostručile su hvalu javnosti i kritike. Našavši se u ulozi proslavljene pesnikinje, Bahman je pisala sve manje pesama. Ove, kasne pesme, iako istorodne u pogledu ekspresivnosti, izlaze iz unekoliko drugačijeg misaonog i emocionalnog registra.
Deo prepoznatljivosti poezije Ingeborg Bahman leži u karakterističnoj fuziji apstraktnog jezika i snažnih, konkretnih slika – onome što je nazivano „filozofskim jezikom slika”. „Viši”, suvereniji plato svesti iskazan u njima blago atonalnom muzikalnošću i neretko u klasičnim versifikacijskim obrascima zaokupljen je temama trajanja i nesigurnosti, slobode i granica. A granice, u prvom redu granice zemlje i jezika, paradoksalno ne zatvaraju, već otvaraju prostor za novo – utopiju, imaginativno „nigde” gde postoji mogućnost, a ne nužnost:
„Doći će dan kada će ljudi imati crno-zlatne oči, videće lepotu, biće oslobođeni prljavštine i svake težine, uzdići se u vazduh, otići će pod vodu, zaboraviće svoje žuljeve i muke. Doći će dan kada će biti slobodni, svi ljudi će biti slobodni, i od slobode na koju su mislili. Biće to veća sloboda, biće preko svake mere, biće sloboda za čitav život...” Ove reči iz Bahmaninog romana „Malina” predstavljaju poslednje korake velikog putovanja koje je otpočelo dvadeset godina ranije, u njenim prvim pesmama. Njen glas menjao je takt, registar i žanrovski oblik, ali je ostao prepoznatljivo založen verovanju u nadolazeću utopiju.
MG65