pregleda

Dostojevski - Rouen Vilijams


Cena:
1.210 din (Predmet je prodat)
Stanje: Novo
Garancija: Ne
Isporuka: AKS
Plaćanje: Ostalo (pre slanja)
Pouzećem
Prodavac Pravno lice

Delfi_knjizare (4249)

100% pozitivnih ocena

Pozitivne: 6985

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

Vrsta: Eseji i kritike
Autor: Strani

Autor:: Rouen Vilijams
Žanrovi:: Publicistika
Izdavač:: Zepter Book
Godina izdanja:: 2014.
Broj strana: 328
Pismo: Ćirilica
Povez: Mek
Format: 16.3x23.5 cm

Trenutna poplava knjiga neprijateljski nastrojenih prema religiji biće jednog dana zanimljiva tema neke sociološke analize. One dosledno sugerišu jedno viđenje religije koje bi, ako bi se ozbiljno shvatilo, obesmislilo i čitav niz drugih sistema značenja, pa i mnogo toga što bez razmišljanja smatramo naukom. Drugim rečima, one o veri govore maltene kao o nekom usamljenom zastranjivanju ljudskog razuma kao o skupu nezasnovanih verovanja o opšte poznatim činjenicama koji – u najboljem slučaju – počiva na pogrešnim ili tankim argumentima. Autore tih knjiga obično ne zanima šta religiozni ljudi zaista rade i govore, kao ni opšte pitanje kako sistemi značenja ili „pogledi na svet“ funkcionišu.

Sistemi značenja – životne filosofije, ako baš mora, iako ovaj izraz odmah zazvuči prilično ustajalo – funkcionišu tako što nam omogućavaju da pojave sagledamo kao povezane, a ne kao nasumične. Ovo, međutim, podrazumeva sposobnost da pojave sagledavamo u odnosu na druge pojave: to znači da napustimo ideju da postoji jedan osnovni i očigledan način gledanja na svet kojim svaka budala može da ovlada (a koji onda neki ljudi uporno hoće da nepotrebno zakomplikuju), i još, da shvatimo da je viđenje sveta i mogućnost da govorimo o tome što vidimo nešto što se uči, skup veština koje nam omogućavaju da povezujemo stvari i da neki događaj ili pojavu vidimo kroz prizmu nekog drugog. Na strogo pragmatičnom nivou, posledica toga je iskustveno uopštavanje koje je karakteristično za zakone na jednom sasvim drugačijem, ali ništa manje važnom nivou, to nas uvodi u svet metafore. A da neko ne bi pomislio da su ta dva nivoa radikalno zasebna, imajmo u vidu da je i sam „zakon“ metafora u kontekstu prirodnih procesa...

Metafora je sveprisutna, svakako u naučnom diskursu (sebični geni, kompjuterski modeli moždanih procesa, da i ne pominjemo veličanstvene ekstravagantnosti teorijske fizike), i ta sveprisutnost bi morala da nas odvrati od fikcije da postoji čist i očigledan jezik svake discipline. Nema nam druge do da koristimo reči koje imaju svoje istorije i obilje asocijacija sagledati stvari u perspektivi široj od njihove neposredne pojavnosti znači koristiti jezik nad kojim nemamo punu kontrolu kako bismo odgovorili na okruženje u kome stvari zahtevaju da u njima vidimo više no što bilo koji pojedinačni sistem opažanja može da obuhvati.

Što će reći, nijedan sistem percepcije i recepcije sveta ne može a da ne zavisi od imaginacije, sposobnosti da se sagleda svet koji se opire svakom konačnom određenju o tome kako će biti opisan da se tom svetu obraća i da se iz njega progovara. Čak i oni opisi stvarnosti za koje se misli da su ponajviše redukcionistički još uvek posežu za metaforom, još uvek zavise od reči koje su naučene i koje je već neko koristio. Prema tome, nije teško uvideti manjkavost shvatanja po kome je intelektualni svet borba dve suparničke slike, utemeljenih i neutemeljenih načina da opišemo stvari, egzaktnih i nerealnih perspektiva, ili čak prirodnih i natprirodnih viđenja da na duge staze takvo shvatanje preti da proždere samo sebe, ako je to za čim se traga goli apsolut. Kako ćemo kulturološku raspravu pokrenuti s mrtve tačke ako se polazi od toga da su religiozni pogledi na svet rđavi opisi nečega o čemu se bolje može govoriti jednostavnijim rečnikom?

