ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 307
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

ANTOAN MEJE

KAKO REČI MENJAJU ZNAČENJE

Prevod i pogovor - Sanja Milutinović Bojanić

Izdavač - Službeni glasnik, Beograd

Godina - 2009

92 strana

18 cm

Edicija - Biblioteka Umetnost i kultura - Kolekcija 1001 knjiga

Povez - Broširan

Stanje - Kao na slici, tekst bez podvlačenja


`Uz Emila Benvenista i Žorža Dimezila, jedan od najvažnijih francuskih jezikoslovaca prve polovine XX veka, Meje u ovoj sociolingvističkoj studiji značajno doprinosi teoriji semantičke promene.`

Paul Jules Antoine Meillet (francuski: [ɑ̃twan mɛjɛ]; 11. studenog 1866. Moulins, Francuska - 21. rujna 1936. Châteaumeillant, Francuska) bio je jedan od najvažnijih francuskih lingvista s početka 20. stoljeća. Započeo je studij na Sveučilištu Sorbonne, gdje su na njega utjecali Michel Bréal, Ferdinand de Saussure i članovi L`Année Sociologique. Godine 1890. bio je dio istraživačkog putovanja na Kavkaz, gdje je proučavao armenski jezik. Nakon povratka, de Saussure se vratio u Ženevu pa je nastavio niz predavanja o komparativnoj lingvistici koje je švicarski lingvist održao.

Meillet je 1897. završio doktorat, Istraživanje upotrebe genitiva-akuzativa u staroslavenskom jeziku. Godine 1902. preuzeo je katedru za armenski na Institutu national des langues et civilizations orientales i uzeo pod svoje okrilje Hrachia Adjariana, koji će postati utemeljitelj moderne armenske dijalektologije. Godine 1905. izabran je u Collège de France, gdje je predavao povijest i strukturu indoeuropskih jezika. Jedna od njegovih najčešće citiranih izjava je da `svatko tko želi čuti kako govore Indoeuropljani treba doći i poslušati litavskog seljaka`. Blisko je surađivao s lingvistima Paulom Pelliotom i Robertom Gauthiotom.

Danas se Meillet pamti kao mentor cijele generacije lingvista i filologa, koji će postati središnji dio francuske lingvistike u dvadesetom stoljeću, kao što su Émile Benveniste, Georges Dumézil i André Martinet.

Godine 1921., uz pomoć lingvista Paula Boyera i Andréa Mazona [fr], osnovao je Revue des études slaves


Danas je Meillet poznat po svom doprinosu povijesnoj lingvistici. Značajan je po tome što je skovao formalizirani koncept gramatikalizacije[1] (utjecajan, ali i danas kontroverzan) kako bi označio ono što je smatrao procesom inovacije kojim su autonomne riječi završile kao `gramatički agenti`.[2] Nakon daljnjeg razvoja i popularizacije koncepta Jerzyja Kuryłowicza[3] i daljnjeg razvoja krajem 20. stoljeća, postat će značajan element funkcionalističke lingvistike.

Homerske studije
Na Sorboni je od 1924. Meillet nadzirao Milmana Parryja. Godine 1923., godinu dana prije nego što je Parry započeo studij kod Meilleta, potonji je napisao sljedeće (koje, u prvoj od svoje dvije francuske teze, Parry citira):

Homerski ep u potpunosti je sastavljen od formula koje su se prenosile od pjesnika do pjesnika. Pregledom svakog odlomka brzo će se otkriti da se sastoji od redaka i fragmenata redaka koji se reproduciraju od riječi do riječi u jednom ili nekoliko drugih odlomaka. Čak i oni redovi čiji se dijelovi slučajno ne ponavljaju ni u jednom drugom odlomku imaju isti formulacijski karakter, i nedvojbeno je čista slučajnost da nisu potvrđeni drugdje.[4]

Meillet je ponudio mišljenje da bi usmeno-formulačka kompozicija mogla biti karakteristično obilježje usmeno prenošenih epova (što je rečeno za Ilijadu). Predložio je Parryju da promatra mehaniku žive usmene predaje kako bi potvrdio je li ta sugestija valjana; upoznao je Parryja i sa slovenskim znanstvenikom Matijom Murkom, koji je uz pomoć fonografskih snimaka opširno pisao o herojskoj epskoj tradiciji na srpskohrvatskom, a posebno u Bosni.[5] Iz Parryjevog rezultata istraživanja u Bosni, čiji se zapisi danas čuvaju na Sveučilištu Harvard, on i njegov student Albert Lord revolucionirali su Homerovu nauku.[6]

Jezične kontroverze
Meillet je optužen da se miješao u politiku svojim promatranjem jezika. Imao je negativne stavove o njemačkom, a posebno o mađarskom. Mađarski je, tvrdio je, pretežak jezik pun posuđenica i nije sposoban biti nositelj kulture (na način na koji je tvrdio da drugi ugrofinski jezici to ne mogu postati). Njegovi stavovi o mađarskom jeziku izazvali su kritički odgovor mađarskog književnika Dezsőa Kosztolányija.[7]

Međunarodni jezici
Meillet je podržavao korištenje međunarodnog pomoćnog jezika. U svojoj knjizi La Ricerca della Lingua Perfetta nella Cultura Europea (`Potraga za savršenim jezikom u kulturi Europe`), Umberto Eco citira Meilleta koji kaže: `Bilo koja vrsta teorijske rasprave je beskorisna, esperanto funkcionira`.[8] ] Osim toga, Meillet je bio konzultant Međunarodnog udruženja pomoćnih jezika, koje je predstavilo interlingvu 1951. godine...