pregleda

Petar Marjanović - JUGOSLOVENSKI DRAMSKI PISCI XX VEKA


Cena:
990 din
Stanje: Polovan bez oštećenja
Garancija: Ne
Isporuka: Pošta
Lično preuzimanje
Plaćanje: Tekući račun (pre slanja)
Lično
Grad: Novi Sad,
Novi Sad
Prodavac

alenemigrant (3852)

PREMIUM član
Član je postao Premium jer:
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.

100% pozitivnih ocena

Pozitivne: 7898

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1985
Autor: Domaći
Vrsta: Eseji i kritike
Jezik: Srpski

Autor - osoba Marjanović, Petar, 1934- = Marjanović, Petar, 1934-
Naslov Jugoslovenski dramski pisci XX veka. Knj. 1 / Petar Marjanović
Vrsta građe elaborat, studija
Jezik srpski
Godina 1985
Izdavanje i proizvodnja Novi Sad : Akademija umetnosti, 1985 (Novi Sad : Srpsko narodno pozorište)
Fizički opis 228 str. ; 24 cm
(Broš.)
Napomene Tiraž 1.000
Napomena autora: str. 221-222
Bibliografija uz svako poglavlje
Registar.
Predmetne odrednice Stanković, Borisav, 1875-1927 -- `Koštana`
Cankar, Ivan, 1876-1918 -- `Kralj Betajnove`
Krleža, Miroslav, 1893-1981
Crnjanski, Miloš, 1893-1977 -- `Maska`
Nušić, Branislav, 1864-1938
Marinković, Ranko, 1913-2001 -- `Glorija`
Smole, Dominik, 1929-1992 -- `Antigona`
Čašule, Kole, 1921-2009 -- `Vrtlog`
Popović, Aleksandar, 1929-1996 -- `Razvojni put Bore Šnajdera`
Brešan, Ivo, 1936- -- `Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja`
Simović, Ljubomir, 1935- -- `Hasanaginica` ; `Čudo u Šarganu`
Radović, Veljko, 1940- -- `Medalja`
Jovanović, Dušan, 1939- -- `Oslobođenje Skoplja`
Leskovar, Deana, 1950- -- `Slike žalosnih doživljaja`
Stefanovski, Goran, 1952- -- `Let u mestu`
Kovačević, Dušan, 1948- -- `Sabirni centar` -- `Balkanski špijun`
Jugoslovenska drama -- 20. v.


