ISBN: Ostalo
Autor: Domaći
Jezik: Srpski
Godina izdanja: Tv

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Omot malo ostecen, i tabak ima malo starackih pega, nista strasno. Sve ostalo uredno!


Ригведа (санскрит: ऋग्वेद ṛg-vedá - pohvala znanju)[1] najstariji spomenik indijske književnosti, u 10 knjiga.[2] To je jedan od četiri sveta kanonska teksta (śruti) hinduizma poznat kao Vede.[3][4] Rigvedu čini 1028 himni (ovom kontekstu himna označava pesmu verskog sadržaja i religiozne svrhe) napisanih u više od deset hiljada strofa sa preko 150.000 reči. Smatra se da su najstariji delovi Rigvede nastali već oko 1300. godine p. n. e, što može da izgleda kao veoma rano za jedno tako značajno delo, ali treba imati na umu i činjenicu da Rigveda ima svoje korene u veoma dalekoj prošlosti. Njeni rani slojevi su jedan od najstarijih postojećih tekstova na bilo kom indoevropskom jeziku.[5][note 1] Zvukovi i tekstovi Rigvede se usmeno prenošeni od 2. milenijuma pre nove ere.[7][8][9] Filološki i lingvistički dokazi ukazuju da je glavnina Rigvede Samhita bila sačinjena u severozapadnom regionu (Pandžab) Indijskog potkontinenta, najverovatnije između 1500. i 1200. p. n. e,[10][11][12] iako je kao šira aproksimacija dato je i oko 1700–1100. p. n. e.[13][14][note 2]

Neki od bogova koji su opevani u rgvedskim himnama, kao na primer Varuna, Mitra i Indra, tri velika boga Rigvede, slavljeni su i ranije, u manje ili više drugačijem obliku, u vreme indoevropske zajednice, zatim kod starih Grka, i kod plemena koja su kasnije naselila područja današnje Indije i Irana. Susret arijskih došljaka i dravidskih stanovnika u slivu reke Ind, uslovno rečeno, proizveo je još bogova.

U rigvedskim himnama se možu osetiti nasleđe duge i drevne pesničke tradicije i usmenih predanja. Struktura i oblik himni često su veoma zamršeni, teme koje su opevane vrlo raznolike kao i duhovni horizonti pesnika: tu su strofe u kojima se pokušava ostvariti komunikacija sa bogovima, ali one koje svedoče o svetovnim i metafizičkim razmišljanjima autora.

Tekst je slojevit i sastoji se od Samhita, Brahmana, Aranjakas i Upanišads.[note 3] Rigveda Samhita je osnovni tekst i predstavlja zbirku od 10 knjiga (maṇḍala) sa 1.028 himni (sūkta) u oko 10.600 stihova (zvanih ṛc, eponimskih po imenu Rigveda). U osam knjiga - knjige 2 do 9 - koje su nastale najranije, himne pretežno raspravljaju o kosmologiji i slave božanstva.[15][16] Novije knjige (1. i 10. knjiga) delom se bave i filozofskim ili spekulativnim pitanjima,[16] vrlinama kao što je dāna (dobročinstvo) u društvu,[17] pitanjima o poreklu univerzuma i prirodi božanskog,[18][19] i drugim metafizičkim pitanjima u njihovim himnama.[20]

Neki od njegovih stihova nastavljaju da se recituju tokom hinduističkih obreda proslava (poput venčanja) i molitvi, što ovo delo čini verovatno najstarijim verskim tekstom na svetu, koji se i dalje koristi.[21][22]

Sadržaj
Himne u Rigvedi posvećene su različitim božanstvima. Indra je jedan od najvažnijih, a tu su i Agni, žrtveni plamen, i Soma, sveti napitak i biljka od koje se napitak pravi. Isto tako, važni su i Mitra, Varuna, Savitr, Višnu, Rudra, Pušan, Brihaspati (ili Brahmanaspati), te prirodne pojave: Prithivi (Majka Zemlja), Surja (Sunce), Vata (Vetar), Apas (Voda), Parjanija (Grom i Kiša), Vac (Reč), mnoge reke i ostali. Osim božanstava, himne pominju i ličnosti, koncepte, pojave, predmete, fragmente mogućih stvarnih istorijskih događaja (borbe prvih Arijaca protiv neprijatelja).

