ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1973
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

MLADEN COLIĆ

TAKOZVANA NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA 1941.

Izdavač - Delta-pres, Beograd

Godina - 1973

486 strana

25 cm

Povez - Tvrd

Stanje - Kao na slici, ima pečat prethodnog vlasnika, korica malo oštećena, listovi su blago talasasti, ne oseća se na vlagu, tekst bez podvlačenja


SADRŽAJ:
1. STVARANJE I AKTIVNOST USTAŠKE ORGANIZACIJE DO APRILSKOG RATA KORIJENI I NASTANAK USTAŠKE ORGANIZACIJE
Hrvatska stranka prava
Ante Pavelić na čelu veliko-hrvatskog separatizma
Pokušaj osnivanja ustaške organizacije i emigriranje Ante Pavelića
Ideja jugoslovenstva i političke borbe izmedju srpske i hrvatske buržoazije

ORGANIZIRANJE I RAD USTAŠKE EMIGRACIJE 1929-1940
»Prva hrvatska emigracija«
Ustaški centri u Evropi i Americi
Ustaški vojni logori u Italiji i Madjarskoj
Teroristička i diverzantska aktivnost ustaša
Ustaška emigracija poslije atentata u Marselju
Ustaške veze u stranim zemljama

USTAŠKE ORGANIZACIJE U ZEMLJI 1929—1940
Osnovne forme širenja ustaške ideologije
Ustaško društvo » Uzdanica«
Ustaše i Hrvatska seljačka stranka

USTAŠKA I PROUSTAŠKA ŠTAMPA

TALIJANSKO-NJEMAČKA POLITIKA PREMA JUGOSLAVIJI
Talijanska politika prema Jugoslaviji do 1934.
Njemačko-talijanski dogovori oko Jugoslavije 1934—1940.
Italija i tzv. hrvatsko pitanje 1939–1940.
Pristupanje Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu

2. OSNIVANJE TAKOZVANE NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE

PROGLAŠENJE NDH I USPOSTAVLJANJE USTAŠKE VLASTI
Akcija u Zagrebu za proglašenje NDH
Prikupljanje ustaša u Italiji i dolazak u Zagreb aprila 1941
Usaglašavanja njemačko-talijanskih stavova oko NDH
Formiranje ustaške vlade i preuzimanje vlasti
Uloga Hrvatske seljačke i gradjanske zaštite u uspostavljanju ustaške vlasti

OSOVINSKO PRIZNANJE I OKUPACIJA NDH
Priznanje NDH od strane sila Osovine
Odredjivanje granica NDH.
Njemački okupacioni organi i trupe u NDH
Talijanski okupacioni organi i trupe u NDH
Njemačko-talijanski odnosi prema NDH

USTAŠKA VLAST, HSS, KATOLIČKI KLER, POVRŠINA I STANOVNIŠTVO
Organizacija vlasti i administrativno-teritorijalna podjela NDH
Organizaciona struktura ustaškog pokreta
Hrvatska seljačka stranka prema ustaškom pokretu
Katolički kler u službi NDH
Površina i stanovništvo NDH
Aktivnost KPJ na razobličavanju okupatora i ustaškog režima

3. ORUŽANE SNAGE TAKOZVANE NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE
DOMOBRANSTVO
Ministarstvo domobranstva
Kopnena vojska domobranstva
Zapovjedništvo kopnene vojske
Vojno-teritorijalna podjela NDH
Popunjavanje kopnene vojske ljudstvom, stokom i materijalnim sredstvima
Formiranje i dislokacija jedinica
Narodni ustanak u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj
Formiranje posebnih jedinica za borbu protiv ustanika
Reorganizacija kopnene vojske
Raspored operativnih jedinica prema operativno-taktičkoj angažovano t` (stanje 31. decembra 1941.)
Organizacija posadne službe
Zračne snage
Formiranje zrakoplovnih jedinica i službi
Formiranje protuzrakoplovnih jedinica
Mornarica NDH
Zapovjedništvo mornarice
Zapovjedništvo obale i morskog prometa
Zapovjedništvo rijeka i riječnog prometa
Mornaričke jedinice
Legionarske jedinice NDH
» Pojačana hrvatska 369. pješačka pukovnija«
Doknadna bojna 369. pješačke pukovnije
Legija zrakoplovstva NDH
Legija mornarice NDH
Laki prevozni zdrug

POLUVOJNIČKE ORGANIZACIJE
Vojnička prednaobrazba i radna služba mladosti
Državna časna radna služba
Narodna zaštita NDH

USTAŠKA VOJNICA
Načelna organizacija Ustaške vojnice
Glavni stožer Ustaške vojnice
Jedinice Ustaške vojnice
Ustaška milicija tzv. »divlje ustaše«