REČ AUTORA
Ovi dramaturški ogledi deo su predavanja koja sam, u okviru Istorije jugoslavenske drame i pozorišta, imao na Akademiji umetnosti u Novom Sadu (1975–1985) i Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu (1979–1980). Opredelio sam se za ove pisce i dela: Borisav Stanković, Koštana (1900); Ivan Cankar, Kralj Betajnove (1902); Miroslav Krleža, Kraljevo (1915) i Gospoda Glembajevi (1928); Miloš Crnjanski, Maska (1918); Branislav Nušić, Gospođa ministarka (1929) i Ožalošćena porodica (1934); Ranko Marinković, Glorija (1955); Dominik Smole, Antigona (1959); Kole Čašule, Vrtlog (1967); Aleksandar Popović, Razvojni put Bore šnajdera (1967); Ivo Brešan, Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja (1971); Ljubomir Simović, Hasanaginica (1973) i Čudo u „Šarganu“ (1974); Veljko Radović, Medalja (1975); Dušan Jovanović, Oslobođenje Skoplja (1977); Deana Leskovar, Slike žalosnih doživljaja (1979); Goran Stefanovski, Let u mestu (1982); i Dušan Kovačević, Sabirni centar (1982) i Balkanski špijun (1983). Za ovu priliku predavanja su sažeta u formu ogleda, i dodata je naučna aparatura i selektivna bibliografija.
Smatram da su pisci i delà koja sam komentarisao u ovoj knjizi čeona i vitalna snaga dramske književnosti Jugoslavije u dvadesetom veku, i slika njenog duhovnog i društvenog razvoja u tom razdoblju. Zato sam pokušao, kad god je bilo mogućno, da subjektivne stavove potčinim onome što se naziva objektivnošću. Osnovni cilj nije mi bio da o ovim piscima i delima po svaku cenu napišem samo ono što „niko drugi“ pre nije napisao, nego da što tačnije kažem ono što o njima mislim. Pokušao sam da utvrdim teatarske i književne osobenosti tih delà, njihovo mesto u istoriji dramske književnosti Jugoslavije, i opštost njihovih sadržaja, ideja i poruka, posmatranih u kontekstu evropske dramske književnosti. Zbog toga sam, i prilikom sastavljanja svog nastavnog programa, kriterijum „ravnopravnosti“ podredio merilu umetničke vrednosti, pa zato u ovoj knjizi nisu zastupljeni pisci iz svih naših sredina. Iako broj izabranih pisaca i dramskih dela ne pretenduje da bude merilo umetničke vrednosti i značaja literatura kojima u užem smislu pripadaju, ipak se iz tih proporcija može nazreti posredni pokušaj vrednovanja jugoslovenskih dramskih književnosti ovoga veka.
U ovim ogledima želeo sam da čitaocu dam osnovne informacije o dramskoj tradiciji iz koje su izrasli odabrani pisci, o društvenoj klimi u kojoj su delà nastala, o ličnostima pisaca i njihovom shvatanju dramske literature i, naravno, o izabranim dramama, njihovim dramaturškim karakteristikama i najuspelijim scenskim realizacijama. Pri tom sam se koristio najpoznatijim i najinformativnijim studijama, raspravama i pozorišnim kritikama jugoslovenskih pisaca, kritičara i teatrologa, trudeći se da svaki komentarisani i navođeni fragment bude i ilustracija mog stava i kriterijuma. Najznačajnije korišćene izvore naveo sam na kraju svakog ogleda.
S obzirom na prostor kojim sam raspolagao, morao sam da iz ove `knjige izostavim niz značajnih dramskih delà koja svedoče o vrednosti dramske književnosti Jugoslavije u dvadesetom veku, a takođe i dramska delà koja su, uprkos dramaturškim slabostima, u nekim etapama razvoja doprinela stvaranju novih pogleda na probleme sadržine i forme. Ovde pominjem samo dela koja sam uneo u svoj nastavni program, i od kojih bi mogla da se sačini druga knjiga, po izboru pisaca i dela ne manje vredna od prve: Dubrovačka trilogija, Iva Vojnovića (1903); Naši sinovi, Vojislava Jovanovića Maramboa (1907); Sluge, Ivana Cankara (1909); Požar strasti, Josipa Kosora (1911); Kraljeva jesen, Milutina Bojica (1913); Vučjak, U agoniji i Aretej, Miroslava Krleže (1923, 1928, 1958); Bez trećega, Milana Begovića (1931); Kod večite slavine, Momčila Nastasijevića (1935); Velika buna, Bratka Krefta (1937); Pokojnik, Branislava Nušića (1937); Konak, Miloša Cnjanskog (1948); Nebeski odred, Đorđa Lebovića i Aleksandra Obrenovića (1955); Čiste ruke, Jovana Hristića (1960); Pravednik, Mirka Božića (1961); Afera, Primoža Kozaka (1961); Banović Strahinja, Borislava Mihajlovića Mihiza (1963); Dugi život kralja Osvalda, Velimira Lukića (1963); Ljubinko i Desanka, Aleksandra Popovića (1964); Osvajač, Andreja Hinga (1969); General i njegov lakrdijaš, Marijana Matkovića (1970); Maratonci trče počasni krug,, Dušana Kovačevića (1972); Nečastivi na filozofskom fakultetu, Iva Brešana (1975); Kamen za pod glavu, Milice Novković (1977), Divlje meso, Gorana Stefanovskog (1979) i Hrvatski Faust, Slobodana Šnajdera (1982).
Sve ostalo, što sam mislio da bi trebalo da bude zabeleženo u knjizi ovakvog sadržaja, napisao sam u ogledima o izabranim piscima i njihovim najboljim dramskim delima.


