ISBN: Ostalo
Godina izdanja: K271
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Potpis!



Andre Maurois - Povijest engleske politike, Ante Velzek, Zagreb 1940 godine


André Maurois (francuski: [mɔʁwa]; rođen Émile Salomon Wilhelm Herzog; 26. srpnja 1885. - 9. listopada 1967.) bio je francuski pisac.


Maurois je rođen 26. srpnja 1885. u Elbeufu i školovao se na Lycée Pierre Corneille u Rouenu, [1] oboje u Normandiji. Član obitelji Javal, Maurois je bio sin Ernesta Herzoga, židovskog proizvođača tekstila, i njegove supruge Alice Lévy-Rueff. Njegova je obitelj pobjegla iz Alsacea nakon francusko-pruskog rata 1870–71. i sklonila se u Elbeuf, gdje su posjedovali mlin vune.[2] Kako je Maurois primijetio, obitelj je sa sobom u preseljeni mlin dovela cijelu svoju alzašku radnu snagu, zbog čega je Mauroisov djed primljen u Legiju časti jer je `spasio francusku industriju`.[3] Ova obiteljska pozadina odražava se u Mauroisovu Bernardu Quesnayu - priči o mladom veteranu Prvog svjetskog rata s umjetničkim i intelektualnim sklonostima koji je privučen, mnogo protiv svoje volje, da radi kao direktor u djedovim tvornicama tekstila - lik koji očito ima mnogo autobiografski elementi.[4][5]

Tijekom Prvog svjetskog rata pridružio se francuskoj vojsci i služio kao tumač potpukovnika Winstona Churchilla (prema Martinu Gilbertu u Churchill and the Jews, Henry Holt and Company, New York, 2007.), a kasnije i časnik za vezu s britanskom vojskom. Njegov prvi roman, Les silences du colonel Bramble, bio je duhovit i društveno realističan prikaz tog iskustva. To je bio trenutni uspjeh u Francuskoj. Prevedena je i postala popularna u Ujedinjenom Kraljevstvu i drugim zemljama engleskog govornog područja kao Šutnja pukovnika Bramblea. Mnoga druga njegova djela također su prevedena na engleski [6] jer su se često bavila Britancima ili temama, kao što su njegove biografije Disraelija, Byrona i Shelleyja.

Godine 1938. Maurois je izabran u prestižnu francusku Académie française. U traženju ovog mjesta ohrabrio ga je maršal Philippe Pétain i pomogao mu je u traženju ovog mjesta, a zahvalio je na svom dugu prema Pétainu u svojoj autobiografiji iz 1941., Ne nazivaj nikoga sretnim – iako su se do trenutka pisanja njihovi putevi oštro razišli, Pétain postavši šef države Vichy Francuske.

Kad je počeo Drugi svjetski rat, imenovan je francuskim službenim promatračem pri britanskom glavnom stožeru. U tom svojstvu pratio je britansku vojsku u Belgiju. Osobno je poznavao glavne političare u francuskoj vladi, te je 10. lipnja 1940. poslan u misiju u London. Nakon što je primirje okončalo tu misiju, Maurois je demobiliziran i otputovao iz Engleske u Kanadu. O tim je iskustvima napisao u svojoj knjizi Tragedy in France.[7]

Kasnije u Drugom svjetskom ratu služio je u francuskoj vojsci i slobodnim francuskim snagama.

Njegov pseudonim Maurois postao je njegovo službeno ime 1947.

Umro je 1967. u Neuilly-sur-Seineu nakon dugogodišnje karijere autora romana, biografija, povijesti, knjiga za djecu i znanstvenofantastičnih priča. Pokopan je na društvenom groblju Neuilly-sur-Seine u blizini Pariza....