Cena: |
Želi ovaj predmet: | 2 |
Stanje: | Polovan bez oštećenja |
Garancija: | Ne |
Isporuka: | BEX Pošta DExpress Post Express Lično preuzimanje |
Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja) Ostalo (pre slanja) Pouzećem Lično |
Grad: |
Novi Sad, Novi Sad |
Godina izdanja: Ostalo
ISBN: Ostalo
Autor: Domaći
Jezik: slovački
Наслов Váhy / Ján Labáth
Врста/садржај тыпе оф материал поезија
Језик словачки
Година 1976
Издавање и производња Nový Sad : Obzor, 1976
Физички опис 55 str. : ilustr. ; 20 cm.
odlično stanje kao na slikama
ilustrovao Milivoj Nikolajević
Milivoj Mića Nikolajević (Sremska Mitrovica, 24. mart 1912 — Novi Sad, 27. avgust 1988) je bio srpski slikar.
Milivoj Nikolajević rođen je 24. marta 1912. godine u Sremskoj Mitrovica u porodici umetničkog stolara. Osnovnu školu je podađao u Sremskoj Mitrovici, Ljubljani i Rumi u gradovima u kojim je njegov otac obavljao poslove. Umetničku školu (nastavnički i akademski odsek) pohađao je u Beogradu od 1932. do 1939. godine u klasi profesora Ivana Radovića, Bete Vukanović, Ljubomira Ivanovića, Simeona Roksandića. 1938. godine jedan je od osnivača grupe Desetoro (Ljubica-Cuca Sokić, Danica Antić, Bogdan Šuput, Jurica Ribar, Stojan Trumić, Aleksa Čelebonović, Nikola Graovac, Dušan Vlajić, Bora Grujić i Milivoj Nikolajević).
Raznovrsno i bogato stvaralaštvo Milivoja Nikolajevića kretalo se od intimističkog izraza definisanog u temama portreta, aktova i mrtvih priroda tridesetih godina prošlog veka, preko osobenog tumačenja socrealističkih tema do područja apstrakcije u koju zakoračuje krajem pedesetih godina. Autor je više od 2000 umetničkih dela.
Nikolajević se pored slikarstva bavio i crtežom kao posebnom disciplinom, a među njegovim crtežima istaknuto mesto imaju oni sa temom ženskog i muškog akta. Radio ih je različitim tehnikama: od ulja i braon krede, do tuša i radova izvedenih kombinovanjem različitih tehnika, ali uvek sa težnjom da uoči osobine ličnosti koje se vide iz pokreta tela i izraza lica i da prikaže ono što je individualno i karakteristično za određenu figuru. Posebno su značajni njegovi aktovi urađeni presovanim ugljem u prirodnoj veličini, kao i erotski crteži iz 50-ih godina.[traži se izvor]
Od 1947. godine živi u Novom Sadu. Tokom 1948. godine vršilac je dužnosti direktora Vojvođanskog muzeja. Od 1950. godine do 1976. godine upravnik je Galerije Matice srpske, kada je stvarana najznačajnija zbirka srpskog slikarstva 18. i 19. veka. U periodu od 1952. do 1956. jedan je od osnivača umetničkih kolonija u Vojvodini. 1974. godine učestvuje u osnivanju Akademije umetnosti u Novom Sadu i postaje redovan profesor na predmetu Crtanje.
Predsednik je Matice srpske od 1979. do 1983. godine. Učestvuje u osnivanju Vojvođanske akademije nauka i umetnosti, čiji redovan član postaje 1981. godine.
Svoje preko šest decenija dugo stvaralaštvo u oblasti likovnih umetnosti (slikarstvo, crtež, grafika) predstavio je na preko pedeset samostalnih izložbi u zemlji i inostranstvu, kao i na preko 400 grupnih izložbi u inostranstvu i oko 150 grupnih izložbi u zemlji. Stvaralaštvo Milivoja Nikolajevića nagrađeno je svim najvišim jugoslovenskim nagradama u oblasti likovnih umetnosti, kao i svim najvišim državnim nagradama za oblast likovnog stvaralaštva: Oktobarska nagrada Novog Sada (1961.), Sedmojulska nagrada (1975.), Nagrada oslobođenja Vojvodine (1978.), Povelja grada Novog Sada - Novembarska povelja (1979.), Nagrada AVNOJ-a (1984.).