Petar Marjanović je rođen 1934. godine u Beogradu. Stanovao je u neposrednoj blizini Jugoslovenskog dramskog pozorišta, ali je veliki deo života i rada posvetio Novom Sadu, Srpskom narodnom pozorištu, Sterijinom pozorju, časopisu Scena, Matici srpskoj i pre svega Akademiji umetnosti. Novi Sad je upoznao i zavoleo u ranom detinjstvu, jer je njegova majka poticala iz stare novosadske porodice čiji su članovi živo učestvovali u umetničkom životu Novog Sada kao muzičari, slikari, arhitekte ili pisci, a najviše kao pozorišni umetnici.
U Beogradu je završio osnovnu školu i gimnaziju i diplomirao je na Grupi za jugoslovensku književnost i srpsko-hrvatski jezik na Filozofskom fakultetu (u januaru 1959). Kao student dobio je Brankovu nagradu Matice srpske za književni rad (1957) i prvu nagradu na konkursu Ateljea 212 za amatersku pozorišnu kritiku za tekst Koraci u drugoj sobi Miodraga Pavlovića (1958).
Poslediplomske studije završio je 1966. godine na Filološkom fakultetu u Beogradu sa temom Beogradska gradska pozorišna kritika u periodu od 1918. do 1932. godine. Na istom fakultetu odbranio je 1973. godine doktorsku tezu pod naslovom Umetnički razvoj Srpskog narodnog pozorišta od 1861. do 1868. godine (mentor oba rada bio je akademik Velibor Gligorić).
Radio je deset godina u novinsko-izdavačkoj delatnosti, a od sezone 1969/1970. do kraja sezone 1974/1975. bio je dramaturg Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu koje je u to vreme, osim dobrog glumačkog ansambla, u svom sastavu imalo niz darovitih reditelja koji su za to pozorište izborili osobeno mesto među jugoslovenskim teatrima. Veliki doprinos tom slavnom vremenu Srpskog narodnog pozorišta dao je i Petar Marjanović, a o njemu je ostavio traga u nadahnutoj knjizi Novosadska pozorišna režija 1945–1974 (1991).
Za docenta na Akademiji umetnosti u Novom Sadu izabran je 1975, vanredni profesor postao je 1980, a redovni 1985 (za predmet Istorija jugoslovenske drame i pozorišta). Njegov naučni doprinos i autoritet je neosporan, isto tako i pedagoške sposobnosti i rezultati, a njegove knjige su nezaobilazni udžbenici na mnogim fakultetima i akademijama. Njegova predavanja su odavala eruditu koji do detalja poznaje predmet o kojem govori, ali ono što je studente posebno privlačilo njegovim predavanjima bilo je što su imali pred sobom prekaljenog pozorišnog praktičara, profesionalca koji poznaje do u najsitnije detalje život pozorišta i svojim jasnim i jednostavnim savetima otvara svet teatra mladima koji žele da u njega stupe. Mnogi od njih, danas poznati pozorišni i filmski glumci i reditelji, posle studiranja nisu prekidali saradnju sa njim, nego su ga godinama posećivali u njegovom gostoljubivom domu u Beogradu u Njegoševoj ulici, tražeći savet i podršku na koju su uvek mogli da računaju. Takav pristup nije imao samo za studente, tu su dolazile na prijateljske razgovore i konsultacije mnoge kolege, glumci, reditelji i dramaturzi.
Pored svega navedenog profesor Marjanović ima najveću zaslugu za formiranje odseka dramske umetnosti na Akademiji. Kada je napustio rad dramaturga u Srpskom narodnom pozorištu da bi postao docent na Akademiji, situacija sa predavačima za studijske programe glume i režije nije bila dobra. Bio je raspisan konkurs, a kandidati koji su se prijavili na njega nisu bili vrhunski umetnici u tim oblastima, pa je pretilo da novoosnovana akademija ne započne rad na pravi način. Petar Marjanović je uzeo stvar u svoje ruke i pozvao Boru Draškovića i Branka Plešu da preuzmu nastavu režije i glume. To rešenje i ona koja su ubrzo sledila odmah su afirmisala novosadsku akademiju kao jednu od vodećih u Jugoslaviji, a uticaj takvog dobrog starta traje do današnjeg dana kada je Akademija napunila četrdeset šest godina rada. Mada se devedesetih godina prošlog veka profesor Marjanović zaposlio na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, i dalje je, bez promene, nastavio pedagoški rad na novosadskoj akademiji i čak je, sa još nekoliko kolega, pokrenuo magistarske studije iz Teatrologije. Za redovnog profesora na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu izabran je 1992. godine i tu je do penzionisanja (2001) predavao Istoriju jugoslovenskog pozorišta i drame na drugom stepenu studija i Uvod u teatrologiju na magistarskim studijama.
