ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 261
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Na par mesta, bukvalno na par mesta ima uredno podvucenih recenica hem. olovkom, nista strasno, sve ostalo uredno!

Prisutna je i karta na kraju knjige.

AUTOR Ivan Lučić
GODINA IZDANJA 1986
IZDAVAČ VPA, Zagreb
UVEZ meki s klapnama
BROJ STRANICA 471
likovna oprema: Alfred Pal


O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske

Biblioteca Latina et Graeca, Knjiga VII

Životno djelo Ivana Lučića i prvijenac hrvatske historiografije “De regno Dalmatiae et Croatiae” (prvotisak 1666. u Amsterdamu) u prijevodu na hrvatski jezik. Djelo se prvi put pojavljuje u obliku kako ga je zamislio sam autor.

Tekst uporedo latinski i hrvatski. U prilogu se nalazi karta.


Ivan Lučić (Lucić, Lucius, Lucio Trogir, rujna 1604.[1] - Rim, 11. siječnja 1679.[2]), hrvatski povjesničar, otac hrvatske povijesne znanosti, pravnik, kartograf.

Školovanje
Ivan Lučić rođen je u plemenitaškoj trogirskoj obitelji, kao sin Petra Lučića i Klare rođene Divnić. U desetoj je godini života Ivan ostao bez oba roditelja; skrbništvo nad njim i bratom Jerolimom preuzeli su očeva sestra Jakobina i majčin brat Nikola Divnić.

Prve je škole Ivan Lučić završio trogirskoj gradskoj školi, a zatim je pošao na studij u Rim, u Seminarium Romanum, od 1618. do 1620. U Padovi je studirao filozofiju i matematiku. Godine 1628. završio je studij filozofije, matematike, grčkog jezika, političkih znanosti i književnosti. Doktorirao je pravo 1630. Iste godine zaposlio se u Trogiru kao gradski sudac u gradskoj upravi. Radi usavršavanja 1632. otišao je u Rim, a nakon tri godine vratio se u Trogir i nastavio započeto. Godine 1654. napustio je Trogir, da bi u Rimu, daleko od mletačkih spletaka, dovršio djela. Na putu, u Veneciji, upoznao je tadašnjeg bana Petra Zrinskog. Održavao je i stalnu vezu s prijateljima u Hrvatskoj (Ponte, Divinić, Ljubavac, Vrančić, Cipiko, Statilić i dr.), koji su mu slali arhivsku građu. Bio je blizak prijatelj dubrovačkog poslanika u Rimu, S. Gradića, pa je sudjelovao u njegovu protuturskom radu.

