Cena: |
Želi ovaj predmet: | 3 |
Stanje: | Polovan bez oštećenja |
Garancija: | Ne |
Isporuka: | BEX Pošta Post Express Lično preuzimanje |
Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja)
PostNet (pre slanja) Ostalo (pre slanja) Pouzećem Lično |
Grad: |
Novi Sad, Novi Sad |
Godina : 1951 - 1960.
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Detaljno stanje: Vrlo dobro
Aleksandar Ranković zvani Leka potpredsednik Saveznog izvršnog veća Savezne narodne skupštine FNRJ
na
Oskar Davičo
Internacionalnih brigada 39
Beograd
9.1.1960.
povodom smrti Oskarovog brata Jaše Daviča
Aleksandar Ranković – Leka, Marko (Draževac, kod Obrenovca, 28. novembar 1909 — Dubrovnik, 19. avgust 1983), učesnik Narodnooslobodilačke borbe, društveno-politički radnik SFRJ i SR Srbije, junak socijalističkog rada, narodni heroj Jugoslavije i potpredsednik SFR Jugoslavije.
Rođen je 28. novembra 1909. godine u selu Draževcu, kod Obrenovca, gde postoji njegova rodna kuća. Potiče iz siromašne porodice. Rano je ostao bez oca. Osnovnu školu je završio u rodnom mestu. Kao i mnogi drugi siromašni dečaci iz njegovog kraja, pošao je i on 1922. u Beograd na zanat. Radnja se nalazila u Sarajevskoj ulici, a vlasnici su bili Jovan Popović i Petar Stajković.[1][2]
Teški životni uslovi pod kojima je živeo umnogome su uticali da vrlo mlad stupi u redove radničkog pokreta. Tome su doprineli i neki radnici koji su radili u istoj radionici s njim, a koji su, u vreme kada je Komunistička partija bila ilegalna, donosili i skrivali u radnji političku literaturu i publikacije koje je Ranković krišom čitao. Kao petnaestogodišnji mladić upisao se 1924. godine u članstvo sindikata. Početkom 1925. godine, kada je postao kalfa, aktivno je sarađivao u upravi sekcije abadžijskih radnika. Dve godine kasnije, 1927, bio je član prodružnice svih krojačkih i tekstilnih radnika. Tu je upoznao svoju buduću suprugu, Anđu, koja je takođe bila aktivna u radničkom pokretu. Iste godine, Aleksandar Ranković je primljen u članstvo Saveza komunističke omladine Jugoslavije, a ubrzo posle toga je postao sekretar Mesnog komiteta SKOJ-a za Beograd.
Rad u Partiji[uredi]
Godine 1928, kada je primljen u KPJ, Ranković je postao sekretar Pokrajinskog komiteta SKOJ-a za Srbiju. Šestojanuarska diktatura nije zaustavila njegovu revolucionarnu delatnost. Kao rukovodilac PK SKOJ-a izdao je letak koji je rasturan po Beogradu i Zemunu. U vreme kada su leci štampani, uhvaćen je jedan od saradnika, koji je pod batinama priznao policiji i odao aktiviste, među njima i Rankovića. Tada je policija počela da ga traži. Uhvaćen je u Beogradu jednom ilegalanom stanu. To je bilo njegovo prvo hapšenje.
Proces Rankoviću bio je jedan od prvih procesa protiv političkih neistomišljenika za vreme šestojanuarske diktature. Kažu da je u Glavnjači, u koju je odveden, batinan i mučen najsvirepijim metodama. Njegovo držanje pred policijom je, kažu, sačuvalo skojevsku organizaciju u Srbiji od daljih provala. Sud za zaštitu države ga je osudio na 6 godina robije koju je izdržavao u zatvorima u Sremskoj Mitrovici i Lepoglavi. U Mitrovačkoj tamnici i Lepoglavi Ranković je radio na obrazovanju mladih komunista i na širenju revolucionarnih ideja. Učestvovao je u organizovanju borbe političkih osuđenika protiv policijskog režima u zatvoru.
Sindikat[uredi]
Sa robije se vratio početkom 1935. godine. Iste godine otišao je na odsluženje vojnog roka. Potom je došao u Beograd i radio u radničkom pokretu Srbije. Preko sindikalnih organizacija oživeo je rad partije u preduzećima.
Godine 1936. postao je član Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju, a 1937. član Politbiroa CK KPJ. Stalno pod prismotrom policije, januara 1939. godine prelazi u ilegalnost. U ilegalnosti je radio pod imenom „Marko“. Maja iste godine Ranković je učestvovao na Zemaljskom savetovanju komunista Jugoslavije u Sloveniji ispod Šmartne Gore, a nešto kasnije učestvovao je i na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ u Zagrebu. Tada je izabran u Politbiro Centralnog komiteta KPJ.
Drugi svetski rat[uredi]
Tabla na očnoj bolnici, Beograd
Za vreme napada Nemačke na Kraljevinu Jugoslaviju, Ranković se nalazio u Zagrebu. Posle plenuma CK KPJ došao je u Beograd i tu mu je poveren rad na organizaciji ustanka. Krajem jula 1941. godine, u času kada je organizovao dizanje beogradske radio-stanice u vazduh, pao je u ruke policiji. Posle hapšenja, Ranković je odveden u Gestapo i tu je mučen. Agenti su uspeli da mu pronađu koncepte proglasa CK i Mesnog komiteta. Posle batina, onesvešćen, prenet je u bolnicu. Spasavanje iz bolnice su organizovali Spasenija Cana Babović i Đuro Strugar, 30. jula. Posle kratke pucnjave, drugovi su Rankovića u pidžami izveli iz bolnice. Akciju evakuacije su potpomagali beogradski ilegalci koji su štitili odstupnicu.
Po oslobađanju iz bolnice, Ranković je još neko vreme ostao u Beogradu. Posle vojno-političkog savetovanja u Stolicama prešao je na oslobođenu teritoriju i sa Vrhovnim štabom u Užice i kretao se dalje sa štabom sve do kraja rata. U Bihaću je dobio vest da mu je supruga poginula kod Gackog. Anđa Ranković je posthumno proglašena za narodnog heroja.
U toku narodnooslobodilačke borbe, kao član Vrhovnog štaba NOV i POJ i kao organizacioni sekretar KPJ, Aleksandar Ranković je bio jedan od najbližih Titovih saradnika. Neiscrpna radna energija, visoke organizatorske sposobnosti, iskustvo starog revolucionara i beskompromisnost izdigli su ga do visokog rukovodioca Narodnooslobodilačkog rata. Učestvovao je u donošenju svih najvažnijih odluka o vođenju rata i Revolucije. Bio je član najvažnijih vojnih i političkih organa jugoslovenskog oslobodilačkog pokreta; član AVNOJ-a, potpredsednik ASNOS-a, poslanik Privremene i Ustavotvorne skupštine Demokratske Federativne Jugoslavije...
oskar davico, nadrealizam, avangarda, tito, jugoslavija, komunistička partija, ješa denegri...