Na Fakultetu dramskih umetnosti bio je glavni nosilac naučnog projekta „Teatrološka i filmološka istraživanja“, šef Katedre za teoriju i istoriju i glavni urednik Zbornika radova fakulteta dramskih umetnosti prve dve godine (1997, 1998). Bio je mentor deset odbranjenih magistarskih teza na Fakultetu dramskih umetnosti i mentor dve odbranjene doktorske disertacije (u Beogradu i Novom Sadu). Posle penzionisanja, kao gost-profesor, predaje Uvod u teatrologiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu i Istoriju jugoslovenske drame i pozorišta na Akademiji umetnosti u Novom Sadu.
Odgovorni urednik časopisa Sterijinog pozorja Scena bio je od 1970. do 1974. godine, glavni urednik od 1975. do 1990. godine, a dve sezone bio je i pozorišni kritičar Politike (1980-1982).
Objavio je devet knjiga: Pozorišne teme (1968), Umetnički razvoj Srpskog narodnog pozorišta 1861 – 1868 (1974), Očima dramaturga (1979), Jugoslovenski dramski pisci HH veka (1985), Novosadska pozorišna režija 1945 – 1974 (1991), Crnjanski i pozorište (1995), Srpski dramski pisci HH stoleća (1997, drugo dopunjeno izdanje 2000) i Pozorište ili usud prolaznosti (2001). Zajedno sa Božidarom Kovačekom, Dušanom Mihailovićem i Dušanom Rnjakom, objavio je knjigu O teatarskom delu Joakima Vujića (1988).
Priredio je za štampu više knjiga, od kojih su najvažnije: Anthology of Works by Twentieth Century Yugoslav Playwrights (selected and commented), I (1984), II (1985), Posrbe, Srpska književnost – Drama (1987), Komedije i narodni komadi HIH veka, Srpska književnost – Drama (1987), Pozorište i vlast u Jugoslaviji (1944 – 1990) – „druga strana medalje“ – obračuni i zabrane (1990) i Stevan Šalajić (2001).
Autor je sedamnaest tekstova o južnoslovenskom pozorištu i drami u Dictionnaire encyclopedique du theatre (Larousse, Paris 1998) i opsežnog teksta o pozorištu i drami u Jugoslaviji (Srbija i Crna Gora) u The World Encyclopedia of Contemporary Theatre (Routledge, London – New York, 1994). U Istoriji srpske kulture autor je teksta Pozorište (izdanje na srpskom 1994, češkom 1995. i dva izdanja na engleskom 1995. i 1999). Tekstovi su mu objavljivani u Francuskoj, Engleskoj, Italiji, Kanadi, Sjedinjenim Američkim Državama, Rusiji, Poljskoj, Rumuniji, Češkoj, svim državama nastalim od negdašnje Jugoslavije i drugim zemljama.
Autor je pet dramatizacija, od kojih je tri izvelo Srpsko narodno pozorište u Novom Sadu: Simpozijum ili o ljubavi, po pripovetki Milana Kundere, koautor Želimir Orešković (1970), Roman o Londonu Miloša Crnjanskog (1987) i Ocevi i oci Slobodana Selenića (1991). Njegovu dramatizaciju Romana o Londonu izvelo je i Narodno pozorište u Sarajevu (1988). Scenski kolaž Novosadska promenada, sa koautorom Vladom Popovićem (1973), izveden je na sceni Srpskog narodnog pozorišta više od sto puta. Na istoj sceni izvedeni su i njegovi scenariji Javlenija i pozorja (1971) i Laza Kostić među javom i međ snom (1991).
Objavio je više od tri stotine studija, rasprava, ogleda, pozorišnih kritika, feljtona i članaka u Zborniku Matice srpske za scenske umetnosti i muziku, Sceni, Teatronu, Pozorištu (Novi Sad), Savremeniku, Delu, Letopisu Matice srpske, Književnim novinama, Politici, Teatru (Moskva), Dialogu (Varšava) i drugim domaćim i stranim listovima i časopisima.
Dobio je tri Sterijine nagrade: Dve za teatrologiju (Srpski dramski pisci HH stoleća – 1998. i Pozorište ili usud prolaznosti – 2001) i za naročite zasluge za unapređenje jugoslovenske pozorišne umetnosti i kulture (1991). Godine 2003. dobio je Veliku plaketu Univerziteta umetnosti sa poveljom „u znak priznanja za izuzetne zasluge i dugogodišnji doprinos razvoju Univerziteta umetnosti i Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu“.