Likovno stvaralaštvo Milivoja Nikolajevića zastupljeno je u svim najznačajnijim galerijama i muzejima u zemlji (Narodni muzej, Galerija Matice srpske, Galerija savremene likovne umetnosti u Beogradu i Novom Sadu) kao i u mnogim značajnim privatnim zbirkama u zemlji i inostranstvu.
Jedna od Nikolajevićevih delatnosti manje poznata javnosti, jeste njegova kolekcionarska aktivnost u domenu malog formata koji je podrazumevao tehnike crteža, akvarela i pastela. Razmenjujući sa svojim kolegama novogodišnje čestitke tokom dugog niza godina, Nikolajević je formirao zbirku koja predstavlja interesantan uvid u našu likovnu scenu druge polovine 20. veka. Najveći broj radova čine minijature naših eminentnih, grafičara, slikara i vajara poput Petra Lubarde, Ivana Tabakovića, Peđe Milosavljevića, Cuce Sokić, Nikole Graovca, Alekse Čelebonovića, Boška Petrovića, Jovana Soldatovića, Ankice Oprešnik, Stojana Trumića, a zastupljeni su i slovenački autori Janez Bernik, Andrej Jemec, Marijan Pregalj i dr. Ova vredna zbirka sada je svedok o jednom nepoznatom toku naše umetnosti, o razmeni umetničkih dela malog formata koja je postala tradicionalana, a možda najviše govori o toj drugoj strani Nikolajevićeve umetničke ličnosti, o ugledu koji je uživao među svojim kolegama i mestu koje zauzima u srpskoj savremenoj istoriji umetnosti.[traži se izvor]
Bavio se pisanjem eseja, studija i ogleda iz oblasti likovnih umetnosti, koje je objedinio u dve objavljene knjige.
Umro je u Novom Sadu 1988. godine.
Tehnike i motivi u radu
U svet umetničkog stvaralaštva ušao je kao dečak čiji je otac bio umetnički stolar i tu se susreće sa umetničkim crtežom. Njegov otac je radio nameštaj u nacionalnom stilu i Nikolajević je slikao biljne ornamente i susreće se sa prvim pokušajima da se savlada zadata tema. Tokom školovanja u osnovnoj školi neprestalno je slikao i iz ovog doba su sačuvani njegovi prvi crteži koji imaju dokumentarno vrednost i pokazuju rani interes za umetnost. U gimnaziji učeći slikanje u akvarelu istinski je otkrivao svet umetnosti. Odlazeći u crkvu on je otkrio ikone Uroša Predića što je jako uticalo na njega. Na umetničku školu upisao se 1932. godine. Sećanja na umetničku školu su veoma pozitivna i intenzivna. Ona kreću od tihih reći nastavnice Bete Vukanović; „dopro crta“. Želeo je da postane ako ne Leonardo da Vinči barem kao Uroš Predić. Na umetničkoj školi učestvovao je i na časovima crtanja večernjeg akta i bio je posebno naklonjen ovom radu i ako je nakon završetka studija potpuno napustio crtanje aktova. Iz ovog doba ostalo je i nekoliko njegovih akvarela. Slikarskim znanjem nije bio zadovoljan i odlučio je da nastavi studije na Akademskom odseku Ivana Radovića. Njegov napredak u tehnici ulja može se pratiti na sačuvanim portretima u ovoj tehnici. Nakon intenzivnijeg kolorita njegov kolorit postaje mekši i manje snažan, postaje nestalan i nežan. Iz ovog doba nije sačuvan ni jedna tema iz pejzaža i ne zna se dali ih je radio.
U vreme sazrevanja u umetničkom smislu na slikarstvo u Srbiji veliki uticaj je imao Pariz i 1937. godine kao student Umetničke škole posetio je Pariz sa grupom đaka ove škole. O dešavanjima u francuskoj umetnosti bio je obavešten iz časopisa i pisama svojih kolega koji su boravili u Parizu. U tematici se pojavljuje portret, enterijer, mrtva priroda i tek po neki pejzaž. Kao većina u grupi desetorice kojoj je pripadao uklapao se u podneblje poetskog realizma i intimizma. Njegovi enterijeri nisu bili uglađeni i bile su to skromne kuće u kojim se školovao. U vreme kada je odlazio u Rumu crtao je portrete svoje majke. Nije bio slikar idealizovanoga sveta.
