Godina izdanja: 2011
ISBN: 978-86-86611-77-2
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

Izdavač: Akademska knjiga, Novi Sad
Težina: 0.5 kg
Dimenzije: 130 × 205 × 3 cm
Godina izdanja: 2011
Pismo: latinica
Povez: tvrd
Broj stranica: 232

U „Knjizi o Blamu“ ostvarena je priča o tragičnoj sudbini novosadskih Jevreja i o jednom preživelom, zahvaljujući konvertitstvu, Miroslavu Blamu. Knjiga prati poistovećivanje junaka sa žrtvom, sazrevanje svesti junaka da je, uprkos svemu ili baš zbog svega, predodređen da bude žrtva. Zato Miroslav Blam, lutajući ulicama, priziva smrt kako bi prevazišao stid. Na etičkom planu „Knjiga o Blamu“ otvorila je važnu temu – izlaženje na kraj sa prošlošću kroz suočavanje sa njom, to jest identifikaciju sa trenucima kada su moralne odluke mogle biti donete, a nisu. „Knjigom o Blamu“ Tišma smelo otvara novo poglavlje u tematizaciji holokausta, koje obeležava poslednje tri decenije evropske književnosti.
Vladimir Gvozden

Subotnja matineja
TIŠMA, UTJEHA JEVREJSKIH PASA
Aleksandra Tišmu upoznao sam u jesen 2001. u Novom Sadu. Sreli smo se još dva ili tri puta, prije nego što je 16. veljače 2003. umro. Mislim da je bio distanciran i hladan čovjek. Uz to toliko prijazan da sugovornika uvijek do kraja sasluša, ne prekine mu nijednu, makar sasvim nevažnu, misao, i ne udjeljuje kurtoazne pohvale. Možda je sve ovo krivo, poznavao sam ga vrlo površno, nikada nismo duže razgovarali, nismo se međusobno povjeravali, ali u jedno sam siguran: Tišma nipošto nije bio od onih ljudi koji će vas povrijediti viškom suosjećanja ili lažne sućuti. Što se mene tiče, riječ je o jednoj od ljepših i izuzetnijih osobina, pogotovo među ljudima koji se jedva poznaju, a dijele povijesni trenutak u kojem su se, metaforički, zatekli na različitim stranama fronte, u jednome tek završenom ratu. Itekako je Tišma bio protivnik Miloševićeva režima, ali niti mi se dalo da ga o tome ispitujem, niti je on osjećao potrebu da mi se obraća kao simboličnom predstavniku svijeta kojem je taj režim slao granate. Ono vremena što nam ga je slučaj odredio, razgovarali smo bez obzira na tu vrstu okolnosti.
Godinama kasnije, ovoga ljeta, uzeo sam da čitam Tišminu „Knjigu o Blamu”. Roman koji je prvi put objavljen 1972, i ubrzo postao klasično djelo srpske, jevrejske i južnoslavenske književnosti, prevođen na brojne jezike i priređivan u lektirnim edicijama, bio je, u mome slučaju, jedna od onih knjiga koje se provuku mimo čitatelja, o kojima zna sve, i o kojima je spreman u društvu govoriti, iako ih nikada nije pročitao. Nije to učinio kada je bilo vrijeme, da bi kasnije knjiga stekla auru odbojnosti, postala je suviše zvanična da bi je čitao, i tako bi i ostalo da se, opet, nije dogodila neka slučajnost. Lista nepročitanih knjiga, koje su nam cijeloga života stajale na dohvat ruke, vjerojatno je zanimljivija i o nama govori više od ono malo drugih knjiga, koje smo pročitali, pa ih ponovo čitamo.
„Knjiga o Blamu” roman je pisca koji tematski, a dijelom i zavičajno, podsjeća na Imrea Kertesza, samo što je bolji, moćniji i cjelovitiji autor od velikoga Madžara, kojega je, uostalom, jednom davno i prevodio na srpski jezik. Glavni lik, Miroslav Blam, umnogome podsjeća na likove Saula Bellowa, one Jevreje koje skoro da muči savjest jer su, za razliku od tolikih drugih, preživjeli holokaust. Samo što se Tišma, za razliku od genijalnog Amerikanca, ne služi humorom da ublaži efekte svoje priče, da ju pripitomi i približi čitatelju. On je nepodnošljivo hladan, kao da nije ni čuo za slavni jevrejski humor, i savršeno nesentimentalan pisac. Dok, recimo, ispisuje Blamova sjećanja na veliki zimski pogrom novosadskih Jevreja i Srba, što su ga madžarski fašisti proveli u siječnju 1942, Tišma to radi bez ikakve nježnosti prema žrtvi, mirno i staloženo, kao da opisuje cvjetanje orhideja u nekom bačkom stakleniku. Učinak koji na takav način proizvodi po čitatelja je razoran, jer ne pruža utjehu u ljudskosti i u identifikaciji sa žrtvom, što je odavno postalo uobičajena figura u svakoj beletrizaciji genocida.