Rigveda se satoji od deset knjiga - mandala - sa određenim brojem himni u svakoj (prva i deseta imaju po 191 himni i najveće su, ostale mandale imaju od 43 do 114 himne).

Rgveda je deklamovana tokom (žrtvenih) obreda, najčešće su to radili vrhovni sveštenici, mada pojedine himne imaju i nesumnjivu pesničku vrednost, a postoje i brojne paralele sa večnim pitanjima i temama obrađenim u kasnijim religioznim i svetovnim delima.



Mislav Ježić (Zagreb, 1952.) po struci je indolog, klasični filolog, filozof i poredbeni jezikoslovac ili indoeuropeist. Redoviti je profesor na Odsjeku za indologiju i dalekoistočne studije na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti,[1] te predsjednik Hrvatske paneuropske unije i potpredsjednik međunarodne Paneuropske unije

Životopis
Mislav Ježić rođen je 1952. u Zagrebu kao sin povjesničara hrvatske književnosti Slavka Ježića.[2] Završio je Klasičnu gimnaziju 1970. godine.[3] Stekao je diplomu profesora filozofije i indologije te lingvistike i grčke filologije na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Doktorirao je 1983. disertacijom o egzegezi Rgvedskih himana. Od 1978. predaje na Filozofskome fakultetu, a od 2003. redoviti je profesor indologije u trajnome zvanju. Redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od 2000. godine.[1]

Na fakultetu predstojnik je Katedre za indologiju na Odsjeku za indologiju i dalekoistočne studije. Na indologiji predaje staroindijski jezik (vedski i sanskrt), staroiranski (avestički i staroperzijski), srednjoindijske jezike, a povremeno i hindski. Predaje i indijske religije, filozofiju i književnost. Na doktorskome studiju lingvistike u Zagrebu predaje predmet Lingvistika i filologija.

Kao pročelnik Odsjeka (tada Odsjeka za lingvistiku i orijentalne studije) 1991.−1995. uveo je studije turkologije i hungarologije na Fakultet i osnovao Katedru za računalnu lingvistiku. Akademske godine 1993.−1994. pokrenuo studij kroatologije na Hrvatskim studijima. G. 2004. dobio je zadaću da kao predstojnik Katedre za sinologiju (o. d.) organizira trogodišnji slobodni studij sinologije te radi na razvoju cjelovitoga studija sinologije na Fakultetu. Sudjeluje u brizi za razvoj studija japanologije. Sudjelovao je i u osnivanju judaistike. Od akademske godine 2012.−2013. dobio je u zadatak i da se brine za uvođenje studija romistike.

Studijske je godine proveo na Sveučilištu u Bonnu 1978.−1979., na Sveučilištu u Delhiu 1989.−1990., a 1996.−1997. na Sveučilištu Harvard, gdje je bio pozvan i da predaje na doktorskome studiju.[4]

Znanstveni rad
Glavna su područja rada Mislava Ježića: vedski studiji, sanskrtski epovi, početci indijske i hellēnske filozofije, indijsko jezikoslovlje, međunarodni kontekst hrvatske kulture. Glavne je prinose dao na područjima istraživanja geneze vedskoga pantheona i dijelova vedskoga korpusa, analize slojeva upaniṣadskih (Aitareya-upaniṣad, Kauṣītaki-upaniṣad, Īśā-upaniṣad, Brhadāraṇyaka-upaniṣad) i epskih tekstova (Bhagavadgītā, Anugītā, Rāmāyaṇa), poredbene mitologije i religiologije te istraživanja pretpostavaka i izvora indijske i hellēnske filozofije te njihovih podudarnica.

