Godina izdanja: Ostalo
ISBN: Ostalo
Jezik: Hrvatski
Autor: Strani

Godina izdanja: 2005. izdavač: Naklada MD

`Gdje je David Weiser?` roman je Pawela Huellea koji je nakon trogodišnjeg ‘bunkera’ u Poljskoj objavljen 1987. godine i u kratkom roku od tamošnje kritike proglašen `romanom desetljeća`, kao i nacionalnim klasikom. Roman tematizira odrastanje grupice dječaka u turbulentno postratno vrijeme i još je jedna potvrda kako je djetinjstvo neiscrpan izvor nadahnuća i otponac umjetničkog stvaranja, čijom tematizacijom autori često dosežu svoje stvaralačke vrhunce. Inače, upravo je ovih dana do nas doprla vijest kako je Huelle na sudu kažnjen zbog tobožnjeg klevetanja Crkve, koje se jednim dijelom dotiče i na stranicama ovoga romana.

Pripovjedač u prvom licu, Heller, tridesetak godina kasnije prisjeća se ljetnog dana sa sredine 50-ih godina kada je u društvu prijatelja Piotra i Szymeka više sati proveo na ispitivanju unutar kabineta direktora škole. Povod istrazi bila je eksplozija u kojoj je (navodno) stradao njihov vršnjak, 12-godišnji David Weiser. Rekonstrukciju tijeka ispitivanja Heller prekida reminiscencijama događaja koji su pogubnoj eksploziji i misterioznom Weiserovom nestanku prethodili, prisjećajući se zbližavanja s tim povučenim dječakom židovskog porijekla koji odrasta uz djeda, bez roditelja. U živote Hellera i njegovih prijatelja Weiser ulazi (naizgled) slučajno. Darujući im esesovski šmajser, pridružuje se njihovoj igri rata da bi postupno u njegovom društvu provodili sve više vremena, a on im otkrivao svoje tajne poput skrivenog oružja zaostalog iz rata ili svojih nogoloptačkih i hipnotizerskih sposobnosti. Malo-pomalo David Weiser postaje heroj njihova odrastanja; zastrašujuće nepoznat, uznemirujuće čudan i bujne mašte te velike karizme i snalažljivosti, dok oni bivaju tek statistima u njegovim pustolovinama, njegovi šegrti u puškaranju šmajserom i pri detonacijama dinamita zaostalog od nacista.

Rekonstruirajući ta davna zbivanja Heller pokušava shvatiti ono što tada nije razumio, postupno uviđajući kako je Weiser ustvari predstavljao utjelovljenje nedokučivih tajni odraslosti; Weisera nisu zanimala jednostavna rješenja i metode već je svemu prilazio promišljeno, zrelo i pedantno, čime je njegova osobnost postepeno poprimala zastrašujuće, luciferske karakteristike.

Promatrajući zbivanja iz perspektive ruske diktature s početka 80-ih godina, vrijeme odrastanja i inače podložno mistifikaciji u ovom slučaju poprima arkadijske, mistične značajke, unatoč svoj bijedi i neimaštini tog vremena. Tako i sam Huelle u pogovoru hrvatskom izdanju priznaje kako je ovim romanom ustvari želio “ispričati tajnu djetinjstva, tog magičnog vremena u kojem nakratko nam dana senzibilnost u svemu radije vidi iskrenost i nadu”; vremena kada se sve čini mogućim i ništa nije pretjerano, dok tajnama tada nedokučivim odrasla dob samo podaruje dodatnu neobjašnjivost. Premda neki detalji i događaji tek s određene distance stječu pravo na postojanje i međusobno se povezuju, magija djetinjstva ostaje neokrnjena, a misterij i čudesnost nerazjašnjivi, te svi mi svoja djetinjstva neizostavno prenosimo i u zrele godine.

Inače, radnja je smještena u gradić nadomak Gdanjska, u “kraljevstvo predgrađa i rustikalnih četvrti gdje se sa škripom tramvaja miješalo kukurijekanje pijetlova i miris konjskoga gnoja”, i gdje se osim križanja velegradskih elemenata sa seoskom idilom dešavalo i miješanje ozračja komunističke represije i prvomajskih parada s velikim utjecajem Katoličke crkve, pa su tako nakon škole gdje su pjevali masovne pjesme pune optimizma, učenici pohodili vjeronauk … i ponovo pjevali. Istina, nešto drukčiji repertoar i napjeve. To sve pridonosi nadrealnosti atmosfere koju autor još dodatno podebljava epizodama razgovora s mrtvima, apokaliptičkim prorokom na groblju te Weiserovim hipnotičkim i levitirajućim seansama.

Direktorovo ispitivanje dječaka, Huelle osjetno ironizira i ismijava poistovjećujući ga sa svećeničkim liturgijskim napjevima (u slogovima), a povremeno i intervenira u tekst komentirajući sam čin pisanja i obrazlažući svoje nakane o “odvajanju reda od kaosa” i očekivanjima da će se pisanjem u kaosu pojaviti neki novi red, i smisao. Što se, na sreću, ne dešava, pa aura magičnosti koja djetinjstvo obavija ostaje sačuvana, neokrnjena ...

“Gdje je David Weiser’” još je jedna potvrda kako je vrijeme odrastanja neiscrpan izvor nadahnuća i otponac umjetničkog stvaranja, čijom tematizacijom autori često dosežu svoje stvaralačke vrhunce, te taj roman slobodno možemo svrstati u korpus remekdjela poput “Guje u šaci”, “40.000 udaraca”, “Limeni bubanj”, “Mama Leone” ili “Doviđenja djeco”.