Osim toga, onaj koji je sve to preživio, i kojega Tišma već samim naslovom poopćava i pretvara u simbol preživjeloga svijeta, čovjek je slab i beznačajan. Blam nije dobar, njega muče beznačajne i sasvim trivijalne životne okolnosti; toliko je siv da bi se izgubio među slučajnim prolaznicima na crno-bijeloj fotografiji. Dok ide na sprovod prijatelju koji je iznenada umro, on se vajka: „Bar da sam poneo kaljače”. Pa razmišlja o tome „kako su trošne sve obloge u koje se čovek umotava; kako one malo i kratkotrajno štite od vode, hladnoće, ili toplote, ili vetra; potrebno je samo zrnce nepredviđenog u njihovoj upotrebi – kao ovo oduženo stajanje na sahrani – pa da popuste i čoveka prepuste neprijateljskim silama.” I teče tako sprovod Ace Krkljuša, i pada po njemu kiša, a Blam je više zaokupljen njome, nego čovjekom koji mu je u životu bio važan. Čitatelj ga, međutim, ne osuđuje, jer pisac nije banalan, pa da takvo što čitatelju dopusti, nego se prepoznaje u toj glupoj čežnji – „bar da sam poneo kaljače” – jer bi i sam tako, i jer je i sam Blam. Tišma je do genijalnosti inventivan dok opisuje banalnosti, ali one nikada nisu same sebi svrha. One utjeruju čovjeka u nešto na što, sam po sebi, ne bi nikada pristao.
U „Knjizi o Blamu” nitko ni za koga nema sućuti. Osim jedne majke, koja s pomalo ceremonijalnom suicidalnošću oplakuje sina. Jedini koji iskreno žale, i jedini koji u jednom trenutku, onoga dana iz siječnja 1942, narušavaju urednost savršeno bezosjećajnog svijeta, koji se nalazi na svome izvedbenom vrhuncu, u finalu predstave u kojoj imaju biti pogubljene tisuće ljudi, jesu psi. Većina je, pred deportaciju, svoje pse povjerila nekom nejevrejinu na čuvanje, ali, ipak, pasa je bilo dovoljno da, pokraj stroja koji ima biti poveden na likvidaciju, načine stanovitu emocionalnu zbrku i nered, da stvore dramu i tragediju, koja tog trenutka, na tom mjestu, barem što se tiče ljudi koji nisu imali taj privilegij da postanu žrtve, zapravo nije ni postojala. „To je bila mučna nepredviđenost i za Jevreje koji su, izlazeći na zahod ili po vodu, morali gotovo da se kriju, strepeći da ne budu od svojih pasa prepoznati, njihovim znacima ljubavi i pokušajima približavanja primorani na ponovno kidanje sa svetom od koga su se već s bolom otkinuli, i za stražare, kojima su se psi motali oko nogu vrebajući trenutak nepažnje da šmugnu u nedozvoljeno.”
Aleksandar Tišma rodio se 1924. u selu Horgoš, na samom sjeveru Vojvodine (u vrijeme antibirokratske revolucije postojala je parola o Srbiji koja se prostire od Horgoša na sjeveru do Dragaša na jugu), za vrijeme rata je u Budimpešti studirao ekonomiju, pa romanistiku, a nakon rata u Beogradu je studirao engleski. Započeo je kao pjesnik, pisao je priče i romane- vrlo različite u tematskom i stilskom pogledu, ali uvijek vrlo visoke umjetničke razine – a za roman „Upotreba čoveka” dobio je 1977. Ninovu nagradu. Pred kraj života, malo prije nego što sam ga upoznao, deklarativno je prestao pisati fikcionalnu prozu, jer mu je trebalo vremena da sredi svoje dnevnike, do kojih je jako držao, i koji su objavljivani nakon njegove smrti.
Znao sam da je velik pisac, ali je dobro što nisam znao, u vrijeme kada sam ga susretao u Novom Sadu i Beogradu, koliko je velik. Nema nikakve sumnje da bi to narušilo naše kratkotrajno poznanstvo. Uz Andrića, Krležu, Kiša, Selimovića i Marinkovića, Tišma je bio u redu najvećih proznih pisaca naših jezika. Opisujući jevrejske pse, napisavši „Knjigu o Blamu” on je na čudovišan način demonstrirao načelo, jedino moguće i moralno, po kojem umjetničko djelo s temom holokausta na čitatelja treba proizvesti nepodnošljiv dojam. Nema uživanja u vlastitoj ispravnosti i nema utjehe. U književnosti, kao ni u životu, ljude se ne smije vrijeđati viškom suosjećanja i lažne sućuti.
„Knjigu o Blamu”, u predratnome lektirnom izdanju sarajevske Svjetlosti, ili u broširanom izdanju Književne zajednice Novog Sada, nađe se po zagrebačkim antikvarijatima, na polici s posljednjim slovima abecede, malo pred dječiju literaturu ili pred stalak za kišobrane, koji u ljetne dane služi tome da se za nama ne zatvore vrata.
Miljenko Jergović 29. 8. 2010.