Objavio je autorske knjige Rgvedski himni (1987.), Rgvedske upaniṣadi (1999.), Amaruśataka / Amarukina Stotina (2011.) i izbor članaka Mišljenje i riječ o bitku u svijetu (1989.); knjige sa suradnicima Mahābhārata (1989., stručno redigirao izbor teksta u prijevodu Gorana Andrijaševića i Slobodana Vlaisavljevića), Istočne religije (2001., napisao s Milkom Jauk-Pinhak, Klarom Gönc Moačanin i Krešimirom Krnicem), Rig-Veda. Das heilige Wissen. Erster und zweiter Liederkreis (2007., prevodio pod uredništvom Michaela Witzela i Toshifumia Gotōa); uredničke knjige (s vlastitim prilozima) Sredozemni i srednjoeuropski kulturni krajolici Hrvatske (1996.; na hrvatskome, engleskome, francuskome i njemačkome), Epics, Khilas and Purāṇas. Proceedings of the Third Dubrovnik International Conference on the Sanskrit Epics and Purāṇas (2005., s ur. Peteriem Koskikalliom), Parallels and Comparisons. Proceedings of the Fourth Dubrovnik International Conference on the Sanskrit Epics and Purāṇas (2009., s ur. P. Koskikalliom), Moderna hrvatska kultura. Od preporoda do moderne (XIX. stoljeće), Hrvatska i Europa, sv. IV (2009., s ur. Josipom Bratulićem), Vita litterarum studiis sacra. Zbornik u čast Radoslavu Katičiću (2014., s ur. Ivanom Andrijanićem i Krešimirom Krnicem). Objavio je i preko 120 znanstvenih i stručnih članaka s područja indologije, filozofije, jezikoslovlja i hrvatskih studija u zemlji i inozemstvu.

Od 2002. Mislav Ježić glavni je urednik Proceedings of the Dubrovnik International Conference on the Sanskrit Epics and Purāṇas (DICSEP), koji uređuje međunarodna redakcija, a objavljuje HAZU. Kao glavni urednik uređivao je sveske III i IV, koji su izašli 2005. i 2009. U pripremi je svezak V.

Član je Savjetodavnoga odbora (Consultative Committee) strukovne udruge International Association of Sanskrit Studies, član American Oriental Society, International Association of Vedic Studies, Hrvatskoga filozofskoga društva, Hrvatskoga filološkoga društva i dr.[4]

Ocjene i odjek znanstvenoga rada
Povodom prve njegove knjige Rgvedski himni (1987.) napisao je akademik Radoslav Katičić: »Ovom se knjigom Ježić suvereno uvrstio u slijed velikih učitelja vedologa i predložio je rješenja koja su uvijek ozbiljna, sugestivna i dobro obrazložena te daju ozbiljan prilog teškim problemima razumijevanja i tumačenja, a nerijetko se približavaju njihovu definitivnom rješenju« (iz recenzije, na ovitku). U međuvremenu je Mislav Ježić stao surađivati s vodećim vedologom, harvardskim profesorom, Michaelom Witzelom i profesorom Toshifumiem Gotōom na novome njemačkome prijevodu Rksaṃhite.

U knjizi A Theory of Textual Reconstruction in Indo-European Linguistics (1996.), Ranko Matasović posvećuje istraživanju Mislava Ježića stranice 43−46 i zaključuje: »Iako je njegova knjiga prvjenstveno namijenjena indolozima, Ježićev poredbeni pristup vedskim temama omogućio mu je da objasni veći broj vidova staroindijske, grčke i indoeuropske književne prethistorije. Poklanjajući posebnu pažnju okolnostima u kojima su se pjesnički tekstovi izvodili u grčkoj i staroindijskoj tradiciji, dao je znatan prinos pristupu koji smo nazvali poredbenom indoeuropskom stilistikom.«

Neal Delmonico i Lloyd Pflueger u svojem izdanju filozofskih komentara Śaṃkare i Madhve uz Īśā-upaniṣad (u tisku, str. 19) ističu da počinju izdanje teksta upaniṣadi s »ranijom verzijom Mādhyandina s Ježićevim emendacijama i bilješkama jer to predstavlja najbolju rekonstrukciju originalnoga teksta do danas.«

Za povijest teksta Bhagavadgīte napisao je John Brockington u Handbuch der Orientalistik, The Sanskrit Epics (1998., str. 269 i 275) da je analiza slojeva teksta Mislava Ježića »istančanija od svih do sada«, a taj je spjev jedan od najutjecajnijih i najistraživanijih staroindijskih tekstova.

