ISBN: Ostalo
Godina izdanja: K291
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

U Orteginoj filozofiji ljubav ima ulogu mosta nad mostovima, čiji značaj i pojavne oblike on razmatra u proticanju vremena. Na početku ove knjige njen pisac izražava nadu da će se čovečanstvo pozabaviti ljubavlju ozbiljnije nego što se dosad bavilo, bez obzira na činjenicu da erotsko koje prestaje da bude skriveno postaje sve drugo samo ne erotika, a još manje je ljubav, osim prema sebi kao uspelom proizvodu tržišta. Sam Ortega je lako umeo da očara žene svojim znanjem, lakoćom s kojom ga je iznosio u naizgled neobaveznim, ali pre svega zanimljivim razgovorima, i možda ponajviše ubeđenjem da zadatak žene na zemlji jeste da zahteva: da zahteva od čoveka savršenstvo.


Ako se u solane Salcburga baci grančica, i ako se sutradan odatle uzme nazad, ona će biti bitno izmenjena. Neugledan botanički oblik prekriven je sada prekrasnim kristalima koji su izmenili njegov izgled. Prema Stendalu, u duši kadroj za ljubav odvija se sličan proces. Stvarna slika žene pada u mušku dušu i u njoj postepeno biva prekrivena izmišljenim slojevima savršenstva koji se talože preko ogoljene slike.
Ova znamenita teorija oduvek mi je izgledala kao vrhunska podvala. Možda jedino što možemo iz nje da spasemo jeste posredno priznanje da je ljubav na neki način poriv ili težnja ka savršenstvu. Zato Stendal i smatra da je savršenstvo neophodno stvarati u mašti. On se, međutim, ne zadržava na tome; on to jednostavno podrazumeva i ostavlja izvan svoje teorije, te čak i ne primećuje da je to upravo najozbiljniji, najdublji, najtajanstveniji momenat ljubavi. Teorija „kristalizacije“ više se drži objašnjavanja ljubavnih poraza, neuzvraćenih zanosa i odljubljivanja nego zaljubljivanja.
******
Sada je neophodna jedna važna opaska. Izuzev Šelera, još niko nije napravio preciznu razliku između „seksualne ljubavi“ i „seksualnog nagona“, tako da kad se pomene ono prvo, najčešće se misli na ovo drugo. Sigurno je da su nagoni u čoveku skoro uvek povezani sa nadnagonskim strujanjem duševne pa čak i duhovne prirode. Veoma retko možemo da vidimo čisti nagon da zasebno deluje. Uobičajena predstava o „fizičkoj ljubavi“ po mom je mišljenju preterana. Ni lako a ni tako često ne dešava se da nas neko privuče isključivo fizički. U većini slučajeva seksualnost biva poduprta i usložnjena klicama sentimentalnog ushićenja, divljenja prema spoljašnjoj lepoti, naklonošću itd. Pa opet, i slučajevi izvodjenja seksualnih vežbi na osnovu čistog nagona takođe su dovoljno brojni da bismo ih jasno razgraničili u odnosu na pravu „seksualnu ljubav“. Ta razlika postaje naročito vidljiva u dvema ekstremnim situacijama: kada je upražnjavanje seksualnosti potisnuto iz moralnih razloga ili zbog sticaja okolnosti, te kada se, nasuprot tome, prenaglašavanje čulnosti izvitoperuje u požudu. U oba slučaja vidi se da se, „za razliku od ljubavi“, čista pohota – rekli bismo čista nečistota – javlja i nezavisno od objekta. Čulna glad oseća se i pre nego što se upozna osoba koja će je utoliti ili situacija u kojoj će se to desiti. Proizlazi otud da se ona može utoliti bilo s kime. Nagon ne pravi razliku, kad je samo do nagona. On po sebi nije poriv ka savršenstvu.