ORUŽNIŠTVO NDH
Organizacija oružništva
Sastav i raspored oružničkih jedinica
Milicija - naoružano mjesno stanovništvo

JEDINICE NJEMAČKE NARODNE SKUPINE U SASTAVU USTAŠKE VOJNICE I DOMOBRANSTVA
Jedinice Njemačke momčadi
Prvi bataljon 16. pješačke pukovnije

MORALNO-POLITIČKO STANJE U VOJSCI NDH 1941. GODINE
Neodazivanje u domobranstvo
Držanje jednog dijela pripadnika domobranstva u akcijama protiv ustanika-partizana
Proganjanje nekih domobranskih časnika od strane vlasti NDH
Simpatizeri NOP unutar domobranstva

ZAKLJUČAK O ORUŽANIM SNAGAMA NDH
Pregledi o domobranstvu, ustaškoj vojnici i komandnom sastavu

ČETNIČKE VOJNE FORMACIJE NA PODRUČJU NDH

4. USTAŠKI TEROR U NDH 1941. GODINE
Zakonodavni akti o teroru u NDH
Egzekutivni aparat ustaškog terora
Teror nad stavništvom NDH
Prekrštavanje Srba u NDH
Iseljavanje Srba iz NDH
Ustaški koncentracioni logori u NDH

OPĆI ZAKLJUČAK

Prilozi: I-XL
Spisak priloga
Rijeći i izrazi
Skraćenice
Izvori i literatura
Registar ličnih imena


`Koreni ideje nastajanja i postojanja Nezavisne države hrvatske sežu u drugu polovinu 19. veka. Naime, među južnoslovenskim narodima koji su bili pod vlašću Austrije i Mađarske postojale su dve struje: jedna koja se borila u zagovarala kulturno i političko zajedništvo južnoslovenskih naroda zasnovano na slovenstvu i zajedničkoj kulturi i druga koja je to zajedništvo ograničavala na religioznoj osnovi. Prvu struju koja je zagovarala ilirizam a kasnije jugoslovenstvo podupirala je prosvetiteljski rad Vuka Karadžića u Srbiji, Ljudevita Gaja u Hrvatskoj i Jerneja Kopitara u Sloveniji. U Hrvatskoj na jugoslovenstvu je radio Štrosmajer, a kasnije Rački. Štrosmajer je u Zagrebu osnovao Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti a na religioznom planu je zagovarao zajedništvo kroz uvođenje glagoljaštva, tj. upotrebu glagoljice kao liturgijskog pisma i staroslavenskog jezika u liturgiji Rimokatolička crkve i služenje narodu izjednačavao sa služenjem Bogu. Da bi podupro politički kulturno i religiozno jedinstvo i suživot južnoslovenskih naroda, on je ideje ovoga suživota propagirao i kroz njegovu Narodnu stranku u hrvatskom Saboru. Druga struja, iza koje je stajala Rimokatolička crkva i Starčevićeva Stranka prava a kasnije Čista stranka prava, je povlačila strogu liniju razdvajanja između katolicizma i pravoslavlja. Rimokatolička crkva je u južnoslovenskim zemljama pod Austrijom i Mađarskom zabranila Srbima upotrebu srpskog imena crkve (Srpska pravoslavna crkva) a izbor patrijarha Srpske pravoslavne crkve u Austriji i Mađarskoj je potvrđivao i odobravao austrijski dvor. Starčević je sa svoje strane zastupao rasizam prema Srbima pišući i govoreći o Srbima kao nižoj, nekulturnoj rasi, prisvajajući pri tom srpske teritorije, vladare i nacionalne junake. Otpor Starčevićevoj mržnji prema Srbima se javlja u samoj njegovoj stranci u 1890-im godinama nakon čega se iz Stranke prava izdvaja većina i proglašava se novom strankom, Čistom strankom prava na čelu sa Josipom Frankom, mađarskim Jevrejinom. Frank negira postojanje Srba u Hrvatskoj i govori o njima kao o Hrvatima pravoslavne vere. Frano Supilo, kasnije jedan od vođa Jugoslovenskog odbora, sa svoje strane ističe da su Hrvati i Srbi braća po krvi ali da su Srbi u Hrvatskoj su oni, koji pozvani ili nepozvani, uvek na strani hrvatskih neprijatelja.

