Cena: |
Želi ovaj predmet: | 4 |
Stanje: | Polovan bez oštećenja |
Garancija: | Ne |
Isporuka: | Pošta Post Express Lično preuzimanje |
Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja)
Ostalo (pre slanja) Pouzećem Lično |
Grad: |
Novi Sad, Novi Sad |
ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 313
Autor: Domaći
Jezik: Srpski
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!
Zna se da urođenički šampioni iz sliva Amazona, baratajući lukom, nišane umesto jednim na oba oka, usmeravajući ih niz strelu iskosa. Tako njihovi pogledi ne klize naporedo, nego se dodiruju stopljeni u jedan udvojeni pogled. Međutim, oni tako samo nišane. Što se pogotka tiče, oni nikad ne promašuju i smatraju da ne pogađa strela cilj, nego obratno, cilj strelu.Bilo bi razložno poželeti književnost koja postupa na sličan način. Bilo bi razložno poželeti takvu književnost koja bi se u svakoj rečenici borila za svog čitaoca. I to ne za jednog, nego za dva čitaoca odjednom. U istoj rečenici za oba. Jednog, koji živi sada i drugog koji će živeti sutra. Mogli bismo poželeti književnost čije bi geslo bilo: ko pročita jednu rečenicu, ne može da ne pročita sledeću.Upravo zato priče sa živim ljudima koje su izazvale različite komentare i od kojih se većina nalazi u ovoj knjizi, ostaju za pisca zagonetka. Naravno, pogoditi nekog u vremenu sadašnjem iz vremena prošlog, kako čine neke od tih priča, znači raspolagati većim zaletom nego drugi. Za Šta, uostalom, treba imati daha. Ali šta će biti sa priča-ma o živim ljudima kada ti ljudi više ne budu živi? Priča Konjica, pisana za života Zorana Mišića, sada kada Mišića više nema, pruža odgovor, koji pisac ovih redova još uvek nije u stanju da iščita. Jesu li te priče sa živim ljudima priče za jednog ili oba čitaoca? Je li tu spisatelj nanišanio na oba oka ili samo jednim? Ostaje da o tome presudi čitalac i to onaj sutrašnji...Što se mene tiče, ja bih upozorio na činjenicu da ova knjiga sadrži dve sasvim zasebne i celo-vite priče, koje su među sobom ,,u tajnoj vezi` kako bi rekao jedan pisac kojeg volim. Na pitanje postavljeno u jednoj dobija se odgovor u drugoj od tih priča, a ako se pročitaju zajedno, one čine treću priču, koja bi se mogla shvatiti i kao autobiografija pisca u ženskom licu. To, naravno, ni u kom slučaju ne smeta da se shvati i čita svaka od tih priča zasebno, a tako če ih čitati većina čitalaca. Onima pak, koji se odluče da ta dva štiva u knjizi potraže i sastave, pisac će pomoći utoliko, što če otkriti da se jedna od priča zove Varšavski ugao, a da pitanje postavljeno u drugoj glasi: Da li neko preuzima sada moje sećanje od mene i na-sleduje ga? Znajući naslov jedne, drugu će priču čitaoci naći sami i tako od dve priče dobiti treću. Tu dvadeset prvu priču u ovoj zbirci od dvadeset pripovedaka pisac poklanja srećnom pronalazaču. Za nju izdavač nije platio ni hartiju ni honorar, a kupcima ona nije uračunata u cenu knjige. Ona je ulovljena zahvaljujući tome što, nišaneći na svoj plen, spisatelj nije žmurio na jedno oko. Otvorio je oba, pokušao da levim gleda kroz desno, kao što čine urođenički šampioni iz sliva Amazona kada barataju lukom i strelom.I sada, umesto pisca, evo, pogađa ili promašuje čitalac.
Milorad Pavić (Beograd, 15. oktobar 1929 — Beograd, 30. novembar 2009) je bio srpski prozni pisac, istoričar srpske književnosti 17-19. veka, stručnjak za barok i simbolizam, prevodilac Puškina i Bajrona, nekadašnji dekan Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, profesor univerziteta. Bio je član Srpske akademije nauka i umetnosti od 1991. godine do smrti.
