Cena: |
Želi ovaj predmet: | 2 |
Stanje: | Polovan bez oštećenja |
Garancija: | Ne |
Isporuka: | Pošta Post Express Lično preuzimanje |
Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja)
Ostalo (pre slanja) Pouzećem Lično |
Grad: |
Novi Sad, Novi Sad |
ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 281
Jezik: Engleski
Autor: Strani
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Eng. Jezik!
The Gulag Archipelago 1918–1956
Aleksandr Solzhenitsyn
An Experiment in Literary Investigation I - II
Roman Arhipelag GULAG umetničko je i istorijsko delo o represiji u Sovjetskom Savezu u periodu od 1918. do 1956. godine, izatkano na pismima, sećanjima i usmenom kazivanju 257 zatvorenika, kao i na ličnom iskustvu autora. Solženjicin je ovo delo tajno pisao od 1958. do 1968. godine (završio ga je 2. juna 1968); prvi tom objavljen je u Parizu decembra 1973. Sam Solženjicin odredio je taj svoj epohalni rad kao književno istraživanje. Na dokumentovan i publicistički način izneo je nebrojene činjenice staljinističke represije. Potkrepljene brutalnim dokazima, one svakom čitaocu omogućuju da se i sam oseti kao sužanj GULaga; sužanj koji bez krivice biva uhapšen, koji je iz noći u noć potom mrcvaren ispitivanjima i podvrgavan sofisticiranim mučenjima sve dok ne potpiše priznanje za neučinjene zločine. Atmosfera totalnog terora s jedne strane i sveproždirućeg straha s druge, kao da prži svest i rađa unutrašnji protest protiv nehumanog sistema što obogaljuje dušu velikog naroda s obe strane bodljikave žice.
Roman Arhipelag GULAG sudbonosno je uticao na život autora. Zbog njega, Solženjicina su proterali kao izdajnika, zbog njega su ga, potom, kao da se ništa nije desilo, pozvali da se vrati. Bez obzira na to kako se na ovo delo gledalo tada, ili kako se ono čita u sadašnjem trenutku, svoju građansku dužnost pisac je ispunio. I pred živima i pred mrtvima. Roman Arhipelag GULAG mora se pročitati ako ni zbog čega drugog, onda radi toga da ljudski rod nikad više olako ne dozvoli nešto slično, da svakog trenutka bude svestan koliko čoveku vredi sloboda.
„Svi književni pravci imaju svoje periferije i svoje centre, odnosno vrhove. Autora knjige Arhipelag GULAG ja bih nazvao genijem ’socijalističeskog realizma’. Ako sovjetska vlast nije imala svoga Homera, u liku Solženjicina ona ga je dobila. Ova knjiga bezuslovno jeste pisana u prvom redu za ruskog čitaoca, ali uzeti to kao razlog da se ona ne čita bilo bi isto što i odustati od čitanja Ilijade zbog nepoznavanja grčke mitologije i jer se imena njenih junaka teško izgovaraju. Zajednički imenilac za ova dva dela jeste tema razaranja: u prvom slučaju – grada, u drugom – nacije. Moguće je da će za dve hiljade godina čitanje GULAG-a biti jednako prijatno kao i čitanje Ilijade danas. Ali ako GULAG ne pročitamo danas, sasvim je moguće da će se mnogo pre negoli za dve hiljade godina desiti to da neće imati ko da čita ni jednu ni drugu.“
Josif Brodski
***
Jedna od najvećih muka nauke i literature je kako pronaći balans u predstavljanju činjenica. Još tačnije, kako činjenice predstaviti na objektivan način. Pored protoka vremena, ono „jede“ mnogo toga, problem predstavlja i nemogućnost da se dođe do istinitih podataka. Ipak, ono što je najteže, možda čak i nemoguće, je uspeti prevazići sopstvene stavove, uverenja i svetonazore. Naravno, tu je i ideologija, ništa manje i dnevna politika. Najvidljivije je u to u skorašnjim reakcijama na dodeljivanje Nobelove nagrade Peteru Handkeu. Ogroman broj ljudi nije u stanju da o Handkeu razmišlja kao o književniku. I tu je sasvim svejedno da li su to oni koji političku delatnost Handkea osuđuju ili podržavaju. Naprosto, lični svetonazori, bili oni politički ili etički, sprečavaju veliki broj ljudi da prosude