Seksualni nagon obezbeđuje, po prilici, opstanak vrste, ali ne i njeno usavršavanje. S druge strane, istinska seksualna ljubav, zanos ka drugom biću, ka njegovoj duši i njegovom telu, jeste neraskidivo jedinstvo i već je po sebi, u osnovi, džinovska snaga koja je upravo zadužena za poboljšanje vrste. Umesto da se javi i nezavisno od objekta, uvek se javlja podstaknuta pojavom bića pred nama, i nečega izvrsnog mora da bude u tom biću da bi u nama pokrenulo i erotski proces.
Čim taj proces počne, ljubavnik oseća neobičnu žurbu da svoju individualnost rastvori u individualnosti drugog i, obratno, da svojom individualnošću upije individualnost drugog. Misterioznog li nastojanja! Dok nam u drugim prilikama ništa u životu nije mrskije nego da vidimo da neko probija granice našeg individualnog postojanja, slast ljubavi sastoji se u tome što ćemo se osećati metafizički porozni prema drugoj individualnosti, tako da samo u stapanju, tek u „individualnosti udvoje“, nalazimo zadovoljenje. To podseća na učenje pristalica Sen-Simona, prema kojem istinska ljudska individua jeste par muškarac-žena. Međutim, žudnja za sjedinjenjem ne završava se na tome. Kada je ljubav potpuna, ona vrhunac nalazi u manje ili više jasnoj želji da se sjedinjenost simbolizuje detetom, kojim se produžavaju i potvrđuju savršenstva voljenog bića. Čini se kao da ovaj treći element, proistekao iz ljubavi, obuhvata čistotom svoj osnovni smisao. Dete nije ni očevo ni majčino: ono je otelovljenje njihovog sjedinjavanja i žudnja za savršenstvom uobličenim u telu i u duši.
*******
– Muškarac, što je više muškarac, tim je ispunjeniji racionalnošću, i preko glave: sve što radi i što dobija, radi i dobija iz nekog razloga, naročito iz utilitarnih razloga. Ljubav jedne žene, ta božanska predaja svog najličnijeg bića koju strastvena žena prinosi, možda je jedino što se ne postiže iz nekog razloga. Središte ženske duše, ma kako žena bila pametna, zapremljeno je jednom iracionalnom silom. Ako je muškarac racionalno biće, onda je žena ono iracionalno. I to je vrhunska slast koju u njoj nalazimo! Žena muškarcu nudi čarobnu priliku da ima dodirnih tačaka s drugim bićem i bez razloga; nudi mu priliku da utiče na njega, da ovlada njime, da mu se preda, a da za to opet nema razloga. Verujte mi: kad bi ptice imale minimum neophodne ličnosti da bi mogle da nam odgovore, mi bismo se zaljubili u ptice a ne u ženu. I obratno, ako se normalan muškarac ne zaljubljuje u drugog muškarca, to je zato što je i duša ovog drugog sva od racionalnosti, od logike, od matematike, poezije, industrije, ekonomije. Ono što sa muške tačke gledišta nazivamo besmislenim ili ženinim hirom upravo je ono što nas privlači. Svet je zadivljujuće napravio odličan majstor tako da se svi njegovi delovi uklapaju da je to divota jedna! Postavka, dakle, da vredan muškarac treba da se zaljubi u vrednu ženu, u racionalnom smislu, čista je geometrija. Pametan muškarac čak oseća izvesnu odbojnost prema mudrici, ukoliko se time ne nadoknađuje višak racionalnosti viškom neracionalnosti. Suviše racionalna žena njemu miriše na muškarca i umesto ljubavi, prema njoj oseća prijateljstvo i divljenje. Jednako je pogrešno pretpostaviti da izuzetnog muškarca privlači visprena žena kao i ona druga postavka, koju same žene neiskreno šire, prema kojoj one kod muškarca pre svega traže lepotu. Ružan ali pametan muškarac dobro zna da će upravo on, posle svega, lečiti žene od dosade koja ih je snašla u „ljubavima” sa zgodnim muškarcima. Vidi ih kako se jedna za drugom nižu beskrajno zgađene svojim izletom u pejzaže muške lepote.



