Cena: |
Želi ovaj predmet: | 13 |
Stanje: | Polovan bez oštećenja |
Garancija: | Ne |
Isporuka: | Pošta Lično preuzimanje |
Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja)
Lično |
Grad: |
Novi Sad, Novi Sad |
ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1982
Jezik: Srpski
Autor: Strani
U dobrom / vrlo dobrom stanju
Autor - osoba Hegel, Georg Wilhelm Friedrich, 1770-1831 = Hegel, Georg Vilhelm Fridrih, 1770-1831
Naslov Rani spisi / Georg Wilhelm Friedrich Hegel ; [preveo Slobodan Novakov]
Vrsta građe knjiga
Jezik bosanski
Godina 1982
Izdavanje i proizvodnja Sarajevo : `Veselin Masleša`, 1982
Fizički opis 492 str. ; 20 cm
Drugi autori - osoba Novakov, Slobodan
Zbirka ǂBiblioteka ǂLogos
ISBN (Broš.)
Napomene Prevod dela: Werke
Napomena redakcije: str. 474-489.
Predmetne odrednice Hegel, Georg Wilhelm Friedrich, 1770-1831
Autor - osoba Hegel, Georg Wilhelm Friedrich, 1770-1831 = Hegel, Georg Vilhelm Fridrih, 1770-1831
Naslov Rani spisi / Georg Wilhelm Friedrich Hegel ; [preveo Slobodan Novakov]
Vrsta građe knjiga
Jezik bosanski
Godina 1982
Izdavanje i proizvodnja Sarajevo : `Veselin Masleša`, 1982
Fizički opis 492 str. ; 20 cm
Drugi autori - osoba Novakov, Slobodan
Zbirka ǂBiblioteka ǂLogos
ISBN (Broš.)
Napomene Prevod dela: Werke
Napomena redakcije: str. 474-489.
Predmetne odrednice Hegel, Georg Wilhelm Friedrich, 1770-1831
Filozofija[uredi | uredi izvor]
Hegel je bio poslednji od glavnih predstavnika filozofskog pokreta poznatog pod imenom nemački idealizam, koji se razvio pred kraj 18. veka, uglavnom kao reakcija na filozofiju Imanuela Kanta. Nјegovi glavni predstavnici, pored Hegela, bili su Fiht i Šeling. Idealizam je imao značajnu ulogu u filozofskom životu Nemačke, sve do četvrte decenije 19. veka. Kao i njegove kolege, Hegel je bio ubeđen da Kantova filozofija ne predstavlјa poslednju reč u filozofiji, pošto preko njenih principa nije bilo moguće zamisliti jednu „ujedinjenu teoriju stvarnosti”, što je bio krajnji cilј njegove filozofije. Za Hegela, kao i njegove prethodnike, „ujedinjena teorija stvarnosti” je ona koja je u stanju dati sistematska objašnjenja svih oblika stvarnosti, s polazištem u jednom principu, ili subjektu. Te oblike stvarnosti ne čine samo solarni sistemi, fizička tela i različiti tipovi organskog života, na primer, bilјke, životinje i lјudska bića, već takođe fizički fenomeni, društveni i politički oblici organizacije, kao i umetničko stvaralaštvo i postignuća u drugim delovima kulture, kao što su religija i filozofija. Hegel je verovao da je jedan od suštinskih zadataka filozofije, sistematsko objašnjenje svih tih različitih fenomena s polazištem u jednom jedinom principu, odnosno, drugim rečima, uspostavlјanje „ujedinjene teorije stvarnosti”. Verovao je u to, pošto je smatrao da jedino teorija takve prirode može dati prednost znanju umesto verovanju. Hegelov cilј ovde, osvajanje verovanja, definiše njegov filozofski program, kao što je slučaj sa drugim nemačkim idealistima u širem kontekstu filozofije nemačkog prosvetitelјstva.
Po Hegelu, fundamentalni princip koji objašnjava sveukupnu stvarnost je razum. Razum, kako ga Hegel shvata, nije neki kvalitet koji se pripisuje određenom subjektu, već, suprotno, suma ukupne stvarnosti. U skladu s ovim verovanjem, Hegel tvrdi da su razum i stvarnost u stvari jedno te isto. Samo je razum stvaran i samo je o stvarnosti moguće razmišlјati. Razlozi koji su naveli Hegela da poistoveti razum sa stvarnošću su višestruke prirode. S jedne strane, postoje određene motivacije koje se tiču njegovih teoloških uverenja. U skladu s njima, neophodno je dati filozofsku interpretaciju sveukupne stvarnosti kako bi se u isto vreme iznašlo opravdanje za osnovne pretpostavke hrišćanstva. S druge, neophodno je identifikovati epistemološka uverenja koja bi podržala njegovu teoriju da su razum i stvarnost iste prirode. Među tim uverenjima nalaze se sledeće pretpostavke: da je spoznaja stvarnosti jedino moguća ako se prihvati da je o stvarnosti moguće razmišlјati, pošto u suprotnom, ne bi bila dostupna čulima, kao i da jedino moguće spoznati ono što je stvarno.