objektivno o njegovom književnom delu, onom koje je i nagrađeno sa Nobelovom nagradom. Naravno, to ne znači da o Handkeovim političkim stavovima ne treba raspravljati, pa čak i osuditi ih. Istorija literature, podjednako i nauke, je brevijar pogrešnih, neretko i monstruoznih političkih stavova. Amblematični primer je Selinov antisemitizam izražen u gnusnoj knjizi „Bagatele za jedan pokolj“. Ili, pak, Hajdegerova podrška Hitleru i nacističkoj partiji. Evo samo dve njegove rečenice: „Sam firer jeste budućnost i sadašnjost nemačke realnosti i zakonitosti. Firer je probudio ovakvu volju u celom narodu i pretopio je u jedinstvenu odlučnost.“ Šta da se tek kaže za Sartra, Andre Žida i Simon de Bovoar? Upoznati sa masovnim zločinima i Gulagom, oni ipak odlaze u Moskvu ne bi li pružili podršku sovjetskom režimu. Ili da pređemo na naš teren. Kako opisati ćutanje Krleže o Golom otoku? Ništa manje i ogromnog dela tadašnjih književnika. Može li da se pronađe opravdanje za Miodraga Bulatovića i Branimira Šćepanovića koji su pokrenuli užasnu hajku na Danila Kiša? Suština je, da ne nastavljamo sa spiskom ovih beskrajnih nepočinstava, da moral, ništa manje i objektivnost sa početka teksta, neretko dolaze u koliziju sa talentima umetnika, naučnika i mislilaca. Ipak, izuzetaka ima. Jedan od njih je sasvim sigurno Aleksandar Solženjicin.
„Arhipelag Gulag“, kultno delo Aleksandra Solženjicina, je pokušaj da se ispiše istorija represalija u Sovjetskom Savezu od 1918. do 1956. godine. Polazeći od opštih prilika u tadašnjem Sovjetskom Savezu i istorije zatvorskih ustanova u Rusiji, Solženjicin tka priča o jednom od najmonstuoznijih zločina dvadesetog veka. Ko je sve hapšen, kako je teklo ispitivanje, kako se obavljao prevoz zatvorenika, kakav je bio život zatočenika u logorima, ko su bile sudije i dželati, kakvi su zločini izvršeni i kako je tekao život posle oslobođenja – samo je mali deo tema kojih se Solženjicin dotiče u ovoj knjizi.
Kako i sam podnaslov knjige govori, „Arhipelag Gulag“ je pokušaj književnog istraživanja. U biti je to mešavina istorijske i političke hronike sa svedočenjima samog Solženjicina i preko dvesta preživelih logoraša. „Arhipeg Gulag“ je ispisan na izuzetan način. To je sjajni i koncizno napisani vodič kroz istoriju mučnog ruskog dvadesetog veka. Isto tako, to je i briljantni književni podvig, onaj koji se najviše pokazuje kroz ispovesti autora i drugih logoraša. U „Arhipelagu Gulag“ nema samosažaljenja, nema bolećivosti i suzne tromosti („Niko nije plakao. Mržnja suši suze“, piše Solženjicin u ovom knjizi), već samo lucidnog predstavljanja užasa na nenadmašan način: „Treba u zatvor ući ne drhteći za napušteni topli život. Treba da u momentu kada prekoračiš prag kažeš sebi: moj život je završen, nešto ranije nego šta je trebalo, ali šta je tu je. Na slobodu se nikada neću vratiti. Osuđen sam na propast, sada ili nešto kasnije, to gore; što pre – to bolje. Nemam ništa više.“
Aleksandar Solženjicin, jedan od najznačajnijih književnih stvaralaca dvadesetog veka, je rođen u Kislovodsku. Nakon studija se dobrovoljno prijavljuje u vojsku, u kojoj je sve do 1945. godine. Uhapšen je zbog kritike Staljinove politike i osuđen na osam godina robije. Njegov roman „Jedan dan Ivana Denisoviča“, objavljen 1962. godine, je postao prekretnica u istoriji Sovjetskog Saveza. Posle ovog dela piše niz romana, zbirki pripovedaka i istorijskih studija („U prvom krugu“, „Odeljenje za rak“, „Voli revoluciju”, „Crveni točak”…). Proteran je iz Sovjetskog Saveza za vreme Brežnjeva. Živi u Švajcarskoj i Americi, a u Rusiju se vraća početkom devedesetih. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1970. godine, kao i niza ruskih i internacionalnih književnih priznanja. Preminuo je u Moskvi 2008. godine.