José Ortega y Gasset (španjolski: [xoˈse oɾˈteɣa i ɣaˈset]; 9. svibnja 1883. - 18. listopada 1955.) bio je španjolski filozof i esejist. Djelovao je tijekom prve polovice 20. stoljeća, dok je Španjolska oscilirala između monarhije, republikanizma i diktature. Njegova filozofija je okarakterizirana kao `filozofija života` koja `sadržava dugo skriven početak u pragmatističkoj metafizici inspiriranoj Williamom Jamesom, i s općom metodom iz realističke fenomenologije koja oponaša Edmunda Husserla, koja je služila i njegovom protoegzistencijalizmu ( prije Martina Heideggera)[1] i njegov realistički historicizam, koji je uspoređivan i s Wilhelmom Diltheyjem i Benedettom Croceom.`


José Ortega y Gasset rođen je 9. svibnja 1883. u Madridu. Njegov otac bio je direktor novina El Imparcial, koje su pripadale obitelji njegove majke, Dolores Gasset. Obitelj je definitivno pripadala španjolskoj liberalnoj i obrazovanoj buržoaziji s kraja stoljeća. Liberalna tradicija i novinarski angažman njegove obitelji imali su dubok utjecaj na politički aktivizam Ortege y Gasseta.

Ortegu su prvi školovali isusovački svećenici Koledža St. Stanislaus Kostka, Málaga, Málaga (1891.–1897.). Pohađao je Sveučilište Deusto, Bilbao (1897–98) i Fakultet filozofije i književnosti na Središnjem sveučilištu u Madridu (danas Sveučilište Complutense u Madridu) (1898–1904), pri čemu je doktorirao filozofiju. Od 1905. do 1907. godine nastavlja studij u Njemačkoj u Leipzigu, Nürnbergu, Kölnu, Berlinu i prije svega Marburgu. U Marburgu je, između ostalih, bio pod utjecajem neokantovizma Hermanna Cohena i Paula Natorpa.

Po povratku u Španjolsku 1908. imenovan je profesorom psihologije, logike i etike na Escuela Superior del Magisterio de Madrid.[6] Godine 1910. oženio se Rosom Spottorno Topete, španjolskom prevoditeljicom i feministicom, te je imenovan redovitim profesorom metafizike na Sveučilištu Complutense u Madridu, upražnjeno mjesto koje je prethodno imao Nicolás Salmerón.[7]

Godine 1917. postao je suradnik u novinama El Sol, gdje je objavio, kao seriju eseja, svoja dva glavna djela: España invertebrada (Beskralješnjačka Španjolska) i La rebelión de las masas (Pobuna masa). Potonje ga je učinilo međunarodno poznatim. Osnovao je Revista de Occidente [es] 1923., ostajući njezin direktor do 1936. Ova publikacija promovirala je prevođenje (i komentiranje) najvažnijih ličnosti i tendencija u filozofiji, uključujući Oswalda Spenglera, Johana Huizingu, Edmunda Husserla, Georga Simmela, Jakob von Uexküll, Heinz Heimsoeth, Franz Brentano, Hans Driesch, Ernst Müller, Alexander Pfänder i Bertrand Russell.

Izabran za zamjenika pokrajine León u konstituirajućoj skupštini Druge Španjolske Republike, bio je vođa parlamentarne skupine intelektualaca poznate kao Agrupación al Servicio de la República[8] (`Grupa u službi Republike`) , koji je podržao platformu kandidata socijalističkih republikanaca,[9] no on je ubrzo razočaran napustio politiku.

Napuštajući Španjolsku po izbijanju građanskog rata, proveo je godine izgnanstva u Buenos Airesu, Argentina, sve dok se nije vratio u Europu 1942. godine.[6] Sredinom 1945. nastanio se u Portugalu i polako počeo kraći posjećivati ​​Španjolsku. Godine 1948. vratio se u Madrid, gdje je osnovao Institut za humanističke znanosti, na kojem je predavao.[10] Po povratku u Španjolsku, često je privatno izražavao svoje neprijateljstvo prema Francovom režimu, navodeći da vlada ne zaslužuje ničije povjerenje i da su njegova uvjerenja `nespojiva s Francom.`[11]

