ISBN: 157
Godina izdanja: 157
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Corpus Hermeticum

Prevodilac: Aleksandar i Branka Tomić
Broj strana: 640
Pismo: Latinica
Povez: Tvrd
Format: 14 X 21 cm

Temeljna knjiga hermetičke filozofije. Tot-Hermes, triput najveći, izlaže duhovno učenje svojim sledbenicima Asklepiju i Tatijanu. Osim ovoga, delo sadrži i prevod celokupnih Smaragdnih tablica, koje se pripisuju Hermesu, zatim Božanski Pimander, Definicije Asklepija kralju Amonu, itd.
Hermesova metafizika propraćena je učenim komentarima G.R.S. Mida, znamenitog teozofa 19. veka i velikog poznavaoca gnosticizma, te Menli Palmer Hola, autora čuvenog dela Tajna učenja svih epoha, takođe objavljenog u ediciji Agarta.



Hermes Trismegist (od stgrč. Ἑρμῆς ὁ Τρισμέγιστος, u prevodu Hermes triput najveći; lat. Mercurius ter Maximus, u prevodu Merkur [ili živa] triput najveći) legendarna helenistička figura koja je nastala kao sinkretička kombinacija grčkog boga Hermesa i egipatskog boga Teuta.[1] Pretpostavljen je kao autor „Hermetike”, raznovrsne serije drevnih i srednjovekovnih pseudoepigrafskih tekstova koji leže u osnovi različitih filozofskih sistema poznatih kao hermetizam.

Mudrost koja se pripisuje ovom drevnom božanstvu kombinuje znanje i materijalnog i duhovnog sveta, što je pripisivanim radovima pridavalo veliki značaj među onima koji su se interesovali za međusobnu vezu materijalnog i božanskog.[2] U prvim vekovima posle Hrista pripisan mu je veći broj hermetičkih spisa koji su smatrani ostacima egipatske mudrosti, a zapravo su bili filozofsko-mistični tekstovi iz helenističkog razdoblja.

Kult, s vremenom, sjedinjenog Tota/Hermesa slavio se u staroegipatskom hramu u Hermopolisu. Figura Hermesa Trismegista može se naći i u islamskim i u bahaističkim spisima. U ovim tradicijama, Hermes Trismegist je bio povezan sa prorokom Idrisom.

Poreklo i osobine
Novo božanstvo poznato pod imenom Hermes Trismegistos nastalo je kao proizvod grčkih kolonista u Egiptu (kolonija Naukratis) koji su svoga boga Hermesa poistovetili s Totom, nebeskim utemeljiteljem magije, izumiteljem pisma i čuvarom tajnih znanja. Takođe, ujedinjeni Hermes/Tot smatra se, poput svojih delova i zaštitnikom astrologije i alhemije.

Pretvaranje egipatskog boga Tota u helenističko božanstvo Hermesa Trismegistosa započelo je za vreme Poznog Carstva (6. vek p. n. e.), međutim tek se od 3. veka p. n. e. može pratiti istorijski razvitak kulta Hermes-Tota.

S vremenom je Hermes/Tot humaniziran i pretvoren u mističnog kralja koji je vladao 3.226 godina i napisao 36.525 svitaka o prirodnim načelima. Kasnije je Jamblih smanjio tu brojku na 20.000 svitaka, Kliment iz Aleksandrije redukovao ju je na četrdeset i dva svitka.

Hermetički spisi
Glavni članak: Smaragdna ploča
Hermetički radovi prožeti su sintezom egipatske tradicije, grčkog novoplatonizma, zoroastrizma, judaizma i hrišćanstva, a što je posledica spajanja egipatske i helenističke kulture u prvim vekovima hršćanske ere. Takvih radova bilo je u prošlosti mnogo, ali ih je dosta izgubljeno protokom vremena, ali i zbog sistemskog uništavanja.

Od većeg broja hermetičkih spisa pripisanih Hermesu Trismegistosu, sačuvalo ih se tek nekolicina na grčkom jeziku i niz fragmenata koje su sačuvali hršćanski autori. Među najpoznatijim tekstovima pripisanim Hermesu/Totu, svakako je Korpus Hermetikum, kao i Asklepije (izvorno `Savršena rasprava`).

Hermes Trismegist u islamu
Islamski učenjaci su Hermesa Trismegista poistovetili s Idrisom koji se spominje u Kuranu, a nadimak Trismegist pogrešno je protumačen kao da se odnosi na tri različita lika. Prvi se izjednačavao s Idrisom (Enoh u Bibliji) koji je živeo pre Potopa. Drugi je navodno živeo u Vavilonu i bio je Pitagorin učitelj, dok je treći živio u helenističkom Egiptu.