Ovo zahteva napor da se do kraja isprati šta je upravo to što jezik određene religiozne tradicije omogućava svojim vernicima da vide – odnosno, šta su njeni imaginativni resursi. Kada vernici, na način koji nevernici mogu prepoznati, učestvuju u društvenim zbivanjima, politici i umetnosti (što oni svakodnevno čine, ma šta o tome mislili kritičari vere), kako njihova tradicija konkretno i specifično oblikuje njihovo viđenje? Ne u formi imperativa koji navodno proizlaze iz njihove religije (neka izvine brojni novinski komentatori). Reč je o tome u kojim kategorijama oni vide pojave i ljude, koje su to metafore koje otkrivaju nove dimenzije u svetu koji oni nastanjuju zajedno sa nevernicima. Taj repertoar resursa odlikuje se – u svakoj religioznoj tradiciji – haotičnom raznovrsnošću, i ne svodi se samo na nekoliko glavnih ideja i učenja. On obuhvata vizuelnu i slušnu komponentu – ono što se peva i gleda, kao i ono što se govori. On obuhvata formativne prakse, obrede, koji ostavljaju svoje semantičke tragove na neočekivanim mestima. A obuhvata i manje ili više kompleksno nasleđe drugih koji su svetu pristupali na isti način. Formiranje kolektivnih misaonih struktura je nešto na čemu vernici i dalje manje-više svakodnevno rade, i mora se priznati da je to proces koji je neuporedivo kompleksniji od repetitivnog dogmatizma za koji se tako često misli da je jedina briga svih koji upotrebljavaju religiozni diskurs.

Pokazati ovaj proces je isto što i izložiti šta on znači u praksi konkretnih ljudi edicija (The Making of the Christian Imagination) u okviru koje se ova knjiga pojavila, pokušaj je da se prikaže kolektivna imaginacija na delu – i u procesu njenog daljeg oblikovanja i razvoja – i kako se ona pokazuje u različitim pojedinačnim stvaralačkim naporima. Budući da smo u opasnosti da podlegnemo razornoj kulturnoj amneziji, jer više ne znamo kako u praksi izgleda religiozno opredeljenje, ove knjige žele da pokažu da je verovanje „u praksi“ nešto mnogo više no sleđenje apstraktnih imperativa i opštih opredeljenja. One su posvećene stvaralačkim umovima koji se smatraju nosiocima nekih od najinovativnijih kulturnih tokova u istoriji Zapada (i ne samo Zapada), kako bi se pokazalo na koji način specifično hrišćanska imaginacija leži u osnovi njihovih stvaralačkih dostignuća. Čineći to, ove knjige upućuju izazov tome što je jedan veliki mislilac nazvao „uglađenim preziranjem“ hrišćanske vere: odbacujući hrišćansku veru, može li iole ozbiljan intelektualac pristati da mirne duše istovremeno odbaci i sve one pomake, širenja obzorja, sva bogatstva koja je ona pružila individualnoj i kolektivnoj imaginaciji? Kako bi, na kraju krajeva, izgledao naš svet ako bismo sebe ubedili da se treba ratosiljati nasleđa hrišćanske imaginacije? Autori ovih knjiga se nadaju da će odgovor na to pitanje biti konstruktivno zabrinjavajuć – možda dovoljno zabrinjavajuć da omogući ozbiljniju raspravu o veri u savremenoj kulturi.

Izgleda da je postao običaj da se svako ko piše knjigu o Dostojevskom pravda za to što je dodaje već postojećoj ogromnoj biblioteci, ali ako su neke od ideja izraženih na stranicama koje slede – posebno one koje najviše duguju Mihailu Bahtinu – tačne, onda nijedna knjiga na tu temu neće biti potpuno izlišna, budući da je sam Dostojevski pretpostavljao da je ono glavno čemu pisanje teži upravo nastavak dijaloga. Stoga se neću pravdati i zaista, pisanje ove knjige je bilo tako veliki podsticaj i zadovoljstvo da bih smatrao i nezahvalnošću i neistinom kad bih se zbog nje izvinjavao.

