pregleda

Stolac, virtuelni zavičaj Mehmed Dizdar


Cena:
1.199 din
Stanje: Polovan bez oštećenja
Garancija: Ne
Isporuka: Pošta
CC paket (Pošta)
Post Express
Lično preuzimanje
Plaćanje: Tekući račun (pre slanja)
PostNet (pre slanja)
Pouzećem
Lično
Grad: Smederevska Palanka,
Smederevska Palanka
Prodavac

bondolica (4028)

PREMIUM član
Član je postao Premium jer:
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.

99,82% pozitivnih ocena

Pozitivne: 13074

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

Godina izdanja: Ostalo
ISBN: Ostalo
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

Najljepši i najdraži trenuci s mojim ocem bili su kad bih kao dječak (bio sam u sedmom ili osmom razredu), donio ručak u Duhansku stanicu, koju smo svi zvali Dogana. U proljeće i ljeto to bi bio prekrasan ugođaj. Babo bi najčešće ručavao u parku, u hladovini dviju velikih lipa, a okolo sve u savršenom redu i ljepoti.

Šimširi s obje strane mnogobrojnih staza kao pod konac, cvijeće svih vrsta i boja, velika fontana s najčudnijim i najljepšim ribama koje sam ikad vidio; crvene, plave, zelene, žute, šarene, male i velike, a puno ih. U sredini šiklja i šišti voda iz vodoskoka pa se prelijeva i sija na suncu praveći malu šarenu dugu.

Otac bi, kad bismo završili s ručkom, jeo bih i ja s njim jer je on to zahtijevao, pošto sam, po njegovom mišljenju, previše mršav, ostatke bacao ribama koje su se praćakale boreći se za zalogaj. Uživao sam.

Kad bi otac otišao u kancelariju na posao, ostajao bih ponekad dugo gledajući ribe i čaroliju njihove igre čudeći se otkud takve baš tu u slatkoj vodi doganskog vodoskoka. Jednom mi je učitelj Eso Ćimić, a neobično me volio, rekao da je te ribe moj otac donio u šeširu. Znao sam da se šalio. Kad mi je nena pričala o dženetu, zamišljao sam park i vodoskok u Dogani.

Dok smo jednom, a bio lijep dan, ljepši, čini mi se, nego ijedan, lipa mrisala kao nikad, miriše gotovo cijeli grad, ptice pjevale u krošnjama, nikad tako, ručavali, dogodi se nešto što nikad neću zaboraviti.

”Čuj, Meha, kako pjevaju”, reče i ostavi escajg na stol. Podiže glavu prema rascvjetaloj krošnji i duboko udahnu kao da će odjednom udahnuti sav miris. U mene puna usta, cio buredžik. Utom nešto pljusnu po babinom čelu.

Znao sam šta je. Nasmijao bih se, ali ne smijem, jer ne znam kako će reagovati, a ne mogu ni od zalogaja. Babo se namrgodio, traži rubac po džepovima i kad ga nađe, obrisa ono s čela, vidje šta je, pogleda u nebo i reče:

”Hvala Ti, dragi Bože, kad si dao da krave ne lete!”

Ne mogoh izdržati. Prasnuh u smijeh, a zalogaj mi izletje iz usta. Zacenuh se. Nasmija se i on grohotom.

”Šta se ti smiješ?”, upita kad se malo pribra.

”To što si rekao. Smiješno mi.”

‘’Nisam to ja. To je Nasrudin-hodža rekao kad ga je ‘tica uneredila. I meni se to dopalo. I da znaš, Meho, poučno je. Šta god ti se u životu loše dogodi, znaj da vazda može i gore.”

za kupovinu tri ili više predmeta dostava je besplatna (PREPORUČENA TISKOVINA)
pogledajte i ponudu prodavca Spengler a ako tamo nađete nešto za vas, slanje i plaćanje će vam biti objedinjeni, takođe je besplatna dostava za 3 ili više predmeta.

Predmet: 77471597
Najljepši i najdraži trenuci s mojim ocem bili su kad bih kao dječak (bio sam u sedmom ili osmom razredu), donio ručak u Duhansku stanicu, koju smo svi zvali Dogana. U proljeće i ljeto to bi bio prekrasan ugođaj. Babo bi najčešće ručavao u parku, u hladovini dviju velikih lipa, a okolo sve u savršenom redu i ljepoti.

Šimširi s obje strane mnogobrojnih staza kao pod konac, cvijeće svih vrsta i boja, velika fontana s najčudnijim i najljepšim ribama koje sam ikad vidio; crvene, plave, zelene, žute, šarene, male i velike, a puno ih. U sredini šiklja i šišti voda iz vodoskoka pa se prelijeva i sija na suncu praveći malu šarenu dugu.

Otac bi, kad bismo završili s ručkom, jeo bih i ja s njim jer je on to zahtijevao, pošto sam, po njegovom mišljenju, previše mršav, ostatke bacao ribama koje su se praćakale boreći se za zalogaj. Uživao sam.

Kad bi otac otišao u kancelariju na posao, ostajao bih ponekad dugo gledajući ribe i čaroliju njihove igre čudeći se otkud takve baš tu u slatkoj vodi doganskog vodoskoka. Jednom mi je učitelj Eso Ćimić, a neobično me volio, rekao da je te ribe moj otac donio u šeširu. Znao sam da se šalio. Kad mi je nena pričala o dženetu, zamišljao sam park i vodoskok u Dogani.

Dok smo jednom, a bio lijep dan, ljepši, čini mi se, nego ijedan, lipa mrisala kao nikad, miriše gotovo cijeli grad, ptice pjevale u krošnjama, nikad tako, ručavali, dogodi se nešto što nikad neću zaboraviti.

”Čuj, Meha, kako pjevaju”, reče i ostavi escajg na stol. Podiže glavu prema rascvjetaloj krošnji i duboko udahnu kao da će odjednom udahnuti sav miris. U mene puna usta, cio buredžik. Utom nešto pljusnu po babinom čelu.

Znao sam šta je. Nasmijao bih se, ali ne smijem, jer ne znam kako će reagovati, a ne mogu ni od zalogaja. Babo se namrgodio, traži rubac po džepovima i kad ga nađe, obrisa ono s čela, vidje šta je, pogleda u nebo i reče:

”Hvala Ti, dragi Bože, kad si dao da krave ne lete!”

Ne mogoh izdržati. Prasnuh u smijeh, a zalogaj mi izletje iz usta. Zacenuh se. Nasmija se i on grohotom.

”Šta se ti smiješ?”, upita kad se malo pribra.

”To što si rekao. Smiješno mi.”

‘’Nisam to ja. To je Nasrudin-hodža rekao kad ga je ‘tica uneredila. I meni se to dopalo. I da znaš, Meho, poučno je. Šta god ti se u životu loše dogodi, znaj da vazda može i gore.”
77471597 Stolac, virtuelni zavičaj Mehmed Dizdar

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.