pregleda

Slovo o srpskom jeziku /deklaracija/


Cena:
790 din
Želi ovaj predmet: 9
Stanje: Polovan bez oštećenja
Garancija: Ne
Isporuka: Pošta
Post Express
Lično preuzimanje
Plaćanje: Ostalo (pre slanja)
Lično
Grad: Novi Beograd,
Beograd-Novi Beograd
Prodavac

bakeja (5785)

99,46% pozitivnih ocena

Pozitivne: 11404

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

Godina izdanja: Ostalo
Vrsta: Ostalo
ISBN: Ostalo
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

SLOVO O SRPSKOM JEZIKU
(Politika, 1. i 8. avgust 1998.)
POLAZIŠTE

Slovom o srpskom jeziku, koje je doneto nakon naučne rasprave a na inicijativu Svetskog sabora Srba, vaspostavljaju se načela koja važe za ostale narode i jezike u svetu.

Srpska kultura, književnost i jezik su nedeljivi: obuhvataju sav srpski narod. Verska pripadnost se ne podudara sa jezičkom pripadnošću. Srpskim jezikom su govorili i govore etnički Srbi sve tri veroispovesti — pravoslavne, rimokatoličke i islamske.

Srpski jezik ima dva ravnopravna književna izgovora prema refleksima praslovenskog vokala `jat`(ĕ) — ekavski i ijekavski. Upotreba ekavskog i ijekavskog nije i ne može biti diferencijalna crta prema katoličkoj i muslimanskoj varijanti srpskog jezika. Ijekavska varijanta srpskog jezika je podjednako srpska kao i ekavska.

Srpski književni jezik ima dva pisma – ćirilicu i latinicu. Ćirilica i latinica nisu diferencijalna crta između srpskog književnog jezika i njegovih regionalnih, konfesionalnih varijanti.


ISTORIJAT

Sve do druge polovine XIX. veka u slavistici je važio opšti stav da Srbi i Hrvati imaju posebne jezike. Taj stav, između ostalih, zastupali su Dobrovski, Kopitar, Šafarik, Miklošić a najpreciznije ga je formulisao Vuk Stefanović Karadžić. On je tvrdio da je srpski jezik štokavski, a da čakavski i kajkavski nisu srpski. Vuk je smatrao da srpski jezik obuhvata čitavo štokavsko narečje i po jezičkom kriterijumu dokazao da su svi štokavci Srbi i da su svi Srbi štokavci.

To što i Srbi, kao i drugi narodi, pripadaju raznim veroispovestima, te ima Srba pravoslavaca, katolika i muslimana (ili, kako je Vuk govorio, Srbalja grčkoga, rimskoga i turskoga zakona), ne utiče na etničku i jezičku sliku toga naroda.


Privid srpskog i hrvatskog zajedništva

Preuzimanjem štokavskog narečja, a napuštanjem kajkavskog, vođe ilirskog pokreta, koji su u početku pisali na svom maternjem (kajkavskom) jeziku, tridesetih godina XIX veka prihvatili su za svoj književni jezik štokavsko narečje, odnosno srpski književni jezik u Vukovoj redakciji. Oni su u početku taj jezik nazivali ilirskim, što je sinonim za srpski jezik.

Da je termin ilirski blisko povezan sa srpskom teritorijom, narodom i jezikom, svedoči i istorijsko vreme koje prethodi takozvanom ilirskom pokretu. U XVIII veku su postojali Ilirska deputacija i Ilirska dvorska kancelarija kao političke institucije rezervisane za Srbe u Austriji. Tek od formiranja Ilirskih provincija pod Napoleonom ilirsko ime počinje da se koristi i za Slovence i Hrvate. Posle Vukove smrti nametnut je stav da Srbima i Hrvatima nije zajednički samo književni jezik već da im je zajednički i narodni jezik. Tako je nastalo stanovište da se zajednički narodni jezik Srba i Hrvata sastoji od tri narečja: štokavskog, čakavskog i kajkavskog. Vatroslav Jagić, koji je stupio na scenu u godini Vukove smrti (1864), tvrdio je da su Hrvati i Srbi, u stvari, jedan narod sa dva imena (Hrvato-Srbi) i da je prirodno da njihov zajednički narodni i književni jezik ima dvočlani naziv: hrvatski ili srpski jezik.

Nauka druge polovine XIX i početka XX veka smatrala je da je štokavsko narečje srpsko, a čakavsko hrvatsko, dok je kajkavsko `hrvatsko` samo po imenu (Leškin, Daničić). Vatroslav Jagić je, sprovodeći katolički filološki program, u tom `jednom narodu` isticao drukčije razlike. One po njemu nisu u jeziku nego u veri: Srbi su pravoslavni a Hrvati katolici. To znači da se u jezičko zajedništvo od samog početka išlo sračunato – da se dotle razdvojeno srpsko i hrvatsko prvo pomeša a da se posle podeli, ali ne na osnovu jezika nego na osnovu vere.

