ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 437
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Tadeusz Marian Kotarbiński (poljski: [kotar`biński]; 31. ožujka 1886. - 3. listopada 1981.) bio je poljski filozof, logičar i etičar.

Učenik Kazimierza Twardowskog, bio je jedna od najreprezentativnijih ličnosti Lwówsko-varšavske škole i član Poljske akademije za učenje (PAU) kao i Poljske akademije znanosti (PAN). Razvio je filozofsku teoriju nazvanu reizam (poljski: reizm) i etički sustav nazvan nezavisna etika. Kotarbiński je značajno pridonio i razvoju prakseologije.

Henryk Greniewski i Kazimierz Pasenkiewicz bili su doktorski studenti kod Kotarbińskog.

Život
Tadeusz Kotarbiński rođen je 31. ožujka 1886. u Varšavi, tadašnjoj Poljskoj, Ruskom Carstvu, u obitelji umjetnika. Njegov otac, Miłosz Kotarbiński, bio je slikar, njegova majka, Ewa Koskowska, bila je pijanistica i skladateljica. Njegovi ujaci bili su Józef Kotarbiński, važna osoba u poljskim kazališnim krugovima, i Wilhelm Kotarbiński, talentirani slikar. Izbačen iz srednje škole 1905. zbog sudjelovanja u štrajku, Kotarbiński je uspio maturirati dvije godine kasnije. Prvo je studirao kao neupisani student na Jagielonskom sveučilištu u Krakovu, slušajući uglavnom predavanja iz matematike i fizike; zatim arhitekturu u Lavovu i Darmstadtu, da bi se konačno zadovoljio studijem filozofije i klasične filologije na Sveučilištu u Lavovu. Profesori su mu bili neki od najcjenjenijih filozofa, logičara i matematičara svoga vremena: Kazimierz Twardowski, Jan Łukasiewicz, Władysław Witwicki i filolog Stanisław Witkowski. Doktorirao je s tezom Utilitarizam u etici Milla i Spencera 1912. godine.

Nakon diplome predavao je klasične jezike u varšavskoj Gimnaziji Mikołaj Rey (srednja škola). Godine 1918. započeo je karijeru predavača filozofije na Sveučilištu u Varšavi; od 1929. do 1930. bio je dekan humanističkih znanosti. U međuratnom razdoblju Kotarbiński se bavio društvenim poslovima. Aktivno se borio protiv antisemitizma, ultranacionalizma i klerikalizma. Pisao je uglavnom za mjesečnik `Racjonalista`, organ Poljske udruge slobodnih mislilaca. Tijekom progona studenata židovskog podrijetla na poljskim sveučilištima, kada su desničarske organizacije pokušale odrediti zasebne sektore u predavaonicama za nepoljske studente, zajednički se pridružio njihovom prosvjedu, tijekom kojeg je svoja predavanja držao stojeći. Bio je protivnik geto klupa uvedenih na Sveučilištu u Varšavi 1937. U svom djelovanju, blizak ljevičarskim i socijalističkim skupinama, bio je član Sindikata poljskih učitelja, koji je u godinama 1937.–1939. višeškolskog odsjeka.

Nakon Drugog svjetskog rata, zajedno s drugim uglednim ljudima od učenja, pomogao je u stvaranju državnog sveučilišta u Łódźu. Godine 1945. Kotarbiński je postao prvi rektor Sveučilišta u Łódźu, držeći tu dužnost do 1949. dok je istovremeno radio na Sveučilištu u Varšavi. Njegov model rada postao je mjerilom za buduće generacije znanstvenika na Sveučilištu u Łódźu.

Filozofija
Reizam
Reizam je pansomatizam (od grčkog: πᾶν `sve` + σῶμα `tijelo`) ontologija kao i semantička teorija koju je razvio Kotarbiński i koja je najopsežnije izložena u njegovom glavnom djelu: Elementi teorije znanja, formalne logike i metodologije znanosti , prvi put objavljen 1929. Kotarbiński je tvorac pojma reizam, riječi izvedene iz latinskog res `stvar`.

Ontološki reizam
Pristup ontološkog reizma Kotarbińskog pretpostavlja da su jedine stvari koje postoje, a time i jedina ontološka kategorija koja se može koristiti, pojedinačni, konkretni objekti (ili tijela) u suprotnosti s doktrinama koje dopuštaju postojanje takvih kategorija kao što su univerzalije, stanja stvari, svojstva , relacije, skupovi, klase, mentalni konstrukti itd.

Semantički reizam
U svojoj semantičkoj formulaciji Kotarbiński je pretpostavio da smislene rečenice moraju sadržavati takozvana prava imena (koja se odnose na konkretne objekte) za razliku od naziva apstraktnih objekata ili nepravih imena (onomatoidi). Također je razlikovao onomatoide od praznih naziva, koje je smatrao reističkim. Rečenice s samo onomatoidima bile su po njemu besmislene, dok su one s praznim imenima imale smisla.

Reizam su anticipirali filozofi koji su prethodili Kotarbińskom (Leibniz, Brentano i njegovi učenici te raniji nominalisti i materijalisti), ali Kotarbiński ga je razvio do cjelovitog, sustavnog izlaganja i dao mu ime.

Godine 1958. u Filozofskim studijama 4(7) Kotarbiński je objavio Razvojne faze konkretizma, esej u kojem je raspravljao o konstrukciji i evoluciji svoje teorije počevši od ranog konkretizma ili nominalizma, prolazeći kroz sedam faza ponovne razrade i konačno kulminirajući u pansomatizmu . Kotarbiński je u svojim djelima donekle koristio pojmove: reizam, pansomatizam i konkretizam kao ekvivalente.

Prakseologija
Kotarbiński je bio najistaknutiji predstavnik i promicatelj znanosti o učinkovitom djelovanju, zvane praksiologija – kl. se odnosi na praksiologiju [potrebno pojašnjenje]. Prakseologija se razlikuje od praksiologije [potrebno pojašnjenje] uglavnom po svojim više filozofskim (za razliku od ekonomskih) ciljevima.[2] Znanstvenici smatraju radove Kotarbińskog u praksiologiji najsustavnijim izlaganjem temelja ove mlade znanosti, posebice u njegovom Traktatu o dobrej robocie (Rasprava o dobrom djelu) i, u određenoj mjeri, njegovoj ranijoj publikaciji pod nazivom Szkice praktyczne (Eseji o praksi) [3]

Kotarbiński je postavio da je praksaologija znanost koja je šira od znanosti o radu jer sadrži filozofsku razradu koncepta djelovanja, posebno u kontekstu procesa ljudskog rada, uključujući preporuke i opća rješenja za ljudske aktivnosti u različitim područjima.[4] ] Njegovo se stajalište smatra djelomično deskriptivnim u smislu da mu je cilj razumjeti relevantna obilježja radnji, ali da klasifikacije koje proizvodi imaju normativne ciljeve.[5] Doprinos Kotarbińskog razumijevanju prirode djelovanja smatra se temeljnim za teoriju djelovanja (filozofiju) [6]

Tri godine nakon objavljivanja Rasprave o dobrom radu, Kotarbiński je uvjerio Poljsku akademiju znanosti da osnuje Laboratorij za opća pitanja organizacije rada (Pracownia Ogólnych Problemów Organizacji Pracy), koji je kasnije nadograđen u Odjel za praksisologiju. Počevši od 1962., izdavao je časopis Materiały Prakseologiczne (Prakseološki radovi), kasnije preimenovan u Prakseologia (Prakseologija).