MG1 (L)


Predmet: 71507349
Autor - osoba Marjanović, Petar, 1934- = Marjanović, Petar, 1934-
Naslov Jugoslovenski dramski pisci XX veka. Knj. 1 / Petar Marjanović
Vrsta građe elaborat, studija
Jezik srpski
Godina 1985
Izdavanje i proizvodnja Novi Sad : Akademija umetnosti, 1985 (Novi Sad : Srpsko narodno pozorište)
Fizički opis 228 str. ; 24 cm
(Broš.)
Napomene Tiraž 1.000
Napomena autora: str. 221-222
Bibliografija uz svako poglavlje
Registar.
Predmetne odrednice Stanković, Borisav, 1875-1927 -- `Koštana`
Cankar, Ivan, 1876-1918 -- `Kralj Betajnove`
Krleža, Miroslav, 1893-1981
Crnjanski, Miloš, 1893-1977 -- `Maska`
Nušić, Branislav, 1864-1938
Marinković, Ranko, 1913-2001 -- `Glorija`
Smole, Dominik, 1929-1992 -- `Antigona`
Čašule, Kole, 1921-2009 -- `Vrtlog`
Popović, Aleksandar, 1929-1996 -- `Razvojni put Bore Šnajdera`
Brešan, Ivo, 1936- -- `Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja`
Simović, Ljubomir, 1935- -- `Hasanaginica` ; `Čudo u Šarganu`
Radović, Veljko, 1940- -- `Medalja`
Jovanović, Dušan, 1939- -- `Oslobođenje Skoplja`
Leskovar, Deana, 1950- -- `Slike žalosnih doživljaja`
Stefanovski, Goran, 1952- -- `Let u mestu`
Kovačević, Dušan, 1948- -- `Sabirni centar` -- `Balkanski špijun`
Jugoslovenska drama -- 20. v.


