ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1989
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

TAJNA SARMATSKOG ORLA 1 - Ivan Aralica


Izdavac: Znanje, Zagreb
Biblioteka `HIT`

Godina izdanja: 1989
Povez: Tvrdi, zastitni omot
Format: 19,5 X 12 cm.
Pismo: Latinica
Broj strana: 184



Radnja se romana dogada u dva vremena, u 16. st. i sedamdesetih godina ovog našeg, 20. st., na dva mjesta: u jedinstvenom pustinjskom samostanu na otoku Bracu i u Aralicinu Zadru, da ne kažemo u Aralicinu životu, jer autorov je život njegovo pravo poprište. Glavni su junaci mladi mletacki slikar Bartolomeo Santacroce, sputani umjetnik »komu je bez krivnje zabranjeno raditi, ljubiti i stvarati« i njegova ljubavnica Neki, supruga brodskog poduzetnika i majka dvoje djece. Oni žive u 16. stoljecu, dok je drugi protagonisticki par... osuden u našem vremenu, u 20. st. Cine ga povjesnicar umjetnosti Bariša Križanic (hrvatska inacica mletackog Bartolomea SantacroceaJ i njegova supruga Nela Nemcic, vragolasta inacica krotke Nele s Braca, Križanic sa suradnicima gradi kameni pod. Gradi ga od brackog sivog kamena, a kad ga dovrši, izbija skandal. Ma podu se, ako se gleda pod odredenim kutom i pod odgovarajucim osvjetljenjem, vidi veliki raskriljeni sarmatski orao s hrvatskim grbom u kljunu (prema nekim teorijama, Hrvati potjecu baš od iranskog plemena Sarmata). Skandal s provokativnim podom u kojem su mnogi ljudi proglašeni nepodobnima u mnogo cemu podsjeca na skandal u koji je gurnut sam pisac nakon što mu je 1985. dodijeljena Goranova nagrada. Tu se, istina, nije raskrilio nikakav nepocudni orao, nego je pod udar došao Aralicin odnos prema socijalistickoj zbilji.


Ivan Aralica (Puljani na planini Promini u Zagori, 10. rujna 1930.[1]), hrvatski je književnik. Jedan od dominantnih hrvatskih narativnih prozaika druge polovice 20. stoljeca. Hrvatski akademik.

U ranijem je razdoblju književnog djelovanja pisao ne previše uspjelu socijalno angažiranu prozu u kojoj analizira društvene promjene u poslijeratnom razdoblju, s povremenim izletima u prošlost (Svemu ima svoje vrijeme, 1967., Filip, 1970.). No, tek je nakon ostracizma i progona zbog angažmana u hrvatskom proljecu Aralica našao svoju “veliku temu”: povijesni usud hrvatskoga naroda kao paradigmu opce ljudske sudbine. Tu je “morlacka trilogija” o srazu svjetova u Dalmaciji 17. i 18. stoljeca (Put bez sna, 1982., Duše robova, 1984., Graditelj svratišta, 1986.), nastala nakon remek-djela slicne tematike, Psi u trgovištu, 1979.

Sljedeci romani su još raznovrsniji jer se u njima ispreplicu prošlost i sadašnjost na nacin “magicnoga realizma” (Tajna sarmatskog orla, 1989.), pojacava se erotski naboj (Asmodejev šal, 1988.), ili obraduju suvremenije teme (Okvir za mržnju, 1987., o komunistickoj represiji), ili se opet vraca u prošlost, kao u raskošnoj povijesnoj fresci o Bosni, Zadru i Kotromanicima (Knjiga gorkog prijekora, 1994.). Objavio je i dvije knjige vrhunske politicke publicistike (Zadah ocvalog imperija, 1991., o velikosrpskom projektu, i Što sam rekao o Bosni, 1995., o uzrocima sukoba koji razdiru Bosnu i Hercegovinu).

Aralicu se cesto usporeduje s Andricem i Selimovicem zbog povijesne i `orijentalne` tematike. No, to su pisci koji po stilu i habitusu te kvaliteti i zastupljenosti u svjetskoj literaturi (Andric je dobitnik Nobelove nagrade) s Aralicom imaju malo slicnosti, iako je autor o njima cesto govorio s dužnim štovanjem. Kao tradicionalni realisticni pripovjedaci, oni se razlikuju od Aralice vec time što je on modernisticki romanopisac. Nerijetka je zabluda svrstavanje Aralice (valjda zbog povijesne tematike vecine romana - kao da García Márquez nije napisao povijesni roman o Bolivaru, a Yourcenarova o renesansi i antici) u `tradicionalne pripovjedace`. No, on je modernist najslicniji Josephu Conradu po meditativnoj gustoci teksta i narativnoj bujnosti (sam je Aralica medu svojim uzorima naveo Hamsuna, Singera i Manna - no to nije vidljivo iz njegovih tekstova).