Srbi su južnoslovenski narod pravoslavne, katoličke i muslimanske veroispovesti koji govori srpskim narodnim jezikom. Sa etničkim granicama srpskoga naroda podudaraju se jezičke granice srpskog jezika (štokavskog narečja). Taj se jezik nazivao ne samo srpski nego i slovinski, slavenosrpski, ilirski, dalmatinski, dubrovački, bosanski, slavonski, hrvatski, naš jezik itd.

U XIX veku je postojao neznatan broj Hrvata koji je, u susedstvu sa Srbima i pod njihovim uticajem, govorio i srpski (štokavski). To nije ništa neobično: uvek ima delova jednog naroda koji govore jezikom drugog naroda. Sve do sedamdesetih godina XIX veka bilo je više Hrvata koji su govorili nemački ili italijanski nego onih koji su govorili štokavski (srpski), pa ipak nemački i italijanski jezik nisu nazvani hrvatsko-nemačkim i hrvatsko-italijanskim.

Hrvati se nisu zadovoljili samo time što su preuzeli srpski književni jezik, nego su, odmah posle Vukove smrti, činom bez presedana u istoriji bilo kog drugog jezika – srpskom nazivu u imenu jezika dodali i hrvatsko ime. Tako je od srpskog jezika u Hrvatskoj postao hrvatski ili srpski jezik, pa srpskohrvatski ili hrvatskosrpski, da bi raspadom socijalisticke Jugoslavije Hrvati potpuno iz naziva izbacili odrednicu srpski – i srpski jezik ijekavskog izgovora, koji su preuzeli u XIX veku, jednostavno preimenovali u `hrvatski književni jezik`.

U Socijalistickoj Federativnoj Republici Jugoslaviji Srbima muslimanske veroispovesti priznat je status `naroda`, pa su i oni odmah po razbijanju Jugoslavije srpskom jeziku, koji se dotada zvao srpskohrvatski, promenili naziv u `bosanski jezik`. Tako je srpski jezik, preko prelaznih termina hrvatski ili srpski i srpskohrvatski ili hrvatskosrpski, na kraju ovog veka dobio tri nezavisna naziva: srpski, hrvatski i bosanski jezik.

U dva od tri naziva izgubljena je terminološka veza sa srpskim jezikom, pa to služi, navodno, kao vrhovni dokaz za proglašenje tih jezika posebnim jezicima. I Hrvati i bosanski muslimani nastoje da naprave što više diferencijalnih crta `svojih jezika` prema srpskom jeziku, kako bi preko njih pokušali da dokazu kako ti `jezici` ne samo da ne potpadaju pod srpski jezik već da nisu nikad ni proistekli iz srpskog jezika. Ta njihova nastojanja, koja se ne zasnivaju ni na kakvim naučnim činjenicama, krivotvore sliku o karakteru i statusu srpskog jezika.


Izdvajanja `književnih jezika` na konfesionalnoj osnovi

U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, koja je bila stvorena 1918. godine, smatrano je da srpskohrvatskim jezikom govore samo dva naroda: Srbi i Hrvati (po drugoj koncepciji, jedan dvoimeni narod: Srbo-Hrvati). U novoj (Titovoj) Jugoslaviji zastupano je gledište da srpskohrvatskim jezikom govore tri naroda: Srbi, Hrvati i Crnogorci (a od 1967. i četvrti `narod`: Muslimani). Verska pripadnost ne može da bude jezička diferencijalna crta, a upravo je verska pripadnost iskorišćena za razbijanje jedinstvenog (višekonfesionalnog) srpskog naroda na veštačke versko-teritorijalne zajednice.

Teza o tome da narodi stiču identitet po veri a ne po jeziku, koja je suprotna Vukovoj tezi, nije prihvacena nigde u Evropi. Pošto se ona nametala više od jednog veka (a u Titovoj Jugoslaviji i sredstvima države), urodila je plodom: katolički deo populacije koja govori štokavskim narečjem kroatiziran je i državnom idejom vezan za etničke Hrvate, to jest čakavce, i za kajkavce, a muslimanski deo populacije proglašen je za poseban narod. Tako se desilo da se na verskoj osnovi populacija jednog jezika podeli na tri `naroda`.