Aleksandar Tišma je bio romansijer, pesnik, pisac pripovedaka, drama i prevodilac. Rođen je 16. januara 1924. godine u Horgošu, a preminuo 15. februara 2003. u Novom Sadu. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Novom Sadu, a studije engleskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1954. godine. Od 1945. do 1949. godine radio je kao novinar u Slobodnoj Vojvodini i Borbi, a od 1949. do 1981. godine bio je urednik u Izdavačkom preduzeću Matice srpske u Novom Sadu i urednik Letopisa Matice srpske od 1969. do 1973. Prevodio je sa mađarskog i nemačkog jezika. Njegova književna dela prevedena su na oko 20 svetskih jezika. Za književno stvaralaštvo dobio je mnogobrojne nagrade i priznanja u zemlji i inostranstvu: Brankovu nagradu (1957), Oktobarsku nagradu Novog Sada (1966), Nolitovu nagradu (1977), NIN-ovu nagradu za roman (1977), Nagradu Narodne biblioteke Srbije za najčitaniju knjigu (1978), Književnu nagradu „Szirmai Karoly” (1977. i 1979), Andrićevu nagradu (1979), Nagradu Oslobođenja Vojvodine (1982), Nagradu Željezare Sisak (1984), Sedmojulsku nagradu SR Srbije (1988), Nagradu za evropski feljton u Brnu (1993), Nagradu Lajpciškog sajma knjiga (1996), Državnu nagradu Austrije za evropsku književnost (1996), Nagradu grada Palerma „Mondello” (2000), Nagradu „Svetozar Miletić” za publicistiku (2002) i posthumno Vukovu nagradu (2003). Dobitnik je ordena Legije časti Republike Francuske. Bio je redovni član Srpske akademije nauka i umetnosti i član Akademije umetnosti u Berlinu.

MG89