Mnogi arapski prevodi ranijih hermetičkih tekstova , te mnoga izvorno arapska dela pripisivana su Hermesu, koga su smatrali prvim učiteljem nauke i filozofije. Povezivali su ga s magijom, alhemijom i astrologijom. Hermetičku misao, a posebno alhemiju prihvatili su sufijski učitelji.



George Robert Stow Mead (22. ožujka 1863., London[1] – 28. rujna 1933., London[1]) bio je engleski povjesničar, pisac, urednik, prevoditelj i utjecajan član Teozofskog društva te osnivač društva Quest Society. Njegova su se djela bavila raznim vjerskim i filozofskim tekstovima i tradicijama, uključujući neoplatonizam, hermetizam i gnosticizam.

Rođenje i obitelj
Mead je rođen u Peckhamu u Surreyu (danas dio Londona), u Engleskoj; otac mu je bio pukovnik britanske vojske Robert Mead, a majka Mary (rođ. Stow), koja je stekla tradicionalno obrazovanje u školi pri katedrali u Rochesteru.


Amblem Teozofskog društva sa simbolom anka unutar Salomonova pečata, okruženim ouroborosom, s prikazom svastike i ligature „om” na vrhu te okružen geslom (geslo nije prikazano, navedeno je u opisu slike)
Nema religije iznad istine


Mead je započeo studij matematike na koledžu St John`s u Cambridgeu.[2] Kasnije je usmjerio svoje obrazovanje prema klasičnoj filologiji te stekao veliko znanje grčkog i latinskog jezika. Godine 1884. stekao je prvostupanjsku diplomu (BA); iste je godine počeo raditi kao nastavnik u školi. Magistrirao je (MA) 1926. godine.[3]

Djelovanje u Teozofskom društvu
Dok je još studirao na Sveučilištu u Cambridgeu, Mead je pročitao knjigu *Ezoterični budizam* (1883.) Alfreda Percyja Sinnetta, što je vjerojatno potaknulo njegovo početno zanimanje za teozofiju i navelo ga da se 1884. godine pridruži Teozofskom društvu Helene Petrovne Blavatske.

Nakon što je 1889. postao osobni tajnik Blavatske, Mead je izabran za glavnog tajnika (zajedno s Bertramom Keightleyjem) Ezoteričnog odsjeka Teozofskog društva, kao i za jednog od dvanaest članova njegove Unutarnje skupine. Mead je u toj potonjoj skupini upoznao Lauru Mary Cooper (koja će kasnije postati njegova supruga) te je prisustvovao svim sastancima održanima za njezine članove, osim jednom.[4]

Zajedno s Annie Besant, Mead je bio posljednji urednik teozofskog časopisa *Lucifer* (koji je 1897. preimenovan u *The Theosophical Review*), a od 1907. do 1909. godine djelovao je kao njegov jedini urednik; časopis je prestao izlaziti nakon što je Mead napustio Teozofsko društvo.[5]

U veljači 1909. Mead i oko 700 članova britanskog ogranka Teozofskog društva istupili su iz članstva u znak protesta zbog odluke Annie Besant da ponovno primi Charlesa Webstera Leadbeatera u Društvo. Leadbeater je bio istaknuti član Teozofskog društva sve dok 1906. nije optužen da je sinove nekih američkih teozofa podučavao masturbaciji i seksualno ih dodirivao[6] pod krinkom okultne poduke. Iako je to potaknulo Meadov odlazak, nezadovoljstvo dogmatizmom Teozofskog društva vjerojatno je također znatno pridonijelo njegovoj odluci da nakon 25 godina napusti tu organizaciju.

Društvo Quest (The Quest Society)
U ožujku 1909. Mead je osnovao društvo Quest, koje je okupljalo 150 bivših članova Teozofskog društva i 100 novih članova. To je novo društvo zamišljeno kao platforma za nedogmatski pristup komparativnom proučavanju i istraživanju religije, filozofije i znanosti. Društvo Quest organiziralo je predavanja u staroj gradskoj vijećnici Kensingtona u središtu Londona, no njegov najznačajniji pothvat bilo je izdavanje časopisa *The Quest: A Quarterly Review*, koji je izlazio od 1909. do 1931. godine i u kojem su objavljivali brojni povijesno važni autori.

Utjecaj
Među istaknutim osobama na koje je Mead utjecao nalaze se Ezra Pound, W. B. Yeats, Hermann Hesse, Kenneth Rexroth i Robert Duncan. Na utjecaj G. R. S. Meada na Carla Gustava Junga ukazao je Gilles Quispel, stručnjak za gnosticizam i Jungov prijatelj, a o toj su temi raspravljali i brojni drugi istraživači.[5][7][8][9] Budući da je prvi preveo gnostički tekst *Pistis Sophia* na engleski jezik, Mead je odigrao važnu ulogu u popularizaciji pojma „gnoza” – kako kao bitnog aspekta antičkog gnosticizma, tako i kao općeg koncepta prisutnog u religijama kroz različita razdoblja i podneblja.