Program izdvajanja `književnih jezika` na konfesionalnoj osnovi odražen je i u Dejtonskom sporazumu (1995), koji ima četiri ravnopravna teksta, od kojih je jedan na engleskom a tri na srpskom jeziku, s tim što se srpskim jezikom u tom dokumentu smatra samo ekavska ćirilička varijanta dok se dve ijekavske latiničke varijante srpskog književnog jezika u njemu nazivaju `hrvatskim` odnosno `bosanskim` jezikom.



SRPSKI JEZIK I NJEGOVE VARIJANTE

Srpski jezik, sa dijalektima koji mu genetski i strukturno pripadaju, centralni je južnoslovenski jezik, na osnovu kojeg je Vuk Stefanović Karadžić kodifikovao (savremeni) srpski književni jezik.

U porodici slovenskih jezika srpski se izdvaja sposobnošću regeneracije jotovanja kao praslovenske jezičke pojave.

Po vokalskom sistemu srpski jezik je jedinstven, ali se s obzirom na različite reflekse praslovenskog vokala `jat` u njemu razlikuju tri izgovora: ijekavski ili južni, ekavski ili istočni i ikavski ili zapadni.

Srpski jezik ima melodijski ili muzički akcenat, kao i praslovenski. Novoštokavski prozodijski sistem, na čijoj osnovi je stvoren srpski književni jezik (sve njegove izgovorne, grafijske i konfesionalne varijante), sa dva uzlazna i dva silazna akcenta i razlikovanjem posleakcenatske dužine, jedinstven je i u slovenskom i u indoevropskom svetu.

Srpski književni jezik i danas, kao i u Vukovo doba, jeste jezik svih štokavaca, jer je štokavsko narečje svojom celinom srpsko i ono obuhvata tri versko-kulturne zajednice srpskog naroda. Na tom jeziku ispevane su srpske narodne pesme, napisan Njegošev `Gorski vijenac`, preveden Stari i Novi zavet (Biblija) i stvorena novija umetnička književnost.

Savremeni srpski jezik upotrebljavaju i Srbi katoličke i Srbi muslimanske veroispovesti kao svoj književni jezik. Taj jezik je bio i ostao po svom gramatičkom i glasovnom sistemu jedan i jedinstven srpski jezik – kako ga je Vuk kodifikovao.

Današnji srpski književni jezik ima dva književna izgovora: ijekavski i ekavski. Ta osobina je imanentna crta srpskog književnog jezika i kod samih pravoslavnih Srba, pa niti je bila niti može biti diferencijalna crta prema `hrvatskoj` (katoličkoj) i `bošnjačkoj` (islamskoj) varijanti srpskog književnog jezika.

Ijekavska izgovorna varijanta srpskog književnog jezika u redakciji Vuka Karadžića prihvaćena je sredinom XIX veka u Hrvatskoj, što su Hrvati iskoristili da opravdaju uvođenje dvočlanog naziva za srpski jezik (takozvani `hrvatski ili srpski jezik`). U novije vreme, međutim, sve više se propagira jekavska izgovorna varijanta, koja se zasniva na činjenici da najbliži srpski ijekavski govori (govori Like i Korduna) imaju jednosložni ije-refleks dugog jata (to jest, neslogovno i i dugo je umesto ije). Jekavska izgovorna varijanta srpskog književnog jezika razlikuje se samo u izgovoru reči tipa lijepo, mlijeko, vrijeme – daje se prednost jednosložnom ije-izgovoru, dok se u pisanju ne razlikuje od ijekavske (u oba slučaja se pise: lijepo, mlijeko, vrijeme).

Srbi pravoslavne veroispovesti (u Srbiji, Crnoj Gori i Republici Srpskoj, kao i u Slavoniji i Srpskoj Krajini i drugde u svetu), bez obzira na to da li se služe ijekavskom ili ekavskom izgovornom varijantom, da li pišu ćirilicom ili latinicom, svoj književni jezik zovu srpski (književni) jezik.

Srpski jezik se podudara sa štokavskim narečjem. Kao što nije bilo Hrvata i Slovenaca štokavaca, tako nije nikada bilo ni Srba čakavaca niti kajkavaca. Ni danas nema Srba neštokavaca, a većinu Nesrba štokavaca čine prevereni Srbi.

Srbi katoličke verske pripadnosti služe se ijekavskom varijantom srpskog književnog jezika (ijekavskog i jekavskog izgovora) i uglavnom latiničkim pismom uz neke veštački nastale kovanice i niz leksičkih i onomastičkih pozajmica proisteklih iz latinskog jezičkog posredništva. Ijekavskom varijantom srpskog književnog jezika služe se i etnički Hrvati (čakavci) i žitelji istorijskog Slovinja (kajkavci, koji se danas takođe zovu Hrvatima), ali njima taj jezik nije maternji. Evidentan je, prema tome, nesklad između formalnog imena `hrvatskog književnog jezika` i stvarne etničke pripadnosti. Takozvani hrvatski književni jezik jeste zagrebačka varijanta srpskog književnog jezika.