Filozofija
Dio serije na
Liberalizam
Žuta zastava koja se vijori.svg
Povijest
Ideje
Škole mišljenja
Mislioci
političari
Organizacije
Regionalne varijante
Povezane teme
Žuta zastava vijori.svg Portal liberalizma
Glasačka kutija u boji.svg Politički portal
vte
Liberalizam
Pobuna masa je Ortegino najpoznatije djelo. U ovoj knjizi on brani vrijednosti meritokratskog liberalizma koji podsjeća na Johna Stuarta Milla od napada i komunista i desnih populista.[12] Ortega također dijeli Millove strahove od `tiranije većine` i `kolektivne osrednjosti` masa, za koje vjeruje da prijete individualnosti, slobodnoj misli i zaštiti manjina.[12] Ortega je liberalizam okarakterizirao kao politiku `velikodušnosti`.[12]

Ortegino odbacivanje Španjolske konzervativne stranke pod vodstvom Antonia Cánovasa del Castilla i njegovih nasljednika bilo je nedvosmisleno, kao i njegovo nepovjerenje prema Španjolskoj monarhiji i Katoličkoj crkvi.[12][13] Međutim, opet na način sličan Millu, Ortega je bio otvoren prema određenim socijalistima i nemarksističkim oblicima socijalizma, pa je čak pohvalio Pabla Iglesiasa Possea kao `svetca laika`.[14] Pod utjecajem njemačkih socijaldemokrata kao što je bio kao Paul Natorp i Hermann Cohen, usvojio je komunitarističku ontologiju i mogao je biti kritičan prema kapitalizmu, posebice varijanti laissez-faire, izjavljujući da je `kapitalizam devetnaestog stoljeća demoralizirao čovječanstvo` i da je `osiromašio etičku svijest čovjeka`. [15]

`Yo soy yo y mi circunstancia`
Za Ortegu y Gasseta, filozofija ima kritičku dužnost da opsadi uvjerenja kako bi promicala nove ideje i objasnila stvarnost. Da bi izvršio takve zadatke, filozof mora - kao što je Husserl predložio - ostaviti iza sebe predrasude i prethodno postojeća uvjerenja, te istražiti bitnu stvarnost svemira. Ortega y Gasset predlaže da filozofija mora prevladati ograničenja i idealizma (u kojem se stvarnost usredotočuje oko ega) i antičko-srednjovjekovnog realizma (u kojem je stvarnost izvan subjekta) kako bi se usredotočila na jedinu istinitu stvarnost: `moj život` - život svakog pojedinca. On predlaže da nema `mene` bez stvari, a stvari su ništa bez mene: `ja` (ljudsko biće) ne može se odvojiti od `moje okolnosti` (svijeta). To je navelo Ortegu y Gasseta da izgovori svoju poznatu maksimu `Yo soy yo y mi circunstancia` (`Ja sam ja i moja okolnost`) (Meditaciones del Quijote, 1914.)[16][1] koju je uvijek stavljao u srž svog filozofija.

Za Ortegu y Gasseta, kao i za Husserla, kartezijanski `cogito ergo sum` nije dovoljan da objasni stvarnost. Stoga španjolski filozof predlaže sustav u kojem je osnovna ili `radikalna` stvarnost `moj život` (prvi yo), koji se sastoji od `ja` (drugi yo) i `moje okolnosti` (mi circunstancia). Ova okolnost je opresivna; stoga postoji stalna dijalektička interakcija između osobe i njezinih okolnosti i, kao rezultat, život je drama koja postoji između nužnosti i slobode.

U tom smislu Ortega y Gasset je pisao da je život u isto vrijeme sudbina i sloboda, te da je sloboda `biti slobodan unutar dane sudbine. Sudbina nam daje neumoljiv repertoar određenih mogućnosti, odnosno daje nam različite sudbine. Prihvaćamo sudbinu i unutar nje biramo jednu sudbinu.` U ovoj vezanoj sudbini moramo stoga biti aktivni, odlučivati ​​i stvarati `projekt života` - dakle ne biti poput onih koji žive konvencionalnim životom običaja i danih struktura koji preferiraju neometani i nepokolebljivi život jer se boje dužnosti. odabiru projekta.