Michael Witzel u svojoj sintezi The Origins of World Mythologies (2012.) spominje rad M. Ježića o Rāmāyaṇi 7 puta i, govoreći o ustroju bajke prema Vladimiru Proppu, kaže »Istu je strukturu nedavno dokazao M. Ježić za veliki indijski ep, Rāmāyaṇu, koja je, što ne začuđuje, još uvijek najobljubljeniji indijski tekst i često se smatra doslovno kao pravo ‘sveto pismo’« (str. 26 i bilj. 162).

Georg von Simson piše u svojem novome prijevodu izabranih ključnih dijelova Mahābhārate (2011., str. 697) da »istraživanje Mahābhārate na Zapadu postepeno dobiva na zamahu – za to ima nemale zasluge konferencija Dubrovnik International Conference on the Sanskrit Epics and Purāṇas koja se na inicijativu hrvatskoga indologa Mislava Ježića održava od 1997. svake tri godine«.[4]

Javna djelatnost
Od 1991. do 2003. bio je predsjednik Hrvatske paneuropske unije. Od 2003. počasni predsjednik. Kao potpredsjednik međunarodne Paneuropske unije od 1995., postavio je u siječnju 1996., kada je Hrvatska bila međunarodno izolirana zbog operacije »Oluja«, izložbu Sredozemni i srednjoeuropski kulturni krajolici Hrvatske u Europskome parlamentu u Strasbourgu, a ona je potom izložena i u Palači UNESCO-a u Parizu, i putovala je u Beč, Kairo, Dresden, Berlin, München, Prag, Bratislavu, Budimpeštu i drugamo. Za nju je s nizom vodećih hrvatskih stručnjaka napisao te uredio i spomenuti katalog pod istim imenom na četiri jezika.

Od 1992. do 1993. bio je predsjednik Hrvatskoga filozofskoga društva i organizirao sedam znanstvenih skupova, od toga četiri međunarodna, među njima i Dane Frane Petriša koji su postali vodećim redovitim skupom HFD-a. Bio je član Nacionalnoga vijeća za visoku naobrazbu 1994.−1998., a Nacionalnoga vijeća za znanost i predsjednik Područnoga vijeća za humanističke znanosti 2004.−2009. Uz ostalo, ustrajno se i s uspjehom zalagao za obranu primjerenih kriterija za ocjenjivanje znanstvenoga rada i za izbor u znanstvena zvanja u području humanističkih znanosti.

Bio je potpredsjednik Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika.[5] 2005.−2012. Zalagao se za to da se na Vijeću, u reprezentativnome krugu stručnjaka pod predsjedanjem akademika Katičića, raspravi niz ključnih načelnih i metodoloških pitanja o povijesti, gramatici i pravopisu hrvatskoga književnoga jezika i djelatno pridonosio tim raspravama kojima je Vijeće zacrtalo poželjne okvire za skrb za hrvatski jezik i njegov razvoj.[4]

Članstvo u Akademiji
Mislav Ježić od 1992. godine član je suradnik, a od 2000. redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Od 2001. glavni je urednik IV. i V. sveska edicije Hrvatska i Europa. Svezak IV Moderna hrvatska kultura. Od preporoda do moderne (XIX. stoljeće) objavljen je (hrv. izd.) 2009. Francuski je prijevod sveska IV priređen za tisak, engleski je redigiran i priređuje se za tisak, kao i svezak V na hrvatskome.

Vodi i Kulturološki pododbor Odbora za nacionalna dobra od općega značenja HAZU i priprema obuhvatnu publikaciju o kulturnim dobrima u Hrvatskoj.

Predsjednik je Odbora za orijentalistiku HAZU.