Cena: |
3.900 din
(Predmet je prodat)
|
Stanje: | Polovan bez oštećenja |
Garancija: | Ne |
Isporuka: | Pošta Post Express Lično preuzimanje |
Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja)
Pouzećem Lično |
Grad: |
Raška, Raška |
ISBN: Ostalo
Godina izdanja: ostalo
Jezik: Srpski
Autor: Strani
k9
Praistorija na tlu Srbije – Milutin Garašanin
Izdavač: Srpska književna zadruga
Godina: 1973
Broj strana: XI, 700, 163 strane s tablama : ilustrovano
Format: 25x19
Povez: tvrd sa omotom
Praistorija na tlu Srbije obuhvata period istorije Srbije od pojave prvih ljudi na njenom tlu oko 40.000. godine p. n. e, do dolaska Rimljana krajem III veka p. n. e.
Kameno doba
Za više informacija pogledajte: Kameno doba na tlu Srbije
fosil BH-1,
Fosil BH-1, fragment donje vilice iz Male Balanice
Fosilna vilica BH-1 (Balanica hominin 1) roda Homo u Mala Balanica[1]. Uz pomoć tri tehnike utvrđeno je da je fosil star najmanje 397.000 i da je verovatno stariji od 525.000 godina, tako da pronađena vilica spada među najstarije evropske fosile srednjopleistocenskih hominida[2].
Prvi ljudi
Za više informacija pogledajte: Prve ljudske zajednice na tlu Srbije
Najstariji tragovi ljudskog postojanja, na tlu današe republike Srbije, datiraju u vreme poslednjeg glacijala, oko 40.000. godine pne[3]. To su ostaci primitivnih ljudskih zajednica koje su brojale od 10 do 15 članova, živele u pećinama, izrađivale oruđa i oružja od kamena i kostiju i bavile se lovom i sakupljanjem plodova. U prvoj fazi su lovili krupne biljojede (džinovske jelene, divlje konje i goveda), da bi sa promenom klime u predarktičku, lovili i mamute, nosoroge, lavove i hijene. Nova promena klime i zahlađenje koje je nastalo oko 25.000. godine p. n. e. (virmska glacijacija) doveli su do nestanka ovih zajednica. Najznačajniji lokaliteti iz ovog perioda su pećine kod sela Gradac, ispod Jerininog brda nedaleko od Kragujevca i Risovača na Venčacu kod Aranđelovca[3], a skeleti neandertalca i mamuta koji su poginuli u međusobnoj borbi pronađeni su u strogom centru Beograda, ispod današnje palate Albanija[4].
Kultura Lepenskog Vira
Lepenski Vir: Praroditeljka, skulptura iz svetilišta XLIV
Glavni članak: Kultura Lepenskog Vira
Krajem ledenog doba, tokom holocena, velike promene klime, ali i flore i faune, dovele su do stvaranja ljudskih zajednica koje će stvoriti jednu od najkompleksnijih praistorijskih kultura[3], kulturu Lepenskog Vira. Arheološkim istraživanjima je utvrđen kontinuitet ljudskih staništa na 14 lokacija (Lepenski Vir, Vlasac, Padina, Hajdučka vodenica, Ikona, Kladovska skela i druge) kraj Dunava u Đerdapu, koja su postojala od oko 11.000. godine p. n. e. do oko 5.000. godine p. n. e., a period od 7.000. godine p. n. e. do 5.500. godine p. n. e. se naziva kulturom Lepenskog Vira. Karakterišu je naseobine građene po utvrđenom obrascu, sa sahranjivanjem unutar njih i karakterističnim kućama trapezaste osnove, usavršena izrada alata i oružja, a smatra se da je u njoj postojala društvena hijerarhija i privatno vlasništvo, kao i razvijena religija (sa kultnim mestima i sakralnim objektima) i umetnost (javljaju se prve skulpture ribolikih ljudi, riba i jelena). Osnovna zanimanja bila su sakupljanje plodova, lov i ribolovom, dok se smatra da je u poslednjoj fazi došlo do pokušaja uzgoja biljaka i pripitomljavanja životinja, što je dovelo do stvaranja zemljoradničko-stočarskih zajednica u mlađem kamenom dobu.
Starčevačka kultura
Glavni članak: Starčevačka kultura
Prostiranje Starčevačke kulture
Toplija klima, dovela je do stvaranja nove kulture u Podunavlju, koja se po lokalitetu Starčevo kod Pančeva, naziva Starčevačkom kulturom, a prostirala se na prostoru od Bosne do Makedonije tokom 5. milenijuma p. n. e. Njene kuće koriste drvo kao armaturu i blato i plevu kao građu, dok im je osnova kvadratno-trapezasta. Pronalasci ostataka ugljenisanog ječma i pšenice, utvrđeno je da su se bavili zemljoradnjom, kao i da su imali ukopane ambare, dok kosti domaćih životinja ukazuju na bavljenje stočarstvom. Međutim, ljudi Starčevačke kulture nisu prestali da se bave lovom i ribolovom. O tome svedoče ostaci divljih životinja, kako u kućama, tako i oko njih, kao i čitav niz šila, spatula, harpuna i udica, koji se koriste prilikom ribolova. Skulpture starčevačke kulture, karakterišu veoma realistični prikazi životinja[3], dok predstave ljudi imaju jasne karakteristike žena, što svedoči o verovanju ondašnjih ljudi u kult plodnosti. Za ukrašavanje grnčarije, koja je mahom bila bombastog tipa, korišćeno je barbotiniranje, štipanje, kao i prevlačenje prstiju po svežoj podlozi.