Ratiovitalizam
S filozofskim sustavom koji je usredotočen na život, Ortega y Gasset također je izašao iz Descartesove cogito ergo sum i ustvrdio `živim dakle mislim`. To je stajalo u korijenu njegovog kantovskog perspektivizma [1] koji je razvio dodajući nerelativistički karakter u kojem apsolutna istina postoji i koja bi se dobila zbrojem svih perspektiva svih života, budući da za svako ljudsko biće život poprima konkretan oblik i sam život je istinska radikalna stvarnost iz koje svaki filozofski sustav mora proizaći. U tom smislu, Ortega je skovao izraze `vitalni razum`[1] (španjolski: razón vital, `razum sa životom kao temeljom`) kako bi ukazao na novu vrstu razuma koji neprestano brani život iz kojeg je nastao i ` ratiovitalizam` (španjolski: raciovitalismo), teorija koja je temeljila znanje na radikalnoj životnoj stvarnosti, čija je jedna od bitnih komponenti sam razum. Ovaj sustav mišljenja, koji on uvodi u Povijest kao Sustav, pobjegao je od Nietzscheova vitalizma u kojem je život odgovarao na impulse; za Ortegu je razum ključan za stvaranje i razvoj gore spomenutog projekta života.

Povijesni razlog
Za Ortegu y Gasseta vitalni razum je također `povijesni razum`, jer pojedinci i društva nisu odvojeni od svoje prošlosti. Da bismo razumjeli stvarnost, moramo razumjeti, kao što je Dilthey istaknuo, njezinu povijest.[1]

Utjecaj
Utjecaj Ortege y Gasseta bio je značajan, ne samo zato što su mnogi simpatizirali njegove filozofske spise, već i zato što ti spisi nisu zahtijevali da čitatelj bude dobro upućen u tehničku filozofiju.

Među onima pod snažnim utjecajem Ortege y Gasseta bili su Luis Buñuel, Manuel García Morente [es], Joaquín Xirau [es], Xavier Zubiri, Ignacio Ellacuría, Emilio Komar, José Gaos, Luis Recasens, Manuel Granell [es], Francisco Ayala [es] Zambrano, Agustín Basave [es], Máximo Etchecopar, Pedro Laín Entralgo, José Luis López-Aranguren [es], Julián Marías, John Lukacs, Pierre Bourdieu, Paulino Garagorri [es], Olavo de Carvalho, Vicente Viléira da Flusser i Félix Martí-Ibáñez.

Ortegina hipoteza, utemeljena na citatu u Pobuni masa, navodi da prosječni ili osrednji znanstvenici značajno doprinose napretku znanosti.

Njemački uzgajivač grožđa Hans Breider u njegovu je čast nazvao sortu grožđa Ortega.[17]

Američki filozof Graham Harman prepoznao je Ortegu y Gasseta kao izvor inspiracije za njegovu vlastitu objektno orijentiranu ontologiju.

La rebelión de las masas (Pobuna masa) dvaput je prevedena na engleski jezik. Prvi je, 1932., prevodilac koji je želio ostati anoniman,[18] općeprihvaćeno da je J.R. Carey.[19] Drugi prijevod objavio je Sveučilište Notre Dame Press 1985. u suradnji s W.W. Norton & Co. Ovaj prijevod su napravili Anthony Kerrigan (prevoditelj) i Kenneth Moore (urednik), s uvodom Saula Bellowa.

Mildred Adams je prevoditeljica (na engleski) glavnog dijela Orteginog djela, uključujući Beskičmenjačku Španjolsku, Čovjek i kriza, Što je filozofija?, Neke lekcije iz metafizike, Ideju principa u Leibnizu i evoluciju deduktivne teorije i An Tumačenje univerzalne povijesti.

Madridska škola
Madridska škola (također Madridska škola; španjolski: Escuela de Madrid) bila je skupina filozofa, čiji su članovi bili učenici Ortege y Gasseta, koji dijele intelektualnu tradiciju zalaganja protiv naturalizma i pozitivizma. Članovi su bili José Gaos, Julián Marías i Xavier Zubiri.

Utjecaj na generaciju `27
Ortega y Gasset imao je značajan utjecaj na pisce Generacije `27, grupe pjesnika koja je nastala u španjolskoj književnosti 1920-ih.