REČ AUTORA
Ovi dramaturški ogledi deo su predavanja koja sam, u okviru Istorije jugoslavenske drame i pozorišta, imao na Akademiji umetnosti u Novom Sadu (1975–1985) i Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu (1979–1980). Opredelio sam se za ove pisce i dela: Borisav Stanković, Koštana (1900); Ivan Cankar, Kralj Betajnove (1902); Miroslav Krleža, Kraljevo (1915) i Gospoda Glembajevi (1928); Miloš Crnjanski, Maska (1918); Branislav Nušić, Gospođa ministarka (1929) i Ožalošćena porodica (1934); Ranko Marinković, Glorija (1955); Dominik Smole, Antigona (1959); Kole Čašule, Vrtlog (1967); Aleksandar Popović, Razvojni put Bore šnajdera (1967); Ivo Brešan, Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja (1971); Ljubomir Simović, Hasanaginica (1973) i Čudo u „Šarganu“ (1974); Veljko Radović, Medalja (1975); Dušan Jovanović, Oslobođenje Skoplja (1977); Deana Leskovar, Slike žalosnih doživljaja (1979); Goran Stefanovski, Let u mestu (1982); i Dušan Kovačević, Sabirni centar (1982) i Balkanski špijun (1983). Za ovu priliku predavanja su sažeta u formu ogleda, i dodata je naučna aparatura i selektivna bibliografija.
Smatram da su pisci i delà koja sam komentarisao u ovoj knjizi čeona i vitalna snaga dramske književnosti Jugoslavije u dvadesetom veku, i slika njenog duhovnog i društvenog razvoja u tom razdoblju. Zato sam pokušao, kad god je bilo mogućno, da subjektivne stavove potčinim onome što se naziva objektivnošću. Osnovni cilj nije mi bio da o ovim piscima i delima po svaku cenu napišem samo ono što „niko drugi“ pre nije napisao, nego da što tačnije kažem ono što o njima mislim. Pokušao sam da utvrdim teatarske i književne osobenosti tih delà, njihovo mesto u istoriji dramske književnosti Jugoslavije, i opštost njihovih sadržaja, ideja i poruka, posmatranih u kontekstu evropske dramske književnosti. Zbog toga sam, i prilikom sastavljanja svog nastavnog programa, kriterijum „ravnopravnosti“ podredio merilu umetničke vrednosti, pa zato u ovoj knjizi nisu zastupljeni pisci iz svih naših sredina. Iako broj izabranih pisaca i dramskih dela ne pretenduje da bude merilo umetničke vrednosti i značaja literatura kojima u užem smislu pripadaju, ipak se iz tih proporcija može nazreti posredni pokušaj vrednovanja jugoslovenskih dramskih književnosti ovoga veka.
U ovim ogledima želeo sam da čitaocu dam osnovne informacije o dramskoj tradiciji iz koje su izrasli odabrani pisci, o društvenoj klimi u kojoj su delà nastala, o ličnostima pisaca i njihovom shvatanju dramske literature i, naravno, o izabranim dramama, njihovim dramaturškim karakteristikama i najuspelijim scenskim realizacijama. Pri tom sam se koristio najpoznatijim i najinformativnijim studijama, raspravama i pozorišnim kritikama jugoslovenskih pisaca, kritičara i teatrologa, trudeći se da svaki komentarisani i navođeni fragment bude i ilustracija mog stava i kriterijuma. Najznačajnije korišćene izvore naveo sam na kraju svakog ogleda.
S obzirom na prostor kojim sam raspolagao, morao sam da iz ove `knjige izostavim niz značajnih dramskih delà koja svedoče o vrednosti dramske književnosti Jugoslavije u dvadesetom veku, a takođe i dramska delà koja su, uprkos dramaturškim slabostima, u nekim etapama razvoja doprinela stvaranju novih pogleda na probleme sadržine i forme. Ovde pominjem samo dela koja sam uneo u svoj nastavni program, i od kojih bi mogla da se sačini druga knjiga, po izboru pisaca i dela ne manje vredna od prve: Dubrovačka trilogija, Iva Vojnovića (1903); Naši sinovi, Vojislava Jovanovića Maramboa (1907); Sluge, Ivana Cankara (1909); Požar strasti, Josipa Kosora (1911); Kraljeva jesen, Milutina Bojica (1913); Vučjak, U agoniji i Aretej, Miroslava Krleže (1923, 1928, 1958); Bez trećega, Milana Begovića (1931); Kod večite slavine, Momčila Nastasijevića (1935); Velika buna, Bratka Krefta (1937); Pokojnik, Branislava Nušića (1937); Konak, Miloša Cnjanskog (1948); Nebeski odred, Đorđa Lebovića i Aleksandra Obrenovića (1955); Čiste ruke, Jovana Hristića (1960); Pravednik, Mirka Božića (1961); Afera, Primoža Kozaka (1961); Banović Strahinja, Borislava Mihajlovića Mihiza (1963); Dugi život kralja Osvalda, Velimira Lukića (1963); Ljubinko i Desanka, Aleksandra Popovića (1964); Osvajač, Andreja Hinga (1969); General i njegov lakrdijaš, Marijana Matkovića (1970); Maratonci trče počasni krug,, Dušana Kovačevića (1972); Nečastivi na filozofskom fakultetu, Iva Brešana (1975); Kamen za pod glavu, Milice Novković (1977), Divlje meso, Gorana Stefanovskog (1979) i Hrvatski Faust, Slobodana Šnajdera (1982).
Sve ostalo, što sam mislio da bi trebalo da bude zabeleženo u knjizi ovakvog sadržaja, napisao sam u ogledima o izabranim piscima i njihovim najboljim dramskim delima.