Iako Hegel razum smatra sumom sve stvarnosti, zagovara da ga ne treba shvatati kroz Spinozin model supstanci. Predlaže da se razum shvati kao proces koji ima svoj krajnji cilј, a to je spoznaja razuma kroz samog sebe. Pošto je razum sveukupna stvarnost, cilј će se postići kada razum prepozna samoga sebe kao apsolutnu stvarnost. Shodno tome, zadatak filozofije je da da koherentnu predstavu tog procesa, a koji na kraju vodi do samospoznaje razuma. Hegel je predstavio taj proces preko analogije sa modelom razvoja jednog organizma, koji se dešava u više slojeva. Osnovna pretpostavka koja upravlјa tim procesom je da razum treba shvatiti preko paradigme jednog „živog organizma”. Hegel shvata živi organizam kao jedan entitet koji predstavlјa uspešnu realizaciju plana, gde su sazdane sve njegove individualne karakteristike. Nazvao je taj plan „koncept jednog entiteta”, posmatrajući njegovu uspešnu realizaciju kroz razvojni proces, tu kom svaka od njegovih individualnih karakteristika stiče spoznaju o stvarnosti. U skladu sa ovim pretpostavkama, Hegel razlikuje koncept razuma od procesa njegove uspešne realizacije. U filozofskom sistemu koji je nazvao Wissenschaft der Logik (Nauka o logici), detalјno izlaže koncept razuma. U prvom delu tog sistema, raspravlјa o više njegovih elemenata, postavlјajući ih u jedan sistematski kontekst, dok je sam proces njegove realizacije predstavio u druga dva dela svog sistema, Philosophie der Natur (Filozofija prirode) i Philosophie des Geistes (Filozofija duha). Osim svoje sistematske funkcije, a koja se sastoji od predstavlјana razuma na hegelovski način, odnosno kao sveukupne ili apsolutne stvarnosti, oba dela, u svakom slučaju ponaosob, imaju jednu specifično materijalističku funkciju. U Filozofiji prirode, Hegel pokušava jedan obiman opis svih aspekata prirodnih fenomena, kroz jedan sistem činjenica koji se vremenom sve više usložava. Polazi od prostijih koncepata kao što su prostor, vreme i materija, da bi završio sa teorijom o životinjskom organizmu. Filozofija duha se bavi različitim psihološkim, sociološkim i kulturnim oblicima stvarnosti. Karakterišu je pretpostavke o postojanju stvari kao što su istinske ili duhovne činjenice, koje ne smatra subjektivnim stanjima svesti, već nezavisnim stvarima sa objektivnom egzistencijom. Kao njihove primjere navodi državu, umetnost, religiju i istoriju.
Logika
Logika je analiza ne metoda mišlјenja, nego pojmova kojima se čovek služi pri mišlјenju. Ove Hegel izjednačuje sa Kantovim kategorijama — bićem, kvalitetom, kvantitetom, relacijom itd. Prvi je zadatak filozofije da raščlani ove osnovne pojmove koji se u svemu našem mišlјenju čas amo čas tamo bacaju. Između svih najvažniji je pojam relacije ili odnosa; svaka predstava je grupa odnosa; jednu stvar možemo zamišlјati samo u odnosu prema nečemu drugom, i obraćajući pažnju na njene sličnosti i različnosti. Predstava bez ma kakvih odnosa jeste prazna; to je sve što je zamišlјano stavom: „Čisto Biće i Ništa jesu isto.“ Biće apsolutno lišeno odnosa ili kvaliteta ne postoji, i ne može mu se pridati nikakav smisao. Ova teza donela je beskrajan niz dosetki, koji se još nastavlјa; i ona je istovremeno bila i smetnja i mamac za proučavanje Hegelovog mišlјenja.
Najopštiji od svih odnosa jeste odnos kontrasta ili suprotnosti. Svako stanje mišlјenja ili stvari — svaka predstava i svaka situacija u svetu — vodi neodolјivo ka svojoj suprotnosti, i s ovom se udružuje u jednu višu ili složeniju celinu. Ovo „dijalektičko kretanje“ prožima sve spise Heglove. To je, razume se, stara misao koju je već nagovestio Empedokle, i ostvario u „zlatnoj sredini“ Aristotel, koji je učio da je „saznanje suprotnosti jedno“. Istina je (kao elektron) organsko jedinstvo suprotnih delova. Istina konzervativizma i radikalizma leži u liberalizmu — u otvorenom duhu i opreznoj ruci, i u otvorenoj ruci i opreznom duhu; obrazovanje naših shvatanja o važnijim pitanjima jeste sve slabija oscilacija između ekstrema; u svima spornim pitanjima važi stav da veritas in medio stat. Kretanje evolucije jeste neprestano razvijanje suprotnosti, i njihovo mešanje i pomirivanje. Šeling je imao pravo: — postoji osnivački „identitet suprotnosti“; i Fihte je imao pravo: — teza, antiteza i sinteza obrazuju formulu i tajnu svakog razvitka i svake realnosti.