I Hrvati imaju svoj izvorni jezik koji ih razlikuje od drugih naroda (čakavsko narečje). Hrvati su, međutim, od XIX veka odnegovali obimnu literaturu na srpskom književnom jeziku.* Ono što se sada naziva `hrvatskim jezičnim izrazom`, pa čak i `hrvatskim jezikom` može u naučnom smislu da se prihvati samo kao jedna varijanta srpskog književnog jezika.

Srbi islamske verske pripadnosti služe se ijekavskom varijantom srpskog književnog jezika, uz neznatan broj reči orijentalnog porekla pomoću kojih žele da naglase kulturnu posebnost, ali svoju varijantu knjizevnog jezika (od poslednje decenije XX veka) etnički netačno nazivaju `bosanski književni jezik`. S obzirom na nesklad između formalnog imena i stvarne pripadnosti, takozvani `bosanski književni jezik` jeste sarajevska varijanta srpskog književnog jezika.

Islamizirani delovi populacije koja vekovima govori srpskim jezikom, naročito u Raškoj, kao i na Kosovu i Metohiji, izgradili su kao verske zajednice neke osobenosti u svom jezičkom izražavanju a nikako poseban jezik.



PISMO

Srpski književni jezik ima dva ravnopravna pisma: ćirilicu i latinicu. Srbi su kulturni baštinici staroslovenske pismenosti i njenih azbuka, a staroslovenska glagoljica i ćirilica srpska su istorijska pisma.

Na temeljima hiljadugodišnje srpske i slovenske ćiriličke pismenosti Vuk Stefanović Karadžić je stvorio nacionalno fonetsko pismo – srpsku ćirilicu, koja je stožerna vertikala srpskog duhovnog, kulturnog i istorijskog identiteta.

Srbi imaju i svoje drugo pismo: Vukovoj ćirilici prilagođenu srpsku latinicu. Upotreba pisma nije nacionalna diferencijalna crta – pa je latinica sastavni deo srpske kulture.



SRPSKI KULTURNI PROSTOR

Srpska kultura i jezik čine srpski duhovni prostor koji je jedinstven i nedeljiv. On obuhvata – uz manastire, crkve, grobišta, rane štamparije i štampane knjige, kartografiju, natpise i zapise, povelje i privilegije, letopise i druge rukopisne knjige – i srpski književni i govorni jezik štokavskog narečja, oba izgovora. Srpskoj duhovnoj baštini pripadaju nauka i umetnost pisaca iz rasejanja (dijaspore).

Sve što je do ilirskog pokreta i programirane kroatizacije katoličke populacije srpskog govornog jezika napisano štokavskim narečjem pripada srpskoj književnosti. Nerazdvojni deo srpske književnosti su slavonska, primorska, dubrovačka odnosno dalmatinska štokavska književnost.

Književnost franjevaca u Bosni i Slavoniji, koji su pisali srpskim jezikom, prirodni je deo književnosti srpskoga jezika. Opšti stav, po kojem se kultura, kao i narod, određuje prema jeziku a ne prema veri nije svojstven samo Vukovom vremenu već je to stanovište koga se i danas pridržavaju svi evropski narodi.

Narodna poezija i proza stvoreni na srpskom jeziku sastavni su deo srpske književnosti. Ta književnost je nastala pre nego što je znatan deo štokavaca katoličke veroispovesti kroatiziran. U srpskoj narodnoj književnosti gotovo da nema primera podele hrisćana na pravoslavne i katolike. Tvorevine muslimana na srpskom jeziku razlikuju se donekle po motivima, ili tački gledišta, od tvorevina hrisćana, ali se one s pravom, kao i u prošlosti, mogu tretirati kao dela etničkih Srba muslimanske veroispovesti.

Druge umetnosti, kao i sve oblasti nauke i kulture, nastale na etničkim prostorima srpskoga jezika do programirane kroatizacije Srba katolika, moraju se smatrati sastavnim delom srpske umetnosti, nauke i kulture. Umetnost i kultura koju su stvarali Srbi katoličke veroispovesti posle programirane kroatizacije, kao i umetnost i kultura koje su stvarali Srbi muslimanske veroispovesti, sastavni su deo i srpske kulture.

NE ŠALJEM POUZEĆEM
.......
U inostransvo šaljem ako se dogovorimo oko načina uplate
........
Zbog mojih hroničnih zdravstvenih problema i poodmaklih godina, kao i još nekih razloga O B A V E Z N O me kontaktirajte P R E zvanične kupovine mojih predmeta...
..........