Vinčanska kultura
Figurina iz Vinče, danas u Britanskom muzeju
Glavni članak: Vinčanska kultura
Starčevačku kulturu zamenila je u srednjem neolitu Vinčanska kultura, koja je svoj naziv dobila po lokalitetu Vinča - Belo brdo, nedaleko od Beograda na obali Dunava i predstavlja tehnološki najnapredniju praistorijsku kulturu na svetu[5]. Njeni lokaliteti iz poznog neolita Pločnik kod istoimenog sela pored Prokuplja odnosno Belovode i Belolice kod Petrovca, na osnovu pronađenih bakarnih nalaza, predstavljaju najstarije evropske centre metalurgije, što pomera početke metalnog doba u još dalju prošlost. Kuće Vinčanske kulture su građene od istih materijala i istih su oblika, kao one iz Starčevačke kulture, ali su za razliku od njih, masivnije sa dve prostorije i ognjištima, dok su u poznom periodu bile poređane u redove sa svojevrsnim ulicama između njih, pa bi se njihova naselja mogla smatrati urbanim. Pored zemljoradnje i stočarstva kao osnovnih zanimanja, ljudi u ovom periodu su se bavili i lovom, ribolovom i sakupljanjem plodova, zatim pravljenjem grnčarije, alatki od kamena, ali i pletenjem asura od like i trske, pa čak i preradom vune. Grnčariju karakteriše zaobljenost, dok antropomorfne i zoomorfne figurine (Lady of Vinča, Vidovdanka, Hajd vaza, Boginja na tronu), kao i prosopomorfni poklopci i žrtvenici predstavljaju izuzetne umetničke domete ove kulture. Posebnu odliku Vinčanske kulture predstavljaju urezani znaci, poznati kao vinčansko pismo, o čijoj funkciji ima mnogo pretpostavki (oznake vlasništva, kaucije, piktogrami ili slikovno pismo, fonetsko pismo...)[6].
Bronzano doba
Glavni članak: Bronzano doba na tlu Srbije
Kulture bronzanog doba, počinju da se javljaju na tlu Srbije oko 1900. godine p. n. e. i to na području Banata (moriška), Srema (vinkovačka), severozapadne Srbije (Belotić-Bela Crkva) i južnog Pomoravlja (Bubanj-Hum III-Slatina). Njihov mirni život je poremećen oko 1425. p. n. e., kada sa severa nadire nova kultura (kultura grobnih humki) sa bronzanim oružjem (mačevi, sekire, bodeži), što dovodi do pokretanja naroda, koja su doprla i do Egipta[3]. Između 1200. p. n. e. i 1000. p. n. e., na prostoru Kosova, Pomoravlja, Bačke i Banata, postoje ljudske zajednice koje imaju ista naselja, posuđe, oblik sahranjivanja, bave se uzgajanjem ječma i pšenice, uzgajaju goveda, svinje i konje, a ređe koze i ovce.
Gvozdeno doba
Glavni članak: Gvozdeno doba na tlu Srbije
Krajem drugog i početkom prvog milenijuma pne (period od 1125. godine p. n. e. do 750. godine p. n. e.), dolazi do nastanka gvozdenog doba i formiranja prvih etničkih zajednica na Balkanskom poluostrvu (Dardanaca, Tribala, Ilira i Tračana). Za gvozdeno doba je vezan i dolazak Trako-kimeraca oko 725. p. n. e. iz Kavkasko-pontskih predela, koji sa sobom donose svoje gvozdeno oružje i nakit. Tokom naredna dva veka dolazi do formiranja etničkog razgraničenja među plemenima na Balkanu, počinje da se razvija razmena dobara (o čemu svedoče luksuzni helenski predmeti pronađeni na ovom prostoru), a arheološka istraživanja ukazuju i na procese helenizacije Tribala i Dardanaca, dok se iz istorijskih izvora zna da su između 300. p. n. e. i 100. p. n. e. vodili ratove sa makedonskim kraljevima.
Mlađe gvozdeno doba karakteriše pojava Kelta, koji se 335. p. n. e. sastaju sa Aleksandrom Makedonskim na Dunavu, da bi nakon njegove smrti prešli Savu i Dunav i otpočeli napade na celo poluostrvo, sve do poraza kod Delfa, 279. p. n. e. Oni se nakon toga povlače sa tla današnje Grčke i uspevaju da pokore Tribale i deo Autarijata, sa kojima formiraju moćno pleme Skordiska[3], koje na tlu današnje Karaburme podiže svoj grad Singidunum, koji se smatra pretečom prestonice moderne Srbije, Beograda.