Jer se ne razvijaju samo misli prema „dijalektičkom kretanju“, nego i stvari; svaka dana situacija ima u sebi jednu protivrečnost koju razvitak mora da razreši jedinstvom bez suprotnosti. Tako, nesumnjivo, sadašnji društveni poredak krije u sebi jednu protivrečnost: jaki individualizam koji je u vreme ekonomske mladosti i neiscrpnih vrela bio nužan, u docnije vreme izaziva težnju za kooperativnim oblikom države; ali, budućnost neće doživeti ni sadašnju realnost ni idealnu sliku budućnosti, nego jednu sintezu u kojoj će se naći ponešto iz svake od te dve oblasti da obrazuju viši oblik života. No, i taj viši stepen pocepaće se u jednu plodovitu protivrečnost, i tako će se penjati do još višeg stepena organizacije, do složenosti i jedinstva. Zato je kretanje ideja isto kao i kretanje stvari: u svakom od njih vlada dijalektički napredak od jedinstva kroz različnosti do jedinstvene različnosti ili do različnog jedinstva. Mišlјenje i biće sleduju istom zakonu; i logika i metafizika jesu jedno isto.
Duh je neobilazno nužni organ za opažanje ovoga dijalektičkoga procesa i ovoga jedinstva u različnosti. Funkcija duha, i zadatak filozofije, jeste otkrivanje jedinstva koje potencijalno leži u različnosti; zadatak etike jeste ujedinjavanje karaktera i načina života; a zadatak politike jeste ujedinjavanje jedinki u državu. Zadatak religije jeste poimanje i osećanje onog apsolutnog u kojem su sve suprotnosti razrešene u jedinstvo, onog velikog zbira bića u kojem su jedno materija i duh, subjekat i objekat, dobro i zlo. Bog je sistem odnosa u kojem se kreću sve stvari i dobijaju svoje biće i svoj smisao. U čoveku se apsolutno uzdiže do samosvesti, i postaje apsolutna ideja — to jest, misao koja samu sebe prima kao deo apsolutnog, prevazilazi individualne ograničenosti i namere, i dokučuje, iza univerzalne borbe, sakrivenu harmoniju svih stvari. „Um je supstancija sveta; ... plan vaselјene je apsolutno uman.“
Ne kao da bi borba za život i zlo bili puka negativna uobraženja; oni su dovolјno realni; ali, u perspektivi mudrosti, oni su stepeni ispunjavanja i dobra. Borba je zakon rastenja; karakter se obrazuje u vihorima i pod pritiskom života; i čovek dostiže svoju punu veličinu samo kad je prošao kroz vatru pritešnjenosti, odgovornosti i patnje. Čak i bol ima nešto umno; on je znak života i podstrek za rekonstrukciju. I strast ima svoje mesto među umnim stvarima: „Ništa veliko u svetu nije izvršeno bez strasti“; čak i egoistične težnje jednoga Napoleona uticale su nenamerno na razvitak naroda. Život nije stvoren za sreću, nego za napore. „Istorija sveta nije zemlјište sreće; periodi sreće prazni su listovi u njoj, jer su to periodi harmonije; a jedna takva tupa zadovolјnost samim sobom nije čoveka dostojna. Istorija se stvara samo u onim vremenima u kojima se protivrečnosti stvarnosti razrešavaju rastenjem, kao što skanjivanje i tromost mladosti u zrelim godinama prelaze u lakoću i poredak. Istorija je jedno dijalektičko kretanje, bezmalo niz revolucija, gde narodi posle napora, i geniji posle genija postaju oruđa Apsolutnog. Veliki lјudi manje su očevi nego babice budućnosti; majka njihovih dela jeste Zeitgeist, duh vremena. I genije meće samo jedan kamen na gomilu, kao što su to drugi činili; ali, „on ima na neki način sreću da bude poslednji, i čim je on svoj kamen metnuo, zablista građevina kao građevina iz njegovih sopstvenih ruku.“ Takve jedinke u ovim svojim cilјevima nisu imale svest o opštoj ideji; ... ali, proniknule su u potrebe vremena — u ono što je podesno za razvitak. To je baš prava istina njihova vremena, njihova sveta; to je, takoreći, najbliža vrsta na redu, i ona je već formirana u utrobi vremena.“
Čini se da takva filozofija vodi na revolucionarne zaklјučke. Dijalektički proces pravi od promene osnovni princip života; nijedno stanje nije trajno; na svakom stepenu stvari nahodi se jedna protivrečnost koju može da razreši samo „borba suprotnosti“. Prema tome, najviši zakon politike je sloboda — koja drži otvoren put ka promenama; istorija je rastenje slobode, i država jeste, ili bi trebalo da je organizovana sloboda. U drugu ruku, učenje da je „stvarnost umna“ ima jednu konzervativnu boju: svako stanje, mada je određeno da iščezne, ima božansko pravo koje mu pripada kao jednom nužnom stepenu u razvitku; u izvesnom smislu brutalna je istina da je „sve što postoji dobro“. I kao što je jedinstvo cilј razvitka, poredak je prvi uslov slobode.