LICNO PREUZIMANJE I S K L J U C I V O na mojoj adresi (blok 23 Nbgd) sa kupinda ...U PRINCIPU SVAKOG DANA od 16h do 21h..ALI
PRE dolaska OBAVEZNO me kontaktirajte telefonom...


----------------

BESPLATNA POŠTARINA SE ODNOSI SAMO NA PREDMETE ISPOD ČIJE GLAVNE SLIKE STOJI CRVENI KAJRON SA NATPISOM BESPLATNA POŠTARINA
Besplatna dostava se odnosi samo na teritoriju Srbije
Besplatna dostava znači da mi novac uplaćujete unapred, a ja, po uplati šaljem predmet kao običnu pošiljku (bez broja za praćenje)... ako želite da pošaljem kao preporučenu tiskovinu dodaje se od 60 - 90 dinara na cenu knjige, zavisno od težine pošiljke..

Predmet: 35264131
SLOVO O SRPSKOM JEZIKU
(Politika, 1. i 8. avgust 1998.)
POLAZIŠTE

Slovom o srpskom jeziku, koje je doneto nakon naučne rasprave a na inicijativu Svetskog sabora Srba, vaspostavljaju se načela koja važe za ostale narode i jezike u svetu.

Srpska kultura, književnost i jezik su nedeljivi: obuhvataju sav srpski narod. Verska pripadnost se ne podudara sa jezičkom pripadnošću. Srpskim jezikom su govorili i govore etnički Srbi sve tri veroispovesti — pravoslavne, rimokatoličke i islamske.

Srpski jezik ima dva ravnopravna književna izgovora prema refleksima praslovenskog vokala `jat`(ĕ) — ekavski i ijekavski. Upotreba ekavskog i ijekavskog nije i ne može biti diferencijalna crta prema katoličkoj i muslimanskoj varijanti srpskog jezika. Ijekavska varijanta srpskog jezika je podjednako srpska kao i ekavska.

Srpski književni jezik ima dva pisma – ćirilicu i latinicu. Ćirilica i latinica nisu diferencijalna crta između srpskog književnog jezika i njegovih regionalnih, konfesionalnih varijanti.


ISTORIJAT

Sve do druge polovine XIX. veka u slavistici je važio opšti stav da Srbi i Hrvati imaju posebne jezike. Taj stav, između ostalih, zastupali su Dobrovski, Kopitar, Šafarik, Miklošić a najpreciznije ga je formulisao Vuk Stefanović Karadžić. On je tvrdio da je srpski jezik štokavski, a da čakavski i kajkavski nisu srpski. Vuk je smatrao da srpski jezik obuhvata čitavo štokavsko narečje i po jezičkom kriterijumu dokazao da su svi štokavci Srbi i da su svi Srbi štokavci.

To što i Srbi, kao i drugi narodi, pripadaju raznim veroispovestima, te ima Srba pravoslavaca, katolika i muslimana (ili, kako je Vuk govorio, Srbalja grčkoga, rimskoga i turskoga zakona), ne utiče na etničku i jezičku sliku toga naroda.


Privid srpskog i hrvatskog zajedništva

Preuzimanjem štokavskog narečja, a napuštanjem kajkavskog, vođe ilirskog pokreta, koji su u početku pisali na svom maternjem (kajkavskom) jeziku, tridesetih godina XIX veka prihvatili su za svoj književni jezik štokavsko narečje, odnosno srpski književni jezik u Vukovoj redakciji. Oni su u početku taj jezik nazivali ilirskim, što je sinonim za srpski jezik.

Da je termin ilirski blisko povezan sa srpskom teritorijom, narodom i jezikom, svedoči i istorijsko vreme koje prethodi takozvanom ilirskom pokretu. U XVIII veku su postojali Ilirska deputacija i Ilirska dvorska kancelarija kao političke institucije rezervisane za Srbe u Austriji. Tek od formiranja Ilirskih provincija pod Napoleonom ilirsko ime počinje da se koristi i za Slovence i Hrvate. Posle Vukove smrti nametnut je stav da Srbima i Hrvatima nije zajednički samo književni jezik već da im je zajednički i narodni jezik. Tako je nastalo stanovište da se zajednički narodni jezik Srba i Hrvata sastoji od tri narečja: štokavskog, čakavskog i kajkavskog. Vatroslav Jagić, koji je stupio na scenu u godini Vukove smrti (1864), tvrdio je da su Hrvati i Srbi, u stvari, jedan narod sa dva imena (Hrvato-Srbi) i da je prirodno da njihov zajednički narodni i književni jezik ima dvočlani naziv: hrvatski ili srpski jezik.