Po smrti Štrosmajera se njegove ideje potiskuju a sledbenici marginalizuju. Početak Prvog svetskog rata je vreme kada Rimokatolička crkva kroz govore nadbiskupa Bauera (Zagreb) i Jegliča (Ljubljana) iskazuju javno mržnju prema Srbima podupirući `opravdani i sveti rat` protiv Srbije. Po završetku Prvog svetskog rata, Jugoslovenski odbor i Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba, kao politički predstavnici Slovenaca, Hrvata i Srba u Austro-Ugarskoj, su se izjasnili za zajedničku državu sa Srbijom. Prestavnici Srema i Vojvodine su glasali za priključenje ovih dveju provincija Srbiji. Raspadom Austro-Ugarske, hrvatski političari, koji su bili dominanto nacionalisti, prihvataju jugoslovensku državu samo kako krajnju nuždu. Rad hrvatskih nacionalista u borbi protiv postojanja Jugoslavije odvijao se u dva uporedna pravca. Jedan pravac je zastupala Hrvatska seljačka stranka sa Radićem na čelu čiji je bio cilj oslabiti Jugoslaviju iznutra političkom borbom i stvaranjem prostora za novu Hrvatsku kroz stvaranje Banovine Hrvatske sa privilegovanim položajem unutar Kraljevine. Drugi pravac su zastupali pravaši koji su terorom i diverzijama iznutra i izvana razjedali novu Kraljevinu. Osnovna teza iza koje su bila oba pravca bila je borba protiv izmišljenog velikosrpskog hegemonizma. Katolička crkva je bila ideološki i religiozni stub oba pravca boreći se protiv bilo kakvog zajedništva sa šizmaticima. Sveslavenski Sokolski pokret Tirša i Fignera je katolička crka dočekala neprijateljski izdvajajući hrvatske Sokole iz Jugoslovenskog saveza Sokola a zatim stvaranjem Orlova kao katoličke ideje sokolstva. Jugoslovenska država je zabranila Orlove kao alternativu Sokolima našto su Orlovi registrovani kao religiozna omladinska organizacija. Katolička crkva se svim silama odupirala razdvajanju crkve od države zahtevajući da klir crkve bude plaćen iz državnog budžeta, da se država ne upliće u rad crkve, da se crkva može nesmetano baviti i politikom, da je crkveno religiozno obrazovanje obavezno za decu čiji je bar jedan roditelj katolik. Rani pokušaj stvaranja Starokatoličke crkve u Jugoslaviji koja bi bila nezavisna od Vatikana je, na prtiskak Vatikana, zabranila Čubrilovićeva vlada 1923. godine. Cilj osnivanja ove crkve je bio rad na religioznom i političkom jedinstvu jugoslovenskih naroda.

Starčevićev rasizam i hrvatstvo dalje razrađuje pravaš Ivo Pilar (pod pseudonimom L. von Südland) u knjizi Južnoslovensko pitanje i svetski rat: Prikaz celokupnog pitanja. Ovu knjigu je na hrvatski prevela Pavelićeva NDH 1943 a knjiga je služila kao zvanični ideološki priručnik hrvatstva i odnosa prema Srbima.

Hrvatski politički predstavnici u Parlamentu Kraljevine su delovali destruktivno u Parlamentu a i van Parlamenta. Radić je još 1923 putovao Evropom (Pariz, London, Moskva) ne bi li dobio podršku za stvaranje nezavisne hrvatske države zbog čega je bio uhapšen i držan neko vreme u zatvoru. Sam Pavelić je ostao u Kraljevini i postao poslanik Parlamenta u čijem je radu retko učestvovao i to jedino da bi ometao rad Parlamenta. Još 1923 Pavelić zagovara sve moguće oblike borbe, uključujući i oružanu, u cilju postizanja samostalnosti Hrvatske u poviesnim granicama. Neki pravaši odlaze u emigraciju. Pavelić se povezao sa VMRO 1927 i branio grupu VMRO terorista pred sudom u Skoplju. Iste godine je išao u Italiju da bi od italijanske OVRE dobio detaljna uputstva za konspirativni rad u Kraljevini i izvođenje sabotaža i terora. U jesen 1927 Pavelić i Perčec su išli u Mađarsku i razgovarali sa mađarskim pomoćnikom inostranih poslova o ilegalnom prebacivanju oružja iz Mađarske u Hrvatsku Atentat na hrvatske parlamentarce 1928 godine je bio moment posle koga Pavelićevi pravaši odlaze u potpunu ilegalu ili emigriraju. Pavelić i Perčec su u Beču 1930 osnovali ustaški pokret koji je odmah zatim osnovao svoje baze i centre za terorizam i sabotaže u Jugoslaviji u Mađarskoj (Janka Pusta) i u Italiji (Borgotaro). Italija i Mađarska, zbog svojih teritorijalnih pretenzija, su finansijski pomagale ustaše i omogućivale upade ustaša na teritoriju Jugoslavije u cilju napada i vršenja sabotaža. Sa svoje strane, naslednik Radića na kormilu Hrvatske seljačke stranke Maček organizuje naoružane poluvojničke odrede Hrvatske seljačke straže. Vrhunac ustaškog terorizma je bilo ubistvo kralja Aleksandra u Marseju 1934 koje su ustaše izvedele u saradnji sa VMRO teroristima. Kraljevina Jugoslavija je pokušala diplomatskim i pravnim kanalima da se suprostavi hrvatskom terorizmu i separatizmu. Pavelić je u odsustvu osuđen na smrt u Francuskoj i Jugoslaviji. italija je odbila izručenje Pavelića Francuskoj a Austrija Perčevića Jugoslaviji. Italija je pod pritiskom rasformirala neke ustaške logore, internirala neke ustaše u logor na ostrvu Lipari a Mađarska zatvorila ustaški logor u Janka Pusti. Nemci su, da bi ojačali svoj uticaj u Jugoslaviji, zabranili ustaše i prinudili ih da napuste Nemačku. Na unutrašnjem planu Stojadinovićeva vlada je punudila amnestiju ustašama stacioniranim u Italiji (Budak, Puk, Francetić). Sve amnestirane ustaše su nastavile svoj rad u Jugoslaviji i infiltrirale HSS i njenu Hrvatsku seljačku stražu. Krajnji ustupak hrvatskom separatizmu je bilo osnivanje Hrvatske banovine na teritoriji Hrvatske i delom na teritoriji Bosne i Hercegovine.`