Prvo samostalnu izložbu je napravio u Rumi 1934. godine. Življa izlagačka aktivnost započinje 1939. godine. Posle završenog školovanja bio je vezan i jedan od osnivača grupe „desetoro“ koja je okupljala najmlađu deneraciju slikara. Kritika je pozitivno ocenila nastupanje mladih slikara.
Prvo zaposlenje je dobio kao učitelj veština u Realnoj gimnaziji u Šapcu ali je po neredbi ministra prebačen samo nekoliko dana posle toga u mušku gimnaziju u Sarajevu gde je nastavio da slika uz rad. Tu se družio sa Bogdanom Šuputom ali je Drugi svetski rat rastavio njigovo drugovanje.
Strahote rata Nikolajević je zabelezio samo u nekoliko crteža. Tokom rata i verovatno kao posledica proterivanja u logor on je oboleo na tuberkulozu i operisan je 1944. godine. Posle rata Nikolajević se uklučio u zbivanja koja su bila aktuelna u to vreme. U poratnom periodu on se okreće socijalističkoj tematici, slika teme iz obnove zemlje ali nastaje i čitav niz crteža iz seoskog života. Nikolajević postaje angažovani slikar svoga vremena.
Nikolić je posetio Pariz i posle povratka iz Pariza Nikolajević radi na svoj tematskom repertoaru Vojvođanskih ravnica. Kao novina javljaju se predstave reka, brodova i kupača u njegovim radovima.
Tokom leta 1957. godine boravio je u slikarskoj koloniji u Ečki i tu je otkrio teme za svoju izložbu i ciklus slika „granje u vodi“. Njegovo ovo vizuelno otkriće postalo je glavni motiv i moglo bi se reći jedini za narednih nekoliko godina.
U poznijim radovima sa tematikom granja u vodi iz 1965. – 1966. godine uočavaju se određeni pomaci i njegov način rada postaje više slikarski i to je bio nagoveštaj novog ciklusa slika „Ritmovi u ptostoru“. On primenjuje tehniku slikanja belim tušem na crnoj podlozi u kojoj liniju pretvara u belu obojenu površinu i time je crtež pretvorio u sliku. Radovi u tehnici toniranih tuševa su u početku bili manjih formata ali se kasnije odlučivao i za veće formate svojih radova.
Početkom osamdesetih godina Nikolajević se vraća tehnici črteža. Kada nastajeserija redova sa tematikom Ritmova u prostoru. Nakon ovog ciklusa započinje novi ciklus 1986. godine Kretanje prostorom u kome nije ustrajao i ovim radovima se završava njegov opus.
Njegove početke pesničkog stvaralaštva obeležio je impresionistički panteizam: Slnečné hodiny (1958), Keď rieky rozvodnia sa (1961), Vzbura oblakov (1963). Pesničke zbirke koje je objavio u drugom stvaralačkom periodu su: Jesenná krajina (1970), Svätec s vypichnutými očami (1971), Váhy (1976), Pokračovanie (1984), Studňa (1988), Letokruhy a 2015. godine je izašla knjiga njegovih izabranih radova Zásvity v čase. Mihal Harpanj je njegov metod pesničkih početaka nazvao impresionistički pansenzualizam, zatim je Labat nastavio u smeru vitalizma, odnosno zanosom života, a njegova pesnička forma se postepeno širi i usmerava prema većoj konfliktnosti i egzistencionalizmu, što sačinjava njegovo drugo stvaralačko razdoblje. Za treći period su karakteristične deziluzija, nostalgija, uspomene. Od ruralne poezije, koja se nalazi na početku njegovog pesničkog stvaralaštva, kreće ka urbanoj poeziji.
Izdao je zbirke pripovedaka: Jazdec z Turkménska (1963), Zatvorený kruh (1972), roman Diaľky (1982), dve knjige miscelaneja Zaviate šľapaje (1996) i Odkiaľ a kam? (2005). On je predstavnik - preteča modernističkih tendencija u vojvođanskoj prozi, toka svesti, odlikuje se tipičnim elementima egzistencijalizma. Prisutna je konfrontacija sadašnjeg i prošlog, smenjivanje vremenskih ravni, šifrovani značaj, mozaik, fragmenti i unutrašnje radnje. Godine 2009. je izdao knjigu miscelaneja čiji je naziv „Ko je Gete“ (Kto je to Goethe).