Nauka druge polovine XIX i početka XX veka smatrala je da je štokavsko narečje srpsko, a čakavsko hrvatsko, dok je kajkavsko `hrvatsko` samo po imenu (Leškin, Daničić). Vatroslav Jagić je, sprovodeći katolički filološki program, u tom `jednom narodu` isticao drukčije razlike. One po njemu nisu u jeziku nego u veri: Srbi su pravoslavni a Hrvati katolici. To znači da se u jezičko zajedništvo od samog početka išlo sračunato – da se dotle razdvojeno srpsko i hrvatsko prvo pomeša a da se posle podeli, ali ne na osnovu jezika nego na osnovu vere.

Srbi su južnoslovenski narod pravoslavne, katoličke i muslimanske veroispovesti koji govori srpskim narodnim jezikom. Sa etničkim granicama srpskoga naroda podudaraju se jezičke granice srpskog jezika (štokavskog narečja). Taj se jezik nazivao ne samo srpski nego i slovinski, slavenosrpski, ilirski, dalmatinski, dubrovački, bosanski, slavonski, hrvatski, naš jezik itd.

U XIX veku je postojao neznatan broj Hrvata koji je, u susedstvu sa Srbima i pod njihovim uticajem, govorio i srpski (štokavski). To nije ništa neobično: uvek ima delova jednog naroda koji govore jezikom drugog naroda. Sve do sedamdesetih godina XIX veka bilo je više Hrvata koji su govorili nemački ili italijanski nego onih koji su govorili štokavski (srpski), pa ipak nemački i italijanski jezik nisu nazvani hrvatsko-nemačkim i hrvatsko-italijanskim.

Hrvati se nisu zadovoljili samo time što su preuzeli srpski književni jezik, nego su, odmah posle Vukove smrti, činom bez presedana u istoriji bilo kog drugog jezika – srpskom nazivu u imenu jezika dodali i hrvatsko ime. Tako je od srpskog jezika u Hrvatskoj postao hrvatski ili srpski jezik, pa srpskohrvatski ili hrvatskosrpski, da bi raspadom socijalisticke Jugoslavije Hrvati potpuno iz naziva izbacili odrednicu srpski – i srpski jezik ijekavskog izgovora, koji su preuzeli u XIX veku, jednostavno preimenovali u `hrvatski književni jezik`.

U Socijalistickoj Federativnoj Republici Jugoslaviji Srbima muslimanske veroispovesti priznat je status `naroda`, pa su i oni odmah po razbijanju Jugoslavije srpskom jeziku, koji se dotada zvao srpskohrvatski, promenili naziv u `bosanski jezik`. Tako je srpski jezik, preko prelaznih termina hrvatski ili srpski i srpskohrvatski ili hrvatskosrpski, na kraju ovog veka dobio tri nezavisna naziva: srpski, hrvatski i bosanski jezik.

U dva od tri naziva izgubljena je terminološka veza sa srpskim jezikom, pa to služi, navodno, kao vrhovni dokaz za proglašenje tih jezika posebnim jezicima. I Hrvati i bosanski muslimani nastoje da naprave što više diferencijalnih crta `svojih jezika` prema srpskom jeziku, kako bi preko njih pokušali da dokazu kako ti `jezici` ne samo da ne potpadaju pod srpski jezik već da nisu nikad ni proistekli iz srpskog jezika. Ta njihova nastojanja, koja se ne zasnivaju ni na kakvim naučnim činjenicama, krivotvore sliku o karakteru i statusu srpskog jezika.


Izdvajanja `književnih jezika` na konfesionalnoj osnovi

U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, koja je bila stvorena 1918. godine, smatrano je da srpskohrvatskim jezikom govore samo dva naroda: Srbi i Hrvati (po drugoj koncepciji, jedan dvoimeni narod: Srbo-Hrvati). U novoj (Titovoj) Jugoslaviji zastupano je gledište da srpskohrvatskim jezikom govore tri naroda: Srbi, Hrvati i Crnogorci (a od 1967. i četvrti `narod`: Muslimani). Verska pripadnost ne može da bude jezička diferencijalna crta, a upravo je verska pripadnost iskorišćena za razbijanje jedinstvenog (višekonfesionalnog) srpskog naroda na veštačke versko-teritorijalne zajednice.

Teza o tome da narodi stiču identitet po veri a ne po jeziku, koja je suprotna Vukovoj tezi, nije prihvacena nigde u Evropi. Pošto se ona nametala više od jednog veka (a u Titovoj Jugoslaviji i sredstvima države), urodila je plodom: katolički deo populacije koja govori štokavskim narečjem kroatiziran je i državnom idejom vezan za etničke Hrvate, to jest čakavce, i za kajkavce, a muslimanski deo populacije proglašen je za poseban narod. Tako se desilo da se na verskoj osnovi populacija jednog jezika podeli na tri `naroda`.

