Oto Horvat – SABO JE STAO, roman, NINova nagrada – najuži izbor

“Uprkos činjenici da je “Sabo je stao” prvo prozno delo Ota Horvata nakon sedam pesničkih zbirki i
izbora ovenčanih prestižnim pesničkim nagradama, ovaj sadržajni roman je izveden upečatljivo,
emotivno, i povrh svega, stilski precizno. Na (samo na prvi pogled) nevelikih stotinak stranica, autor
pripoveda o žalosti nakon smrti supruge A., evocira zajedničke uspomene i iznosi intimne detalje ličnog
života, ali, još bitnije, opisuje proces tugovanja od njegovog početka – otkrića fatalne bolesti – do
poslednjeg čina, koji je napisan i koji još traje… Čitaoci vrlo brzo shvataju da im nije bitno da li je narativ
autobiografski ili ne, jer Saba i A. čitaju kao književne junake i apsolutnu fikciju. Oni rastu u predstavu
romantičarskog pesnika i njegove mrtve drage.”
Dragan Babić
“Sabo je stao, ali Horvat je uspeo, uprkos svemu. Uprkos logici. Dok Sabo beleži kako je „besmisleno
pričati o nepostojanju“, zapisivanje ostaje i nastavlja se. Postoje inherentne komande, zavučene u
naslove odeljaka, počnite, nastavite, pa serija pitanja, a pitanja nužno zahtevaju odgovore, njihova
ontologija vapi za ishodištem objekta, odgovori su insistirana čvorišta saznanja. Otud nam Horvatov
tekst izgleda kao nužnost po sebi: možda se ne može, ali se svakako mora. Kolika god bila cena moranja.

Sabo je usamljen, on je konstatacija nakon gubitka. Njegova izvesnost jeste preostatak bića, samosvojna
nedostatnost. Njegova žena, A., umrla je, i svaka njegova reč jeste pokušaj da se Sabou-preostatku dâ
ma kakvo opravdanje u zaglušujućoj tišini. Pokraj usamljenosti je i izgubljenost: polovina nedostaje, Sabo
je sakati androgin koji diše kapacitetom umanjenim tačno za tu polovinu.”
Srđan Srdić
“Knjiga “Sabo je stao” roman je iz jednoga glasa, ali iz više gramatičkih lica. To ne znači da se mijenjaju
pripovjedačke perspektive, perspektiva je jedna ista, nepromjenjiva. Ali u jednom trenutku ona je
sadržana u pripovjedačevom ja, dok u drugom on sebe vidi sa strane, izdvojen iz tijela i iz života. Kao
zlokobna inkantacija, ponavlja se iskazivanje vlastite krivnje za njenu smrt. To je autoflagelacija, to je
autocinizam, to je, na kraju kao i na početku, sama istina one jedne, neprihvatljive i nepreživljive smrti. A
ponekad i pojedinih drugih, ponešto lakših i ljudskijih smrti. Kada ti umre netko blizak, pogotovo ako je
umiranje trajalo i ako ti je bio na brizi, osjećaš se krivim, osjećaš da si pridonosio smrti, umjesto da štitiš,
pomažeš i liječiš, osjećaš da si bio taj koji je vodio ravno u smrt; nisi bio nemoćni pratilac, kao što će to
reći drugi, ili kao što to objektivno jest. Ali što, uopće, znači objektivnost, i koga je briga za objektivnost u
ovakvim stvarima.
“Sabo je stao” nije linearno ispripovijedana priča. Ovo i nije roman o smrti, nego je roman o njezinim
živim posljedicama. Ujedno, to je i najljepši roman moje generacije, za koji znam.”
Miljenko Jergović