U rodnom gradu obnašao je različite dužnosti, a od 1654. boravi u Rimu; postaje članom Zbora svetog Jeronima, a zatim i njegovim predsjednikom. Sudjelovao je u radu mnogih znanstvenih akademija svoga doba, a dopisivao se sa znanstvenicima iz domovine, iz Italije i Europe. Jedan je od osnivača prvog znanstvenog časopisa Giornale de’letterati. Godine 1662. dovršio je djelo O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske (De regno Dalmatiae et Croatiae), koje je zbog nizozemsko-engleskog rata i kuge tiskano je tek 1666. u Amsterdamu. Tek treće izdanje tiskano je kako ga je prvotno zamislio, sa svih šest karata, ispravkama i dopunama. Tada je uvrštena i posveta banu Petru Zrinskom na šestoj karti Illyricum hodiernum. To djelo trebalo je ukloniti dotadašnje historiografske netočnosti i upoznati suvremenike s prošlim i trenutačnim statusom zemalja koje su u doba slabljenja Turaka postale zanimljive. U prvih pet knjiga prikazao je događaje do 1480, a u šestoj suvremenost, običaje i političke granice. U prilogu Rerum Dalmaticarum scriptores objavio je zbirku tekstualnih izvora, a priložio je i genealoške table i šest povijesno-zemljopisnih zemljovida, koje čine prvi hrvatski atlas. Pisano znanstvenom metodom Lučićevo djelo temelj je hrvatske znanstvene historiografije. Povijest rodnoga grada do sredine 15. st. kao i prikaz zbivanja u susjednim gradovima, a često i cijeloj Dalmaciji objavio je 1673. u djelu Memorie istoriche di Tragurio ora detto Traù (Povijesna svjedočanstva o Trogiru). Osim segmenta Peutingerove karte, objavio je i karte Teritorii di Traù e Spalato i TRAU. Isti tekst objavljen je nakon godinu dana pod naslovom Historia di Dalmatia – Et in particolare delle Citta di Traù, Spalatore e Sebenico. U isto vrijeme objavljena je i njegova zbirka epigrafskih spomenika Inscriptiones Dalmaticae. Pred kraj života priredio je za tisak Statuta et reformationes civitatis Trogurii (Statut grada Trogira), koji je zbog mletačke zabrane tiskan tek 1708. Na Lučićev kartografski rad u knjizi De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex najviše je utjecao njegov učitelj L. Holstenius, čuveni zemljopisac i kartograf 17. st. Suradnja s njim, a osobito s J. Blaeuom, Lučićevim nizozemskim prijateljem, rezultirala je izradom šest karata. Lučić je naš poznati povjesničar i začetnik kritičke historiografije. Opravdano je dobio časno ime `oca hrvatske povijesti`, ponajprije zbog kritičkog pristupa. On je prvi hrvatski povjesničar koji se služio arhivskom građom. Usto je bilježio i natpise s poznatih arheoloških spomenika. Uz De Regno dodao je i realnu zemljopisnu podlogu. Nastojao je da sve što govori o Hrvatima i o Hrvatskoj pokaže i na odgovarajućim povijesnim kartama. Tako je uz De Regno nastao povijesni atlas sa šest karata. Svaka karta ima povijesno-zemljopisni sadržaj. Na prvoj karti prikazani su Ilirik i Liburnija u doba prije nego što su te zemlje osvojili Rimljani. Sadržaj karte je brižljivo odabran i sastavljen prema ondašnjim izvorima. Na drugoj karti je Ilirik u doba rimske vladavine. Karta sadrži više nazivlja nego što su ih imale one rimskih zemljopisaca. Treća karta pokazuje Ilirik prije propasti Zapadnog Rimskog Carstva. Na njoj je Lučić prikazao administrativno-upravnu podjelu zemlje, kakva je poznata iz djela rimskih povjesničara. Na četvrtoj karti je prikaz raspada rimske Dalmacije i nastanak nove slavenske zemlje. Najveći dio prostora pripao je novoj državi Hrvata. Na petom zemljovidu je primorska Hrvatska u granicama kasnoga srednjeg vijeka. Prema toj karti, dalmatinska je Hrvatska, prije nego što su Turci osvojili Bosnu, zadirala dublje u kopno. Sjeverna granica slijedila je planinske grebene Plješevice, Osječenice, Klekovače, Vitogora i Cincara. Šesta karta, za nas najzanimljivija, pokazuje Ilirik koji je odredio crkveni sud u Rimu. Tom kartom želio je prikazati Dalmaciju i Hrvatsku u odnosu sa susjednim zemljama, Bosnom i Slavonijom. Kao podlogu uzeo je Buffalinijevu kartu. Taj je zemljovid u cijelosti precrtao i poslao svome nakladniku u Amsterdam. Johann Blaeu je iz toga predloška izradio lijepo oblikovani zemljovid Illyricum hodiernum, koja je potom ušla u Lučićev atlas uz De Regno. Shvativši vrijednost tog zemljovida, Blaeu ga je s Lučićevim dopuštenjem uvrstio i u svoj veliki atlas poznat pod naslovom Geographia Blaviana. Primjerak De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex nalazi se u Muzeju grada Trogira i Sveučilišnoj knjižnici u Splitu.

Lučić je sudjelovao i u sporu oko autentičnosti spisa Trimalhionove gozbe, rimskoga satiričara Petronija Arbitra, koji je bio pronađen u Trogiru. Iako su mu neki suvremenici i kasniji povjesničari katkad zamjerali hladnoću i pedanteriju u iskazu-to bijaše nužnim korektivom nekritičkim tekstovima kojima je obilovalo njegovo doba. Povijest svoga grada i zavičaja Lucius je objavio u Veneciji, na talijanskom jeziku pod nazivom Memoriae istoriche di Tragurio, ora detto Trau / Povijesna svjedočanstva o Trogiru (1673.). Objavio je i knjigu rimskih natpisa Dalmacije, među kojima su i natpisi koje je skupljao Marko Marulić. Neposredno prije smrti Lučić je dovršio za tisak Statut grada Trogira. Umro je u Rimu 1679., a sahranjen je u hrvatskoj crkvi sv. Jeronima.

Ivan Lučić prvi je hrvatski povjesničar koji kritički prilazi i koristi povijesne izvore: isprave i kronike, natpise i oporuke. U metodologiji povjesničarskoga rada visoko natkriljuje vrijeme u kojem je živio i djelovao. Njegovo historiografsko djelo odiše ljubavlju prema zavičaju i domovini. Nije nimalo slučajno što je bio vezan s obitelji Zrinskih, te ih uvjerio da potječu od znamenitih bribirskih knezova Šubića, a ne od rimskih aristokrata, što je bio pokazatelj ksenomanije onoga doba. Dopisivao se i s mnogim Dubrovčanima, posebice sa Stjepanom Gradićem, ravnateljem Vatikanske knjižnice. Njegova brojna pisma odaju osobnu vrsnoću i kao čovjeka i kao književnika, a vrijedan su prilog poznavanju njegova vremena. Ostvareno lapidarnim i jasnim stilom, kao i utemeljeno na kritičkim prosudbama, Lučićevo je djelo kamen temeljac moderne hrvatske historiografije. Ono što su Marko Marulić i Marin Držić za hrvatsku književnost, Bartol Kašić za hrvatski jezik i jezikoslovlje - to je Ivan Lučić za hrvatsku povjesnicu.[3] Pravi početak i istinsko postignuće.







Tags:
Istorija Hrvata Hrvatska Srbi Srba Srpska Dubrovnik Mavro Orbin ...