Program izdvajanja `književnih jezika` na konfesionalnoj osnovi odražen je i u Dejtonskom sporazumu (1995), koji ima četiri ravnopravna teksta, od kojih je jedan na engleskom a tri na srpskom jeziku, s tim što se srpskim jezikom u tom dokumentu smatra samo ekavska ćirilička varijanta dok se dve ijekavske latiničke varijante srpskog književnog jezika u njemu nazivaju `hrvatskim` odnosno `bosanskim` jezikom.



SRPSKI JEZIK I NJEGOVE VARIJANTE

Srpski jezik, sa dijalektima koji mu genetski i strukturno pripadaju, centralni je južnoslovenski jezik, na osnovu kojeg je Vuk Stefanović Karadžić kodifikovao (savremeni) srpski književni jezik.

U porodici slovenskih jezika srpski se izdvaja sposobnošću regeneracije jotovanja kao praslovenske jezičke pojave.

Po vokalskom sistemu srpski jezik je jedinstven, ali se s obzirom na različite reflekse praslovenskog vokala `jat` u njemu razlikuju tri izgovora: ijekavski ili južni, ekavski ili istočni i ikavski ili zapadni.

Srpski jezik ima melodijski ili muzički akcenat, kao i praslovenski. Novoštokavski prozodijski sistem, na čijoj osnovi je stvoren srpski književni jezik (sve njegove izgovorne, grafijske i konfesionalne varijante), sa dva uzlazna i dva silazna akcenta i razlikovanjem posleakcenatske dužine, jedinstven je i u slovenskom i u indoevropskom svetu.

Srpski književni jezik i danas, kao i u Vukovo doba, jeste jezik svih štokavaca, jer je štokavsko narečje svojom celinom srpsko i ono obuhvata tri versko-kulturne zajednice srpskog naroda. Na tom jeziku ispevane su srpske narodne pesme, napisan Njegošev `Gorski vijenac`, preveden Stari i Novi zavet (Biblija) i stvorena novija umetnička književnost.

Savremeni srpski jezik upotrebljavaju i Srbi katoličke i Srbi muslimanske veroispovesti kao svoj književni jezik. Taj jezik je bio i ostao po svom gramatičkom i glasovnom sistemu jedan i jedinstven srpski jezik – kako ga je Vuk kodifikovao.

Današnji srpski književni jezik ima dva književna izgovora: ijekavski i ekavski. Ta osobina je imanentna crta srpskog književnog jezika i kod samih pravoslavnih Srba, pa niti je bila niti može biti diferencijalna crta prema `hrvatskoj` (katoličkoj) i `bošnjačkoj` (islamskoj) varijanti srpskog književnog jezika.

Ijekavska izgovorna varijanta srpskog književnog jezika u redakciji Vuka Karadžića prihvaćena je sredinom XIX veka u Hrvatskoj, što su Hrvati iskoristili da opravdaju uvođenje dvočlanog naziva za srpski jezik (takozvani `hrvatski ili srpski jezik`). U novije vreme, međutim, sve više se propagira jekavska izgovorna varijanta, koja se zasniva na činjenici da najbliži srpski ijekavski govori (govori Like i Korduna) imaju jednosložni ije-refleks dugog jata (to jest, neslogovno i i dugo je umesto ije). Jekavska izgovorna varijanta srpskog književnog jezika razlikuje se samo u izgovoru reči tipa lijepo, mlijeko, vrijeme – daje se prednost jednosložnom ije-izgovoru, dok se u pisanju ne razlikuje od ijekavske (u oba slučaja se pise: lijepo, mlijeko, vrijeme).

Srbi pravoslavne veroispovesti (u Srbiji, Crnoj Gori i Republici Srpskoj, kao i u Slavoniji i Srpskoj Krajini i drugde u svetu), bez obzira na to da li se služe ijekavskom ili ekavskom izgovornom varijantom, da li pišu ćirilicom ili latinicom, svoj književni jezik zovu srpski (književni) jezik.

Srpski jezik se podudara sa štokavskim narečjem. Kao što nije bilo Hrvata i Slovenaca štokavaca, tako nije nikada bilo ni Srba čakavaca niti kajkavaca. Ni danas nema Srba neštokavaca, a većinu Nesrba štokavaca čine prevereni Srbi.