Petar Marjanović je rođen 1934. godine u Beogradu. Stanovao je u neposrednoj blizini Jugoslovenskog dramskog pozorišta, ali je veliki deo života i rada posvetio Novom Sadu, Srpskom narodnom pozorištu, Sterijinom pozorju, časopisu Scena, Matici srpskoj i pre svega Akademiji umetnosti. Novi Sad je upoznao i zavoleo u ranom detinjstvu, jer je njegova majka poticala iz stare novosadske porodice čiji su članovi živo učestvovali u umetničkom životu Novog Sada kao muzičari, slikari, arhitekte ili pisci, a najviše kao pozorišni umetnici.
U Beogradu je završio osnovnu školu i gimnaziju i diplomirao je na Grupi za jugoslovensku književnost i srpsko-hrvatski jezik na Filozofskom fakultetu (u januaru 1959). Kao student dobio je Brankovu nagradu Matice srpske za književni rad (1957) i prvu nagradu na konkursu Ateljea 212 za amatersku pozorišnu kritiku za tekst Koraci u drugoj sobi Miodraga Pavlovića (1958).
Poslediplomske studije završio je 1966. godine na Filološkom fakultetu u Beogradu sa temom Beogradska gradska pozorišna kritika u periodu od 1918. do 1932. godine. Na istom fakultetu odbranio je 1973. godine doktorsku tezu pod naslovom Umetnički razvoj Srpskog narodnog pozorišta od 1861. do 1868. godine (mentor oba rada bio je akademik Velibor Gligorić).
Radio je deset godina u novinsko-izdavačkoj delatnosti, a od sezone 1969/1970. do kraja sezone 1974/1975. bio je dramaturg Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu koje je u to vreme, osim dobrog glumačkog ansambla, u svom sastavu imalo niz darovitih reditelja koji su za to pozorište izborili osobeno mesto među jugoslovenskim teatrima. Veliki doprinos tom slavnom vremenu Srpskog narodnog pozorišta dao je i Petar Marjanović, a o njemu je ostavio traga u nadahnutoj knjizi Novosadska pozorišna režija 1945–1974 (1991).
Za docenta na Akademiji umetnosti u Novom Sadu izabran je 1975, vanredni profesor postao je 1980, a redovni 1985 (za predmet Istorija jugoslovenske drame i pozorišta). Njegov naučni doprinos i autoritet je neosporan, isto tako i pedagoške sposobnosti i rezultati, a njegove knjige su nezaobilazni udžbenici na mnogim fakultetima i akademijama. Njegova predavanja su odavala eruditu koji do detalja poznaje predmet o kojem govori, ali ono što je studente posebno privlačilo njegovim predavanjima bilo je što su imali pred sobom prekaljenog pozorišnog praktičara, profesionalca koji poznaje do u najsitnije detalje život pozorišta i svojim jasnim i jednostavnim savetima otvara svet teatra mladima koji žele da u njega stupe. Mnogi od njih, danas poznati pozorišni i filmski glumci i reditelji, posle studiranja nisu prekidali saradnju sa njim, nego su ga godinama posećivali u njegovom gostoljubivom domu u Beogradu u Njegoševoj ulici, tražeći savet i podršku na koju su uvek mogli da računaju. Takav pristup nije imao samo za studente, tu su dolazile na prijateljske razgovore i konsultacije mnoge kolege, glumci, reditelji i dramaturzi.
Pored svega navedenog profesor Marjanović ima najveću zaslugu za formiranje odseka dramske umetnosti na Akademiji. Kada je napustio rad dramaturga u Srpskom narodnom pozorištu da bi postao docent na Akademiji, situacija sa predavačima za studijske programe glume i režije nije bila dobra. Bio je raspisan konkurs, a kandidati koji su se prijavili na njega nisu bili vrhunski umetnici u tim oblastima, pa je pretilo da novoosnovana akademija ne započne rad na pravi način. Petar Marjanović je uzeo stvar u svoje ruke i pozvao Boru Draškovića i Branka Plešu da preuzmu nastavu režije i glume. To rešenje i ona koja su ubrzo sledila odmah su afirmisala novosadsku akademiju kao jednu od vodećih u Jugoslaviji, a uticaj takvog dobrog starta traje do današnjeg dana kada je Akademija napunila četrdeset šest godina rada. Mada se devedesetih godina prošlog veka profesor Marjanović zaposlio na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, i dalje je, bez promene, nastavio pedagoški rad na novosadskoj akademiji i čak je, sa još nekoliko kolega, pokrenuo magistarske studije iz Teatrologije. Za redovnog profesora na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu izabran je 1992. godine i tu je do penzionisanja (2001) predavao Istoriju jugoslovenskog pozorišta i drame na drugom stepenu studija i Uvod u teatrologiju na magistarskim studijama.