Umesto izvinjenja, srećan sam što mogu da izrazim duboku zahvalnost svima onima koji su doprineli da rad na knjizi bude takvo zadovoljstvo. Stiven Prikit mi je prvi dao ideju da je napišem, a ja se nadam da zbog toga neće zažaliti. Građa za nju je postepeno prikupljana tokom dve godine, sve dok mi uprava Anglikanske crkve, saglasivši se da Arhiepiskop može povremeno dobiti studijsko odsustvo, nije omogućila da se u leto 2007. godine intezivno posvetim pisanju. Da nisam dobio tu priliku, završni rad na knjizi trajao bi kudikamo duže. Deo svog odsustva proveo sam u prijatnom okruženju univerziteta Džordžtaun, gde su mi predsednik Džon De Đoja i članovi tamošnje jezuitske zajednice, posebno Džon Lengan, rektor jezuitskog doma, pružili toplu dobrodošlicu. U posveti ove knjige izražavam zahvalnost svima koji su me tako ljubazno uključili u život svoje zajednice tokom nekoliko nedelja juna 2007. godine.

Ja ni u kom slučaju nisam akademski stručnjak za rusku književnost, i sa zahvalnošću sam se oslanjao na pomoć nekoliko prijatelja koji su mi svojim sugestijama pomagali u izboru literature i razmišljanjima. Njima, i svima koji su tokom ovih godina delili, nadahnjivali i produbljivali moje interesovanje za ovu oblast, između ostalog i pozajmljujući ili poklanjajući mi relevantne knjige i članke, dugujem zahvalnost, a posebno Džonu Arnoldu, Denisu Bredliju, Rut Kouts, Katrioni Keli, Robinu Milneru-Galendu, Stjuartu Saderlendu i Džonatanu Satonu.

Nisam pošao od toga da čitaoci ove knjige poznaju ruski jezik (iako sam u bibliografiji naveo dela na ruskom), te zato nisam navodio citate prema standardnom ruskom izdanju dela Dostojevskog. To me je dovelo do izvesnih nedoumica: naime, ne postoji nešto što bi bilo „standardni“ engleski prevod, a prednosti i mane različitih verzija na tržištu nije lako komparativno proceniti. Opredelio sam se da citiram iz verovatno najdostupnijih prevoda, a to su tekuća izdanja Penguin Classics, s izuzetkom Mladića, za koji sam koristio noviji prevod Ričarda Pevira i Larise Volohonski. Veoma retko, modifikovao sam tekst objavljenog prevoda ako nisam njime bio zadovoljan, ili ako bih primetio da prevod koji koristim nije uspeo da prenese određene dvoznačnosti originala.

Rouen Vilijams

Kenterberi,
avgust 2007.

TROŠKOVI DOSTAVE:

Svi paketi se isporučuju kurirskom službom AKS.
Troškovi dostave su 180 dinara. Rok isporuke je 5 radnih dana.
Porudžbine koje se unapred plaćaju šaljemo odmah nakon evidentiranja uplate.
Porudžbine sa Kupinda ne isporučujemo van granica Republike Srbije.

Predmet: 38946175
Autor:: Rouen Vilijams
Žanrovi:: Publicistika
Izdavač:: Zepter Book
Godina izdanja:: 2014.
Broj strana: 328
Pismo: Ćirilica
Povez: Mek
Format: 16.3x23.5 cm

Trenutna poplava knjiga neprijateljski nastrojenih prema religiji biće jednog dana zanimljiva tema neke sociološke analize. One dosledno sugerišu jedno viđenje religije koje bi, ako bi se ozbiljno shvatilo, obesmislilo i čitav niz drugih sistema značenja, pa i mnogo toga što bez razmišljanja smatramo naukom. Drugim rečima, one o veri govore maltene kao o nekom usamljenom zastranjivanju ljudskog razuma kao o skupu nezasnovanih verovanja o opšte poznatim činjenicama koji – u najboljem slučaju – počiva na pogrešnim ili tankim argumentima. Autore tih knjiga obično ne zanima šta religiozni ljudi zaista rade i govore, kao ni opšte pitanje kako sistemi značenja ili „pogledi na svet“ funkcionišu.

Sistemi značenja – životne filosofije, ako baš mora, iako ovaj izraz odmah zazvuči prilično ustajalo – funkcionišu tako što nam omogućavaju da pojave sagledamo kao povezane, a ne kao nasumične. Ovo, međutim, podrazumeva sposobnost da pojave sagledavamo u odnosu na druge pojave: to znači da napustimo ideju da postoji jedan osnovni i očigledan način gledanja na svet kojim svaka budala može da ovlada (a koji onda neki ljudi uporno hoće da nepotrebno zakomplikuju), i još, da shvatimo da je viđenje sveta i mogućnost da govorimo o tome što vidimo nešto što se uči, skup veština koje nam omogućavaju da povezujemo stvari i da neki događaj ili pojavu vidimo kroz prizmu nekog drugog. Na strogo pragmatičnom nivou, posledica toga je iskustveno uopštavanje koje je karakteristično za zakone na jednom sasvim drugačijem, ali ništa manje važnom nivou, to nas uvodi u svet metafore. A da neko ne bi pomislio da su ta dva nivoa radikalno zasebna, imajmo u vidu da je i sam „zakon“ metafora u kontekstu prirodnih procesa...