Srbi katoličke verske pripadnosti služe se ijekavskom varijantom srpskog književnog jezika (ijekavskog i jekavskog izgovora) i uglavnom latiničkim pismom uz neke veštački nastale kovanice i niz leksičkih i onomastičkih pozajmica proisteklih iz latinskog jezičkog posredništva. Ijekavskom varijantom srpskog književnog jezika služe se i etnički Hrvati (čakavci) i žitelji istorijskog Slovinja (kajkavci, koji se danas takođe zovu Hrvatima), ali njima taj jezik nije maternji. Evidentan je, prema tome, nesklad između formalnog imena `hrvatskog književnog jezika` i stvarne etničke pripadnosti. Takozvani hrvatski književni jezik jeste zagrebačka varijanta srpskog književnog jezika.

I Hrvati imaju svoj izvorni jezik koji ih razlikuje od drugih naroda (čakavsko narečje). Hrvati su, međutim, od XIX veka odnegovali obimnu literaturu na srpskom književnom jeziku.* Ono što se sada naziva `hrvatskim jezičnim izrazom`, pa čak i `hrvatskim jezikom` može u naučnom smislu da se prihvati samo kao jedna varijanta srpskog književnog jezika.

Srbi islamske verske pripadnosti služe se ijekavskom varijantom srpskog književnog jezika, uz neznatan broj reči orijentalnog porekla pomoću kojih žele da naglase kulturnu posebnost, ali svoju varijantu knjizevnog jezika (od poslednje decenije XX veka) etnički netačno nazivaju `bosanski književni jezik`. S obzirom na nesklad između formalnog imena i stvarne pripadnosti, takozvani `bosanski književni jezik` jeste sarajevska varijanta srpskog književnog jezika.

Islamizirani delovi populacije koja vekovima govori srpskim jezikom, naročito u Raškoj, kao i na Kosovu i Metohiji, izgradili su kao verske zajednice neke osobenosti u svom jezičkom izražavanju a nikako poseban jezik.



PISMO

Srpski književni jezik ima dva ravnopravna pisma: ćirilicu i latinicu. Srbi su kulturni baštinici staroslovenske pismenosti i njenih azbuka, a staroslovenska glagoljica i ćirilica srpska su istorijska pisma.

Na temeljima hiljadugodišnje srpske i slovenske ćiriličke pismenosti Vuk Stefanović Karadžić je stvorio nacionalno fonetsko pismo – srpsku ćirilicu, koja je stožerna vertikala srpskog duhovnog, kulturnog i istorijskog identiteta.

Srbi imaju i svoje drugo pismo: Vukovoj ćirilici prilagođenu srpsku latinicu. Upotreba pisma nije nacionalna diferencijalna crta – pa je latinica sastavni deo srpske kulture.



SRPSKI KULTURNI PROSTOR

Srpska kultura i jezik čine srpski duhovni prostor koji je jedinstven i nedeljiv. On obuhvata – uz manastire, crkve, grobišta, rane štamparije i štampane knjige, kartografiju, natpise i zapise, povelje i privilegije, letopise i druge rukopisne knjige – i srpski književni i govorni jezik štokavskog narečja, oba izgovora. Srpskoj duhovnoj baštini pripadaju nauka i umetnost pisaca iz rasejanja (dijaspore).

Sve što je do ilirskog pokreta i programirane kroatizacije katoličke populacije srpskog govornog jezika napisano štokavskim narečjem pripada srpskoj književnosti. Nerazdvojni deo srpske književnosti su slavonska, primorska, dubrovačka odnosno dalmatinska štokavska književnost.

Književnost franjevaca u Bosni i Slavoniji, koji su pisali srpskim jezikom, prirodni je deo književnosti srpskoga jezika. Opšti stav, po kojem se kultura, kao i narod, određuje prema jeziku a ne prema veri nije svojstven samo Vukovom vremenu već je to stanovište koga se i danas pridržavaju svi evropski narodi.

Narodna poezija i proza stvoreni na srpskom jeziku sastavni su deo srpske književnosti. Ta književnost je nastala pre nego što je znatan deo štokavaca katoličke veroispovesti kroatiziran. U srpskoj narodnoj književnosti gotovo da nema primera podele hrisćana na pravoslavne i katolike. Tvorevine muslimana na srpskom jeziku razlikuju se donekle po motivima, ili tački gledišta, od tvorevina hrisćana, ali se one s pravom, kao i u prošlosti, mogu tretirati kao dela etničkih Srba muslimanske veroispovesti.

Druge umetnosti, kao i sve oblasti nauke i kulture, nastale na etničkim prostorima srpskoga jezika do programirane kroatizacije Srba katolika, moraju se smatrati sastavnim delom srpske umetnosti, nauke i kulture. Umetnost i kultura koju su stvarali Srbi katoličke veroispovesti posle programirane kroatizacije, kao i umetnost i kultura koje su stvarali Srbi muslimanske veroispovesti, sastavni su deo i srpske kulture.
35264131 Slovo o srpskom jeziku  /deklaracija/

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.