Pavić je bio romansijer, pripovedač, pesnik i dramski pisac. Do danas Pavićeva dela imaju preko 80 prevoda u zasebnim knjigama na različite jezike širom sveta. Od strane stručnjaka iz Evrope, SAD i Brazila, Milorad Pavić je nominovan za Nobelovu nagradu za književnost. Bio je oženjen sa Jasminom Mihajlović, koja je pisac i književni kritičar. U periodu od 1974. do 1990. bio je profesor Filozofskog fakulteta Univerziteta u Novom Sadu, redovni profesor ovog fakulteta postao je 1977. godine, a u periodu 1977-79 bio je dekan.
Milorad Pavić u tašmajdanskom parku, Beograd
Na početku svoje književničke i profesorske karijere, Pavić je objavio knjigu pesama „Palimpsesti“ 1967. godine, pa „Istoriju srpske književnosti baroknog doba“ 1970, zatim „Vojislav Ilić i evropsko pesništvo“ 1971. godine. Drugu knjigu pesama „Mesečev kamen“ objavljuje 1971, a prvu zbirku priča „Gvozdena zavesa“ 1973. Slede knjige priča: „Konji svetoga Marka“ (1976), „Ruski hrt“ (1979), „Nove beogradske priče“ (1981), „Duše se kupaju poslednji put“ (1982).
Pavić je domaću i svetsku slavu stekao romanom „Hazarski rečnik“ koji je objavio 1984. godine. Ovaj svojevrsni leksikon u 100.000 reči kritičari i publika brzo su proglasili nezaobilaznim štivom novoga veka. Mnogi kritičari zabeležili su da je Pavić pisac čudesne imaginacije i predvodnik evropske postmoderne. U drugom romanu „Predeo slikan čajem“ (1988) autor nudi uzbudljivo delo za ljubitelje ukrštenih reči. Godine 1991. objavljuje treći roman „Unutrašnja strana vetra“, pa „Poslednju ljubav u Carigradu“ (priručnik za gatanje) 1994.
Pored ovog kvarteta romana koji su ključni za sagledavanje svestranog Pavićevog stvaralaštva, pojavljuje se „Šešir od riblje kože“ (ljubavna priča) 1996, „Stakleni puž“ (priče sa Interneta) 1998, „Kutija za pisanje“ 1999, i romani „Zvezdani plašt“ (astrološki vodič za neupućene) 2000 i „Unikat“ 2004. godine.
Godine 2005. objavio je komediju Svadba u kupatilu.
Preminuo je u Beogradu 30. novembra 2009. od posledica infarkta. Sahranjen je u četvrtak 3. decembra u Aleji velikana na Novom groblju u Beogradu. Opelo su služili episkopi šabački Lavrentije i hvostanski Atanasije. U ime Srpske akademije nauka i umetnosti od njega se pozdravnim govorom oprostio potpredsednik Nikola Tasić, a u ime Krunskog saveta i Odeljenja za jezik i književnost SANU Svetlana Velmar-Janković.[1]
Prema rečima autora Časlava Đorđevića, Pavić je evropski Borhes jer u svojim delima – unoseći u njih naučno i fantastično – oblikuje prozne forme i umetničke svetove koji ne prestaju da zbunjuju i plene čitaoce svuda u svetu.
Akademik Milorad Pavić bio je dobitnik više književnih nagrada, kao što su:
NIN-ova nagrada za 1985;
nagrada „Meša Selimović“ za 1988;
nagrada Narodne biblioteke Srbije za 1988;
nagrada „Borisav Stanković“ za 1992;
srebrna medalja „Feliks Romulijana“ za 1992;
Oktobarska nagrada grada Beograda za 1992;
„Prosvetina“ nagrada za 1994;
nagrada „Stefan Mitrov Ljubiša“ za 1994;
„Kočićeva nagrada“ za 1994;
„Vukova nagrada“ za 1996;
Nagrada „Dušan Vasiljev“ 2000,
„Andrićeva nagrada“ 2001.
Bio je počasni doktor Sofijskog univerziteta i predsednik Srpsko–ukrajinskog društva, član Evropskog udruženja za kulturu, član Srpskog PEN centra, član Krunskog saveta.[3]
Spomen ploča sa njegovim likom otkrivena je 21. februara 2011. na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu.[4]
Milorad Pavić je Beogradu 1992. zaveštao sve svoje rukopise, knjige, biblioteku, i to postoji kao legat u stanu u kom je živeo u Beorgadu.[5] U Narodnoj biblioteci Srbije je njegov legat prvi put predstavljen javnosti avgusta 2013. godine....