Metafora je sveprisutna, svakako u naučnom diskursu (sebični geni, kompjuterski modeli moždanih procesa, da i ne pominjemo veličanstvene ekstravagantnosti teorijske fizike), i ta sveprisutnost bi morala da nas odvrati od fikcije da postoji čist i očigledan jezik svake discipline. Nema nam druge do da koristimo reči koje imaju svoje istorije i obilje asocijacija sagledati stvari u perspektivi široj od njihove neposredne pojavnosti znači koristiti jezik nad kojim nemamo punu kontrolu kako bismo odgovorili na okruženje u kome stvari zahtevaju da u njima vidimo više no što bilo koji pojedinačni sistem opažanja može da obuhvati.

Što će reći, nijedan sistem percepcije i recepcije sveta ne može a da ne zavisi od imaginacije, sposobnosti da se sagleda svet koji se opire svakom konačnom određenju o tome kako će biti opisan da se tom svetu obraća i da se iz njega progovara. Čak i oni opisi stvarnosti za koje se misli da su ponajviše redukcionistički još uvek posežu za metaforom, još uvek zavise od reči koje su naučene i koje je već neko koristio. Prema tome, nije teško uvideti manjkavost shvatanja po kome je intelektualni svet borba dve suparničke slike, utemeljenih i neutemeljenih načina da opišemo stvari, egzaktnih i nerealnih perspektiva, ili čak prirodnih i natprirodnih viđenja da na duge staze takvo shvatanje preti da proždere samo sebe, ako je to za čim se traga goli apsolut. Kako ćemo kulturološku raspravu pokrenuti s mrtve tačke ako se polazi od toga da su religiozni pogledi na svet rđavi opisi nečega o čemu se bolje može govoriti jednostavnijim rečnikom?

Ovo zahteva napor da se do kraja isprati šta je upravo to što jezik određene religiozne tradicije omogućava svojim vernicima da vide – odnosno, šta su njeni imaginativni resursi. Kada vernici, na način koji nevernici mogu prepoznati, učestvuju u društvenim zbivanjima, politici i umetnosti (što oni svakodnevno čine, ma šta o tome mislili kritičari vere), kako njihova tradicija konkretno i specifično oblikuje njihovo viđenje? Ne u formi imperativa koji navodno proizlaze iz njihove religije (neka izvine brojni novinski komentatori). Reč je o tome u kojim kategorijama oni vide pojave i ljude, koje su to metafore koje otkrivaju nove dimenzije u svetu koji oni nastanjuju zajedno sa nevernicima. Taj repertoar resursa odlikuje se – u svakoj religioznoj tradiciji – haotičnom raznovrsnošću, i ne svodi se samo na nekoliko glavnih ideja i učenja. On obuhvata vizuelnu i slušnu komponentu – ono što se peva i gleda, kao i ono što se govori. On obuhvata formativne prakse, obrede, koji ostavljaju svoje semantičke tragove na neočekivanim mestima. A obuhvata i manje ili više kompleksno nasleđe drugih koji su svetu pristupali na isti način. Formiranje kolektivnih misaonih struktura je nešto na čemu vernici i dalje manje-više svakodnevno rade, i mora se priznati da je to proces koji je neuporedivo kompleksniji od repetitivnog dogmatizma za koji se tako često misli da je jedina briga svih koji upotrebljavaju religiozni diskurs.