Na Fakultetu dramskih umetnosti bio je glavni nosilac naučnog projekta „Teatrološka i filmološka istraživanja“, šef Katedre za teoriju i istoriju i glavni urednik Zbornika radova fakulteta dramskih umetnosti prve dve godine (1997, 1998). Bio je mentor deset odbranjenih magistarskih teza na Fakultetu dramskih umetnosti i mentor dve odbranjene doktorske disertacije (u Beogradu i Novom Sadu). Posle penzionisanja, kao gost-profesor, predaje Uvod u teatrologiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu i Istoriju jugoslovenske drame i pozorišta na Akademiji umetnosti u Novom Sadu.
Odgovorni urednik časopisa Sterijinog pozorja Scena bio je od 1970. do 1974. godine, glavni urednik od 1975. do 1990. godine, a dve sezone bio je i pozorišni kritičar Politike (1980-1982).
Objavio je devet knjiga: Pozorišne teme (1968), Umetnički razvoj Srpskog narodnog pozorišta 1861 – 1868 (1974), Očima dramaturga (1979), Jugoslovenski dramski pisci HH veka (1985), Novosadska pozorišna režija 1945 – 1974 (1991), Crnjanski i pozorište (1995), Srpski dramski pisci HH stoleća (1997, drugo dopunjeno izdanje 2000) i Pozorište ili usud prolaznosti (2001). Zajedno sa Božidarom Kovačekom, Dušanom Mihailovićem i Dušanom Rnjakom, objavio je knjigu O teatarskom delu Joakima Vujića (1988).
Priredio je za štampu više knjiga, od kojih su najvažnije: Anthology of Works by Twentieth Century Yugoslav Playwrights (selected and commented), I (1984), II (1985), Posrbe, Srpska književnost – Drama (1987), Komedije i narodni komadi HIH veka, Srpska književnost – Drama (1987), Pozorište i vlast u Jugoslaviji (1944 – 1990) – „druga strana medalje“ – obračuni i zabrane (1990) i Stevan Šalajić (2001).
Autor je sedamnaest tekstova o južnoslovenskom pozorištu i drami u Dictionnaire encyclopedique du theatre (Larousse, Paris 1998) i opsežnog teksta o pozorištu i drami u Jugoslaviji (Srbija i Crna Gora) u The World Encyclopedia of Contemporary Theatre (Routledge, London – New York, 1994). U Istoriji srpske kulture autor je teksta Pozorište (izdanje na srpskom 1994, češkom 1995. i dva izdanja na engleskom 1995. i 1999). Tekstovi su mu objavljivani u Francuskoj, Engleskoj, Italiji, Kanadi, Sjedinjenim Američkim Državama, Rusiji, Poljskoj, Rumuniji, Češkoj, svim državama nastalim od negdašnje Jugoslavije i drugim zemljama.
Autor je pet dramatizacija, od kojih je tri izvelo Srpsko narodno pozorište u Novom Sadu: Simpozijum ili o ljubavi, po pripovetki Milana Kundere, koautor Želimir Orešković (1970), Roman o Londonu Miloša Crnjanskog (1987) i Ocevi i oci Slobodana Selenića (1991). Njegovu dramatizaciju Romana o Londonu izvelo je i Narodno pozorište u Sarajevu (1988). Scenski kolaž Novosadska promenada, sa koautorom Vladom Popovićem (1973), izveden je na sceni Srpskog narodnog pozorišta više od sto puta. Na istoj sceni izvedeni su i njegovi scenariji Javlenija i pozorja (1971) i Laza Kostić među javom i međ snom (1991).
Objavio je više od tri stotine studija, rasprava, ogleda, pozorišnih kritika, feljtona i članaka u Zborniku Matice srpske za scenske umetnosti i muziku, Sceni, Teatronu, Pozorištu (Novi Sad), Savremeniku, Delu, Letopisu Matice srpske, Književnim novinama, Politici, Teatru (Moskva), Dialogu (Varšava) i drugim domaćim i stranim listovima i časopisima.
Dobio je tri Sterijine nagrade: Dve za teatrologiju (Srpski dramski pisci HH stoleća – 1998. i Pozorište ili usud prolaznosti – 2001) i za naročite zasluge za unapređenje jugoslovenske pozorišne umetnosti i kulture (1991). Godine 2003. dobio je Veliku plaketu Univerziteta umetnosti sa poveljom „u znak priznanja za izuzetne zasluge i dugogodišnji doprinos razvoju Univerziteta umetnosti i Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu“.

MG1 (L)
71507349 Petar Marjanović - JUGOSLOVENSKI DRAMSKI PISCI XX VEKA

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.