Godina izdanja: 2006
ISBN: 953-222-083-6
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

ETNOLOGIJA BLISKOGA - poetika i politika suvremenih terenskih istraživanja

Priredili - Jasna Čapo Zmegač, Valentina Gulin Zrnić, Goran Pavel Šantek

Prevod - Mateusz Milan Stanojević

Izdavač - Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb; Naklada Jesenski i Turk, Zagreb

Godina - 2006

337 strana

21 cm

Edicija - Biblioteka Nova etnografija / Biblioteka antropologije i etnologije

ISBN - 953-222-083-6

Povez - Broširan

Stanje - Kao na slici, tekst bez podvlačenja



SADRŽAJ:
JASNA ČAPO ŽMEGAČ, VALENTINA GULIN ZRNIĆ i GORAN PAVEL ŠANTE - Etnologija bliskoga: Poetika i politika suvremenih terenskih istraživanja
GORAN PAVEL ŠANTEK - Etnografski realizam i uloga etnologa religije
VALENTINA GULIN ZRNIĆ - Domaće, vlastito i osobno: Autokulturna defamilijarizacija
SANJA PULJAR D`ALESSIO - Dom, teren i nešto treće: O etnografiji televizijskih gledateljstava
IVA PLEŠE - Jesam li bila na terenu? O etnografiji elektroničkog dopisivanja
KIRSTI MATHIESEN HJEMDAHL i NEVENA ŠKRBIĆ ALEMPIJEVIĆ - Kako `misliti u hodu` na proslavi dana mladosti? Fenomenološki pristup Kumrovcu
TVRTKO ZEBEC - Etnokoreolog na terenu: Kontinuitet istraživanja i dileme primjene
IVA NIEMČIĆ - Iskustva s terenskog istraživanja ili od terena do teksta i natrag
JASNA ČAPO ŽMEGAČ - Etnolog i njegove publike: O restituciji etnografskih istraživanja
IVAN LOZICA - Tekstom o terenu
JASNA ČAPO ŽMEGAČ, VALENTINA GULIN ZRNIĆ, GORAN PAVEL ŠANTEK - Ethnology of the Proximate:
The Poetics and Politics of Contemporary Fieldwork
Literatura
Bilješke o autorima


`Knjiga Etnologija Bliskoga, Poetika i politika suvremenih terenskih istraživanja hrvatski je prvijenac etnološke i kulturnoantropološke metodologije. Urednički trojac Jasna Čapo Žmegač, Valentina Gulin Zrnić, Goran Pavel Šantek okupio je uglavnom suradnike Instituta za etnologiju i folkloristiku, koji su metodološki osvijestili posljednjih nekoliko godina svojeg rada na terenu. Mjesto, lokus, fizički ili virtualni dodir sa stvarnošću, postavljanje etnologa u okvire istraživane stvarnosti, izmicanje iz nje u svijet nove i konstruirane tekstualne realnosti ili reprezentacije, dvostruka odgovornost iznikla iz problema predstavljanja i zastupanja, samo su neka od pitanja dotaknuta u knjizi. Knjiga započinje koautorskim uredničkim tekstom, koji je ujedno i naslov knjige, i iznosi osnovne probleme suvremenog etnološkog, odnosno kulturnoantropološkog pristupa kulturi i društvenosti. Uvodnim tekstom urednici su se, u tradiciji invokacije `terena i terenskog rada` kao počela etnografskog promišljanja ljudske duhovne i materijalne proizvodnje, osvrnuli na nacionalnu znanstvenu etnološku tradiciju. Osvrtom na poimanje terena i terenskoga rada u hrvatskoj etnologiji 20. st. autori uvoda apostrofiraju heterodoksičnost teorijskih paradigmi i pripadajućih metodologija koje se razvijaju pod okriljem dviju institucionalno odvojenih etnoloških škola mišljenja i terenskih praksi – one Odsjeka za etnologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu. Imenovanjem Antuna Radića kreatorom najdugotrajnije etnološke paradigme u hrvatskoj etnologiji, urednici ga vrednuju i kao inovatora i kao autora snažne vizije, koji je potkraj 19. stoljeća hrvatsku etnologiju osmislio kao etnografiju `vlastitog`, doduše ruralnog dijela, s jasno oblikovanim zahtjevom samoreprezentativnosti. Posebnost njegove etnografske vizure ili vizije, smatraju autori uvoda, ogleda se u legitimiranju `emskog referentnog sustava`, posredovanog u etnografskom tekstu i dijalektalnim jezičnim izričajem i samozastupanjem. Radićeva ideja prema kojoj su etnografiju kvalificirano mogli pisati tek narodni etnografi, `sudionici kulture` i njezini `neposredni promatrači` koji razumiju kulturu jer žive u selu, a umijeće posredovanja kulture zahvaljuju stečenom obrazovanju. stvorila je preteču antropološkog hibrida danas poznatog pod nazivom autoetnografija ili nativna antropologija ili, jednostavno, domorodačka i domaća antropologija.