Sam je pak Aralica je primarno bard necega što bismo mogli nazvati `hrvatski mit`. Prica je to o mitogenoj hrvatskoj zemlji koja pokriva podrucje Dalmacije, središnje Bosne, Like i Hercegovine; mit u kojemu se ispreplicu povijesni dogadaji sraza onodobnoga “sukoba civilizacija” kršcanstva i islama, mešetarenja raznih tudinskih (venecijanskih, austrijskih) sila, tursko nasilje i stanje permanentnoga rata, te nacionalna baština cuvari koje su i ratnici i svecenici, težaci i seljanke. Bez pretjerivanja mogli bismo reci da za Aralicu, kao i za druge velike pisce-regionaliste kao što su Hardy ili Faulkner, regionalno isijava univerzalno.

Pseudo-“faction” djelom Cetverored, 1997. (prvi hrvatski roman o Bleiburgu) Aralica je dao mlaki i nezgrapno konstruirani kvazidokumentarni roman slabijega ucinka od izvornih svjedocanstava bleiburških mucenika koji su uspjeli uteci sa stratišta. Ni cinjenica da je izazvao lavinu histericnih optužaba ne mijenja ocjenu Cetveroreda kao slabašnoga uratka. Najužasnija hrvatska novovjeka tragedija zahtijevala je strastveno uranjanje u temu kao jedini moguci pristup, no umjesto snažnoga emocionalnog naboja koji “nosi” mitografe velikih, a tegobnih dvadesetostoljetnih povijesnih drama (Solženjicin, Vasilij Grossman, Bobrowski), Aralica je faktografski suhoparno i cesto nezgrapno sklepao roman nedostojan i teme i autora.

Nakon toga, autor se bacio na pisanje satirickih romana, usmjerenih ponajprije na seciranje družine koja je došla na vlast po izborima 3. sijecnja 2000.

Dok je prvo od tih djela, bestseler Ambra, roman-pamflet[3] i politicki trac o trenutnim vlastodršcima, napisan reporterski nabrzinu i bez puno dotjerivanja, sljedece je ostvarenje Fukara, 2002., veliki roman ideja, nepriznati potomak engleskih satiricno-esejistickih romana iz prvih desetljeca 20. stoljeca (Wells, Orwell, s vrhuncima u Huxleyju i Evelynu Waughu). Iako je sam Aralica tvrdio da je `uzor` za Fukaru americki reporterski roman zadnjih nekoliko desetljeca (od Capoteova Hladnokrvnog ubojstva, Mailerove Krvnikove pjesme do Wolfeova Vatrometa taštine), pažljiviji ce citatelj u tome spoju minucioznih esejistickih rašclana i preobilja grotesknih skandala koji imaju korijen u pripovjednoj tradiciji 18. stoljeca, ispunjenoj drasticnim eskapadama kao u romanima Smoletta, Fieldinga ili LeSagea-prepoznati srodnost s Kontrapunktom života Aldousa Huyleyja, prije nego s djelima ranijega Aralicinoga opusa. Fukara je u toj tradiciji engleske esejisticke satire: glavni junak romana nije nijedan od likova, kao ni zagušljiva atmosfera socijalisticke totalitarne prošlosti ili muke opsade Sarajeva. Glavna je tema nešto više: lažni politikantski `multikulturalizam`, razglobljen i iskarikiran do mikronskih izmjera; i to najviše preko lika i posljedaka djelovanja Placida Schrotta, za kojega je predloškom poslužila ekstravagantno-bizarna pojava financijaša Georgea Sorosa.[3] Sve u svemu-radi se o izuzetnom i aktualnom romanesknom ostvarenju koje je pocelo kao `moj obracun s njima`, no pretvorilo se u `moje satiranje suvremene mala fide`.

Aralicino djelo roman-basna Puž objavljeno je 2004. U tom virtuoznom i neobicnom uratku koji najviše nalikuje filozofskim romanima i satirama Voltairea i Swifta iz 18. stoljeca, pisac je dao anatomiju ljudske puzavosti i beskarakternosti u društvenom miljeu - i to sve u slici puževskoga svijeta. U romanu Sunce Aralica daje autobiografski prikaz jednog dijela svog djetinjstva koje ce mu obilježiti život. U romanu Runolist Aralica prikazuje svoje videnje vlasti i vladavine u sadašnjosti, ogrnuto povijesnim ruhom.



***pecat prethodnog vlasnika***
***Odlicno ocuvano***