ISBN: Ostalo
Autor: Domaći
Jezik: Srpski
Godina izdanja: xxx

Pastir posrnulog stada, Bojan Drašković
udzbenički format
mek povez
364 strane
ima posvetu, odlično očuvana

Pisac ove knjige, Bojan Drašković, postavlja Stepinca na istorijsku pozornicu. Želja autora je da nam kroz prikazivanje njegovih karakternih osobina i misli bliže prikaže njegovu ličnost i delo.
Autor između ostalog objašnjava kako su:
- Hrvati prihvatili Stepinca kao sveca;
- zašto je Stepinac danas predmet stalnih sukoba Hrvata i Srba;
- na koji je način rešeno srpsko pitanje u Hrvatskoj.
Autor knjige se nada da će ovim delom pomoći da se osvetli ovo tragično doba za sprski narod, a čitaocu pružiti dublji uvid o Alojziju Stepincu - pastiru posrnulog stada.

Teško je pisati o zagrebačkom nadbiskupu dr Alojziju Stepincu iz perspektive srpskoga stanovišta, teško je zadržati objektivnost i smirenost, pedantno i valjano dokumentirano posložiti sve činjenice, ostati pribran, realan, precizan i analitičan, bez idiosinkratičke, emocije ili ekstremnu isključivost, naprotiv, čak pronalazeći reči razumevanja za kontroverznog Stepinca, kojega autor ove dobro napisane knjige, Bojan Drašković, postavlja na istorijsku pozornicu, prikazujući nam njegove lične karakterne osobine i njegova razmišljanja, sve u nameri da ostavi nama, čitaocima, da sami donesemo krajnju odluku i ocenu.
Kako je Stepinac danas nepremostivi predmet stalnih sukoba Srba i Hrvata, kako su Hrvati prihvatili Stepinca kao sveca i velikomučenika u stvaranju svoje samostalne države, tisućljetni san koji se napokon ostvario 1995. proterivanjem 250.000 Srba iz Republike Hrvatske, na koji način je, konačno, rešeno srpsko pitanje u Hrvatskoj, što nije uspela čak ni ustaška NDH i njihov poglavar dr Ante Pavelić, onda su nam potrebne ovakve smirene, razumne i dokumentovane knjige da osvetle to tragično doba i da iz toga mi, Srbi, napokon nešto naučimo.
Na samom početku knjige autor navodi rečenicu koju je Stepinac zapisao u svoj DNEVNIK 27. marta 1941.:
`Sve u svemu, Hrvati i Srbi dva su svijeta, sjeverni i južni pol, koji se nikada neće zbližiti osim čudom Božjim. Raskol je najveće prokletstvo Europe, gotovo veće od protestantizma. Nema morala, nema načela, nema pravde, nema poštenja.`
Ova iskrena ispovest zagrebačkog nadbiskupa, dve nedelje pre formiranja ustaške države NDH, na dan, gle istorijske slučajnosti, kada u šizmatičkom Beogradu desetine hiljada ljudi protestuje na ulicama protiv pakta s nacistima, da li su ti događaji iz Beograda narušili spokoj zagrebačkog jezuite i primorali ga da napiše ove misli pune mržnje prema Srbima, najbolje je svedočanstvo šta Vatikan vekovima misli o Srbima, jer verni i disciplinovani vojnik Vatikana, hladni, proračunati jezuita, pokorno izvršava sve naredbe pape koji se proglasio nepogrešivim i najvećim autoritetom u zemlji, ali, eto, ti šizmatični i nepokorni Srbi, divlji i primitivni varvari, koji 1054. godine nisu stali na stranu bezgrešnog pape, stalni remetilački faktor na Balkanu, zaustavili su dalje širenje katoličanstva na istok, što im Vatikan nikada neće oprosti, pogotovo onom buntovnom srpskom despotu Đurđu Brankoviću, koji je 1439. zapretio srpskom patrijarhu Nikonu da će ga obesiti ako ode na zakazani sabor u Firencu, na koji su došli svi pravoslavni patrijarsi osim srpskog, da se ponizno poklone papi i priznaju vrhovnu vlast Vatikana, koji im je lažno obećao da će poslati katoličku vojsku da stvori zajedničku hrišćansku vojsku za odbranu Evrope od Turaka, ali koja se nikada neće stvoriti, jer će Vatikan vekovima unazad imati stav o Srbima, što je najbolje napisao zagrebački biskup i vatikanski glavni vojskovođa za borbu Katoličke crkve protiv šizmatika.
Nažalost, Srbi to nisu razumeli.
Ni današnja srpska malograđanska i palanačka kvazielita ne želi da razume kako vekovima funkcioniše Vatikan u odnosu na nas Srbe, pravoslavne šizmatike.
Svi hrvatski politički akteri tog vremena delovali su prilično organizovano i koordinirano u hrvatskom nacionalnom interesu, čega srpski političari nisu bili svesni sve do Drugog svjetskog rata, što je dovelo do genocida nad Srbima, do tada neviđenog u istoriji srpskog naroda.
Prosto je sramotno kako su vešti i lukavi hrvatski političari, od Stjepana Radića do Mačeka, uspeli da namagarče kralja i sve srpske političare, autor navodi hronološki veliki broj primera, te kako su posvađani i glupi srpski političari stvorili uslove za nastanak NDH.
„Dr. Vladko Maček ostvario je bez krvi i nasilja ogroman uspeh za Hrvate i hrvatsku nacionalnu politiku, i to uz pomoć Srba koji su u istorijskom trenutku bili DRŽAVNOTVORNO NEZRELI i POLITIČKI NEDORASLI, duboko usredsređeni na stranačke interese i intrige kao vrhuncu političkog života, uz čaršijska i salonska naklapanja, uspeli su da Hrvatima bukvalno predaju u ruke državnu teritoriju s čitavom Dalmacijom i Dubrovnikom, o čemu su u Austro-Ugarskoj mogli samo da sanjaju, a da Srbiju izbace sa jadranske obale, što dalje od mora – najvažnijeg i najznačajnijeg geostrateškog i geopolitičkog interesa srpskog naroda u 19. veku.
Srpski politički ološ je i krajem 20. i na samom početku 21. veka pokazao da su državotvorno nezreli i politički nedorasli.