Poeziju je prevodio sa srpskog, francuskog, ruskog i engleskog. Sastavio je i zajedno sa Miroslavom Antićem na srpskohrvatski jezik preveo antologiju jugoslovenskih Slovaka „Rovina spieva – Raspevana ravnica“ (1962). Izdao je zbirku pesničkih prevoda „Rastanak sa vetrom“ (Rozlúčka s vetrom 1981). Tri puta je dobio nagradu „Novi života“ 1962, 1982. i 1990. god. Oktobarsku nagradu Novog Sada je dobio 1971. god. za zbirke Jesenná krajina i Svätec s vypichnutými očami. 2007. god. je dobio Nagradu za životno dielo Društva književnika Vojvodine.
Umro je 2. aprila 2018. godine u Novom Sadu.
Marina Petraš i Katarina Mosnak
Narodil sa 13. októbra 1926 v Báčskom Petrovci, kde ukončil gymnázium. Štúdiá elektrotechniky absolvoval na Univerzite v Belehrade a Ľubľane. Pôsobil ako básnik, prozaik, prekladateľ. Po štúdiách pôsobil ako elektrotechnický inžinier v Banja Luke, Novom Sade a v Beočine. V rokoch 1965 – 1966 bol redaktorom literárneho časopisu Nový život, od roku 1990 žije na dôchodku v Novom Sade.
Začiatky básnickej tvorby sú poznačené impresionistickým panteizmom: Slnečné hodiny (1958), Keď rieky rozvodnia sa (1961), Vzbura oblakov (1963). V druhom tvorivom období uverejil básnické zbierky: Jesenná krajina (1970), Svätec s vypichnutými očami (1971), Váhy (1976), Pokračovanie (1984), Studňa (1988), Letokruhy (2006), a v roku 2015 mu vyšiel výber z poézie Zásvity v čase: prierez lyrikou. Jeho metódu básnických začiatkov Michal Harpáň nazval impresionistickým pansenzualizmom, ďalej Labáth pokračoval v smere vitalizmu, totiž opojenosti životom a jeho básnický prehovor sa postupne rozrastá až smeruje k čoraz väčšiemu skonfliktneniu a existencionalizmu, čo tvorí jeho druhé tvorivé obdobie. Tretie obdobie sa vyznačuje dezilúziou, nostalgiou, spomienkami. Od rurálnej poézie na začiatku jeho básnickej tvorby smeruje k urbanistickej.
Vydal zbierky poviedok: Jazdec z Turkménska (1963), Zatvorený kruh (1972), román Diaľky (1982), poviedky v súbore Diaľka a iné prózy (2006), dve knihy misceláneí Zaviate šľapaje (1996) a Odkiaľ a kam? (2005). Je predstaviteľom - priekopníkom modernistických tendencii vo vojvodinskej próze, prúdu vedomia a príznačné sú aj prvky existencionalizmu. V nej je prítomná konfrontácia prítomného a minulého, striedanie časových rovín, zašifrovaný význam, mozaika, fragmenty a zvnútornenie deja. V roku 2009 vydal knihu misceláneí pod názvom Kto je to Goethe?
Prekladal poéziu zo srbčiny, francúzštiny, ruštuny a angličtiny. Zostavil a spolu s Miroslavom Antićom do srbochorvátčiny preložil antológiu poézie juhoslovanských Slovákov Rovina spieva – Raspevana ravnica (1962). Vydal zbierku básnických prekladov Rozlúčka s vetrom (1981). Tri razy bol odmenený cenou Nového života, v rokoch 1962, 1982 a 1990. Za zbierky Jesenná krajina a Svätec s vypichnutými očami dostal v roku 1971 Októbrovú cenu Nového Sadu. V roku 2007 dostal Cenu za životné dielo Spolku vojvodinských spisovateľov. V roku 2017 Ján Labáth získal Cenu Ondreja Štefanka za literatúru.
Umrel 2. apríla 2018 v Novom Sade.
avangarda modernizam savremeno srpsko slikarstvo slovačka poezija slovacka knjizevnost ilustracije knjiga ilustrovane knjige art book