Pokazati ovaj proces je isto što i izložiti šta on znači u praksi konkretnih ljudi edicija (The Making of the Christian Imagination) u okviru koje se ova knjiga pojavila, pokušaj je da se prikaže kolektivna imaginacija na delu – i u procesu njenog daljeg oblikovanja i razvoja – i kako se ona pokazuje u različitim pojedinačnim stvaralačkim naporima. Budući da smo u opasnosti da podlegnemo razornoj kulturnoj amneziji, jer više ne znamo kako u praksi izgleda religiozno opredeljenje, ove knjige žele da pokažu da je verovanje „u praksi“ nešto mnogo više no sleđenje apstraktnih imperativa i opštih opredeljenja. One su posvećene stvaralačkim umovima koji se smatraju nosiocima nekih od najinovativnijih kulturnih tokova u istoriji Zapada (i ne samo Zapada), kako bi se pokazalo na koji način specifično hrišćanska imaginacija leži u osnovi njihovih stvaralačkih dostignuća. Čineći to, ove knjige upućuju izazov tome što je jedan veliki mislilac nazvao „uglađenim preziranjem“ hrišćanske vere: odbacujući hrišćansku veru, može li iole ozbiljan intelektualac pristati da mirne duše istovremeno odbaci i sve one pomake, širenja obzorja, sva bogatstva koja je ona pružila individualnoj i kolektivnoj imaginaciji? Kako bi, na kraju krajeva, izgledao naš svet ako bismo sebe ubedili da se treba ratosiljati nasleđa hrišćanske imaginacije? Autori ovih knjiga se nadaju da će odgovor na to pitanje biti konstruktivno zabrinjavajuć – možda dovoljno zabrinjavajuć da omogući ozbiljniju raspravu o veri u savremenoj kulturi.

Izgleda da je postao običaj da se svako ko piše knjigu o Dostojevskom pravda za to što je dodaje već postojećoj ogromnoj biblioteci, ali ako su neke od ideja izraženih na stranicama koje slede – posebno one koje najviše duguju Mihailu Bahtinu – tačne, onda nijedna knjiga na tu temu neće biti potpuno izlišna, budući da je sam Dostojevski pretpostavljao da je ono glavno čemu pisanje teži upravo nastavak dijaloga. Stoga se neću pravdati i zaista, pisanje ove knjige je bilo tako veliki podsticaj i zadovoljstvo da bih smatrao i nezahvalnošću i neistinom kad bih se zbog nje izvinjavao.

Umesto izvinjenja, srećan sam što mogu da izrazim duboku zahvalnost svima onima koji su doprineli da rad na knjizi bude takvo zadovoljstvo. Stiven Prikit mi je prvi dao ideju da je napišem, a ja se nadam da zbog toga neće zažaliti. Građa za nju je postepeno prikupljana tokom dve godine, sve dok mi uprava Anglikanske crkve, saglasivši se da Arhiepiskop može povremeno dobiti studijsko odsustvo, nije omogućila da se u leto 2007. godine intezivno posvetim pisanju. Da nisam dobio tu priliku, završni rad na knjizi trajao bi kudikamo duže. Deo svog odsustva proveo sam u prijatnom okruženju univerziteta Džordžtaun, gde su mi predsednik Džon De Đoja i članovi tamošnje jezuitske zajednice, posebno Džon Lengan, rektor jezuitskog doma, pružili toplu dobrodošlicu. U posveti ove knjige izražavam zahvalnost svima koji su me tako ljubazno uključili u život svoje zajednice tokom nekoliko nedelja juna 2007. godine.

Ja ni u kom slučaju nisam akademski stručnjak za rusku književnost, i sa zahvalnošću sam se oslanjao na pomoć nekoliko prijatelja koji su mi svojim sugestijama pomagali u izboru literature i razmišljanjima. Njima, i svima koji su tokom ovih godina delili, nadahnjivali i produbljivali moje interesovanje za ovu oblast, između ostalog i pozajmljujući ili poklanjajući mi relevantne knjige i članke, dugujem zahvalnost, a posebno Džonu Arnoldu, Denisu Bredliju, Rut Kouts, Katrioni Keli, Robinu Milneru-Galendu, Stjuartu Saderlendu i Džonatanu Satonu.

Nisam pošao od toga da čitaoci ove knjige poznaju ruski jezik (iako sam u bibliografiji naveo dela na ruskom), te zato nisam navodio citate prema standardnom ruskom izdanju dela Dostojevskog. To me je dovelo do izvesnih nedoumica: naime, ne postoji nešto što bi bilo „standardni“ engleski prevod, a prednosti i mane različitih verzija na tržištu nije lako komparativno proceniti. Opredelio sam se da citiram iz verovatno najdostupnijih prevoda, a to su tekuća izdanja Penguin Classics, s izuzetkom Mladića, za koji sam koristio noviji prevod Ričarda Pevira i Larise Volohonski. Veoma retko, modifikovao sam tekst objavljenog prevoda ako nisam njime bio zadovoljan, ili ako bih primetio da prevod koji koristim nije uspeo da prenese određene dvoznačnosti originala.

Rouen Vilijams

Kenterberi,
avgust 2007.
38946175 Dostojevski - Rouen Vilijams

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.