ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 2011.
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

Autorsko izdanje, 2011.
343 strane, tvrd povez, zaštitni omot.

Odlično očuvana.

VJETROVIMA SNA SVE POČINJE I ZAVRŠAVA
Maja Stepanović

Književnoj publici Obren Jović Savin u svom romanu „Vjetrovi sna“ podario je priču o vječitoj čovjekovoj želji da voli i da bude voljen. Ovo djelo pomalo podsjeća na takozvani kasni grčki roman u kome glavni junak traga za svojom davno izgubljenom dragom od koje ga je odvojila nesrećna sudbina. Istina je da zbog raznovrsnosti tematike i na zanimljiv način složenosti sadržine i forme mi ne možemo sa sigurnošću reći da li je ovo ljubavni roman ili avanturistički ili religiozni, da li je psihološki ili zavičajni ili je sve to pomalo, jer je pisac da bi ispričao svoju priču koristio više žanrova. Glavna tj. uža tema romana je želja glavnog junaka Nerba Nivasa kir Karaulana da nađe pravog iscjelitelja koji će njegove patnje odagnati ili bar ublažiti, ali istovremeno on traži odgovore na pitanja šta se desilo sa njegovom djevojkom iz studentskih dana, Bibijanom. Šira tema obuhvata sve one priče u ovoj priči o koje se junak sapliće na tom putu potrage gdje ga nose vjetrovi sna, ali i jave. Kompozicija ovog djela je razuđena i složena sa dosta epizoda koje ispunjavaju fabulu raznovrsnim sadržajima kao što su priča o čiča Jovanu Siminu zvanom Isus smještena u pastoralni ambijent ispunjen toplinom i iskrenošću, da je „oteto-prokleto“ saznali smo od nesrećnog Manojla, tu je i priča o Petru Bogomoljcu, upoznali smo i dosta „iscjelitelja“, a veoma zanimljiva je i galerija tipova ženskih likova i svi oni obogaćuju svijet ovog Jovićevog djela i čine ga punijim, životnijim i reljefnijim. Glavni lik, koji je pored imena oplemenjen i mnogim piščevim osobinama što nije neobično jer i sam roman sadrži dosta autobiografskog, uspijeva da dođe do saznanja ko je ta žena koja je njegov „crni fatum“, a za sebe, Nerba, kaže: „Oduvijek mu se činilo da je bio nakovanj po kome su udarali svi čekići.“ Rame uz rame sa glavnim likom je i ta patosom ispunjena žena-privid koja se čini stvarnom i koja ispunjava njegove erotske snove, ali i snove pune borbe za goli život, Bjelokosa, za koju možemo reći da je antijunak ove često fantastične priče. A junakinja koja je prisutna i u snovima i u sjećanjima je Nerbova velika mladalačka ljubav, Bibijana, za koju on kaže: „Bila je lijepa koliko može biti lijepa radost.“ Pored epizoda koje usporavaju tok radnje tu su i statički motivi koji usporavaju njenu dinamiku, ali doprinose ljepoti romana, to su svakako opisi likova, ali i opisi zavičaja glavnog lika (i samog pisca) koji se mislima često vraća u djetinjstvo na obronke rodne planine Majevice gdje se čuje šum rijeke Tavne i gdje žive ljudi puni iskonske mudrosti i hrabrosti u borbi za svakodnevni opstanak koji se ne žale na neimaštinu već se raduju životu i ističu svojim moralnim vrijednostima. Statičnosti doprinose i refleksije kojima obiluje ovaj roman, bilo da ih izgovara Nerbo ili neki mudri starac iz njegovog zavičaja: „Umrijeti od bolesti nije sramota, ali živjeti od sramote gore je od svake bolesti.“ Nisu samo deskripcije i refleksije one koje oslikavaju radnju nego i opisi erotske igre u kojima učestvuju bića iz grčke mitologije kentauri i menade, ali i konji i zmije, a čuje se topot i vriska: „Sve je izgaralo u plamenu ljubavne igre.“ Ovaj roman gdje nema hronološkog toka već se prošlost, sadašnjost i budućnost prepliću sa imaginarnim i stvarnim slikama u sebi, pored lirskih sadrži i dramske elemente kao što je dramski sukob, a konflikt u romanu je zapravo konflikt u samom glavnom liku gdje nam u raspletu pomaže prorok Ilija, što je opet jedan od biblijskih motiva kojih ima pregršt u ovom djelu. Jezikom i sebi svojstvenim stilom, ne samo književnika nego i slikara, Jović ostvaruje simboličnost, slikovitost i emocionalnost te tako priča postaje uvjerljiva jer joj je pisac svojom umjetničkom snagom udahnuo život.Obren Jović u romanu „Vjetrovi sna“ čitaocu šalje jasne, ali i prikrivene znakove tj. simbole koji priču čine napetijom od trake za kosu koja je čas plava kao Bibijanina, čas crvena kao Bjelokosina, preko lijeve strane zla i desne strane dobra, bijele boje koja često simboliše zlo i predaju, ali i vjetra koji je u naslovu romana. Vjetar je simbol života i svega što on nosi pa je to riječ koja se najčešće u romanu i spominje, a u zavisnosti od radnje i raspoloženja i epiteti koji stoje uz ovu riječ su različiti, pa je on i umilan, i divlji, i blag i jak, i poguban, nekada je to „majevički vjetar“, a nekad i „vjetar razuma“, može biti i „vjetar nebeski“ i „vjetar strasti“, a kad je Nerbo ispunjen mislima o Bibijani i svojim studentskim danima u Sarajevu to je „miomirisni vjetar“ i „vjetar snova“. Ova riječ je i personificirana pa on huči i bjesni i miluje i opominje, baš kao što i ova druga riječ u naslovu romana – san biva i ružan i lijep i čudesan, nije li takav i život kakav mi živimo i kakvim ga pisac u romanu opisuje: „Živjeti znači radovati se postojanju, ali sve dok postojimo brige nas neće zaobilaziti.“ Ponavljanje riječi i motiva daje ritmičnost ovom (post)modernističkom djelu čiji su likovi kao i pejsaži harmonično i živo naslikani kao da ih je pisac-slikar stvarao svojim kistom, kao što to čini i njegov kentaur svojim repom, pa se osjeti miris terpentina i uljanih boja koji ostavlja svoj trag u čulima onih koji čitaju stranice ove knjige kao što se osjeti i trag Jovićevih refleksija u duši čitaoca. Prikazivanjem „toka svijesti“ kroz unutrašnje monologe pisac govori o ljubavi prema Bibijani, o svojim metafizičkim avanturama, svojim snovima i strahovima, o istini i laži, životu i umiranju, zaboravu i sjećanju, a sve to ovaj prozni tekst čini vrijednim i u književnom, ali i u životnom smislu: „Čovjek koji jednom spozna istinu ne zaboravlja je. Ona mu je i najveća radost i najdublja bol. U njoj traje i nestaje. Istina je i početak i kraj:“