Disciplinarni razvoj etnologije krenuo je u godinama poslije Radića u dva smjera. Čapo Žmegač, Gulin Zrnić i Šantek vide tako razvoj etnologije na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju kao pokušaje posvajanja kulturnohistorijske paradigme, koja je teorijski okvir u proučavanju naroda i etničke povijesti.
Orijentacijom na prošlost i rekonstrukcijom prošlosti ova se paradigma u bitnome razlikovala od Radićeve orijentacije na `sadašnjost narodnog života`. Iako katkada sinkrone u izvedbi, ove su teorijske i metodološke paradigme razdvojene svojim orijentacijama na prošlo i sadašnje te rekonstrukciju i zahvaćanje suvremenog.

Svoju su kritiku kulturnohistorijska metoda i njezini nositelji u Hrvatskoj doživjeli sedamdesetih godina 20. stoljeća, kada se u okrilju Instituta za etnologiju i folkloristiku incirala spoznajno-metodološka revolucija, koja je, prema Čapo Žmegač, Gulin Zrnić i Šantek, idealnotipskom supostavila realno i ostvareno, bezvremenskom – vremenski situirano, generalnom – – konkretno, selu – grad, prošlosti – sadašnjost. Ova je paradigma prekinula s normativnom znanstvenom tradicijom hrvatske etnologije i postavila temelje teorijsko-metodološkoj komunikaciji hrvatskih etnologa sa suvremenošću antropološke misli i istraživanja. Daljnji razvoj hrvatske etnološke paradigme u devedesetim godinama prošloga stoljeća određen je ratnom svakodnevicom. Uronjenost hrvatskih etnografa u ratni kontekst u tome je trenutku iznjedrila probleme zastupanja, sudioništva, refleksije, dijeljenja, pisanja o bliskome, parcijalnosti.

U drugome se dijelu uvoda autori osvrću na socioantropološke postavke suvremenih terenskih istraživanja i njihovu recepciju u domaćoj znanosti. Insajderstvo, uklopljenost, pripadnost istraživanoj kulturi postaju predmetom promišljanja terena i konkretnih etnografskih praksi, a `rekontekstualizacija` terena u etnografskome tekstu mjesto je izazova i nelagoda suvremenog etnologa. Autori nas upozoravaju na probleme prevođenja iz emske u etsku perspektivu, koncepcija bliskih iskustvu u iskustvu udaljene koncepcije. Ugnijezdivši svoj etnološki interes u domaći prostor, autori se osvrću na pitanje `etnografije bliskoga`, koja je pratila antropološki trend repatrijacije antropologije u zemljopisne okvire vlastite kulture ili njezinih nositelja, imperativa proučavanja bliskoga, u kojem se istraživač vraća spoznatljivom i vlastitom svijetu – kulturi koje je i sam nositelj, sudionik ili dio. Blizak, a opet različit od ideje insajderstva, koncept `etnologije bliskog`, navode autori, etablira dvojnost u etnografu. Istodobnost pozicije sudionika-insajdera (istraživača) i sudionika-svjedoka (kazivača) nameće metodološko i epistemiološko repozicioniranje, u kojem odnos istraživač – istraživani postaje i nositeljem primarne interpretacije i autorom sekundarne interpretacije – znanstvenoga teksta. Literarni postupci inducirani prihvaćanjem etnologije bliskoga stoga imaju kakvoću autobiografiranja i antropologiziranja. Podjednako važnim autori smatraju `višeglasje`, kojim se antropološki tekstovi grade modeliranjem kontrastnih pogleda, propuštanjem autorskih glasova kazivača u akademski tekst. U propuštaju glasova kazivača Čapo Žmegač, Gulin Zrnić i Šantek primjećuju važnost recepcije kojom se osvješćuje odgovornost etnografa prema publici i naručitelju etnografskoga rada. Bilo da je riječ o recepciji u akademskoj zajednici, skupini `akcijski orijentiranih praktičara` ili, u konačnici, recepciji samih kazivača, autori smatraju kako ovaj aspekt etnografskog djelovanja ima važnu ulogu. Narasla odgovornost etnografa i njihovih tekstualnih proizvoda proistekli su iz razvoja svijesti o etičnosti u antropologiji. Ona je posljedica `bivanja i pisanja ovdje`, etnografske uronjenosti u vlastitu svakodnevicu i `bliske svjetove` i koja, iskušavajući etnografsko pisanje iz distance i umnažajući etičke dileme, postavlja temelje promišljanju principa etnološke i antropološke etičnosti, samoregulacije i cenzure izazvane kretanjem opasnim terenom istraživanja `sa i na ljudima`.`



Ako Vas nešto zanima, slobodno pošaljite poruku.