Ako Vas nešto zanima, slobodno pošaljite poruku.

NDH Nezavisne Državne Hrvatske Ambrozio Vitorio Ambrosio Vittorio Filip Anfuz Andrija Artuković Mijo Babić Emanuel Balley Vilko Begić Branko Benzon Petar Blašković Zdenko Blažeković Vaso Vogdanova Ljubo Boban Ivan Bogdan Vaso Vogdanova Bombeles Bombelles Kvirin Bonefačić Martin Broszat Mile Budak Edo Bulat Fikreta Buti Jelić Ivan Butković Mijo Bzik Dragiša Cvitanović Ferdo Čulionvić Galeaco Ćano Ciano Galeazzo Mihajlo Derfler Josip Dumandžić Jure Francetić Ivica Frković Jurica Ante Godina Leonardo Grivičić Viktor Gutić Ivo Herenčić Adolf Hitler Glajze Horstenau Edmund Glaise Josip Horvat Ladislaus Hory Đuro Jakčin Branimir Jelić Aleksandar Karađorđević Zigfrid Kaše Siegried Kasche Rafaelo Kazertano Casertano Raffaele Đuro Kemfelja Vojmir Kljaković Erkole Ercole Conti Leopold Kopsa Vladimir Košak August Košutić Zvonko Kovačević Mijo Kralj Vladimir Kren Bogdan Krezman Zdravko Krnić Juraj Krnjević Osman Kulenović Eugen Dido Kvaternik Slavko Vladimir Laksa Laxa Andrija Ljubomir Lisac Mladen Lorković Vjekoslav Maks Luburić Mihajlo Lukić Srećko Ljubljanović Vlatko Maček Đuzepe Markoni Giuseppe Marcone Ivan Markulj Vanče Mihailov Draža Mihajlović Vladeta Milićević Josip Milković Alojzije Mišić Ante Moškov Ivan Mrak Kreso Muharem Benito Musolini Mussolini Franjo Nikolić Viktor Novak Antonio Oksilija Oxilia Ivan Oršanović Ante Pavelić Vilko Pečnikar Petar Pekić Gusta V Perčec Stjepan Perić Mirko Peršen Ivo Petrić Zvonko Pospišil Vladimir Prebeg Milan Pribanić Ivan Prpić Mirko Puk Miho Pušić Stjepan Radić Ivan Rajić Joakim Ribentrop Joachim Ribbentropp Juraj Juco Rukavina Dragutin Rumler Nikola Rušinović Aleksandar Seitz Mijo Seletković Vjekoslav Servaci Servazzi Simo Simić Ante Starčević Alojzije Stepinac Milan Stojadinović Todor Stojkov Lovro Sušić Ivan Šarić Marijan Šimić Janko Šimrak Toni Šlegel Slavko Štencer Ivan Šubašić Alija Šuljak Velimir Terzić Stjepan Tomičić Viktor Tomić Tomljenović Janko Tortić Dragutin Toth Franjo Tuđman Maksimilijan Vajks Maximilian Weichs Žarko Verić Edmund Vezenmajer Weesenmayer Vuk Vinaver Ernest Vishaupt Wisshaupt Ante Vokić Milovan Žanić