ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 2001
Autor: Domaći
Jezik: hrvatski
Vrsta: Teorija književnosti

Jože Pogačnik, Tragovi u vremenu, bibl. Inozemni kroatisti, Matica hrvatska, Zagreb 2001.
Matičin niz inozemni kroatisti obogaćen je knjigom slovenskog povjesničara književnosti i teoretičara, akademika Jože Pogačnika (rođ. 1933. u Kovoru, Gorenjska). No naziv niza ne bi se baš lako mogao pridati kao antonomazija imenu uvaženoga prijatelja i Slovenca. On je inozemni tek uvjetno. Gotovo je trideset godina, naime, proveo u Hrvatskoj, boraveći alternativno u njoj još i danas, te je kao zaslužni sveučilišni djelatnik, od asistenta do redovitog profesora, posebice na Zagrebačkom i Osječkom sveučilištu, ostavio svojih vlastitih, svakako dubokih tragova u vremenu. Tako, valjda, na temelju emotivne funkcije jezika, valja (autobiografski) shvatiti i naslov Pogačnikove knjige. Njegovi su tragovi ostavljeni u vremenu njegova djelovanja (u Hrvatskoj i Sloveniji, neko vrijeme i u Novom Sadu), no ti su tragovi — putem referencijalne funkcije jezika — i nekakav metaforički imenovan predmet: književne činjenice, njihovi pisci i ideje, posebice matični tijekovi hrvatske i slovenske književnosti, nipošto na kraju, glede Pogačnikova čitljivog svjetonazora, tragovi individualne ljudske egzistencije u dosuđenoj mu (i njemu!) povijesnoj zbilji. O tomu uostalom u vrlo kratkom Predgovoru Pogačnik daje nekoliko škrtih no lako čitljivih naznaka.

Posrijedi je knjiga od šesnaest što kraćih što duljih rasprava, objavljivanih u najuglednijim znanstvenim publikacijama, onima dakle, koje hrvatska publika, posebice medijska, tobože književnokritičarska, najmanje prati, dapače ignorira. (Pa su i njihovi novinarski uradci prepuni neznanja i očitih budalaština. Nepoučljivi su, čak i kad su pisci odnosnih književnoznanstvenih rasprava najveći umovi ovih prostora, primjerice baš Pogačnik.) Dakle, Tragovi u vremenu autorski su izbor iz golema broja rasprava objavljivanih passim tijekom minulih petnaestak godina, a tiču se posebice suživotnih odnosno odvojenoživotnih tijekova hrvatske i slovenske književnosti na ovim prostorima. Glede hrvatske književnosti, to bi značilo na gornjohrvatskim, slavonskim i zagrebačkim prostorima. Svoje je rasprave Pogačnik razdijelio u dva »smjera«: Značenje ideja, i Značenje djela. Pojednostavnjeno rečeno, u prvom je slučaju posrijedi pretežito šira, povijesna i općepovijesna problematika, u drugom pak pojedini aspekti književnih djela što su ih namrijeli neki od ponajvećih: Šenoa, Pasko Antun Kazali i Janez Trdina, S. S. Kranjčević, Dobriša Cesarić, August Cesarec, Jure Kaštelan, te Bogomir Magajna i Andrej Hieng. U prvom se pak dijelu, koji govori o idejama i povijesti, govori o ćirilometodskoj tradiciji kod Slovenaca, o Primožu Trubar(j)u i njegovu dobu, posebice o slavonskoj književnosti, te o hrvatskoj moderni.